Hrvatska cjelovečernja produkcija skrajnuta

Nakon podosta buke oko neuvrštavanja nijednog hrvatskog filma u natjecateljski dugometražni igrani program ovogodišnjeg Sarajeva, hrvatska kinematografija ipak može biti zadovoljna prođom na najznačajnijem regionalnom festivalu jugoistočne Evrope. Ponovljen je prošlogodišnji dvostruki trijumf u kratkometražnoj konkurenciji: nakon tadašnjeg Srca Sarajeva za Matanićev “Tulum” i Specijalnog priznanja žirija za Odvorčićev “Ćao mama”, sada je Srce Sarajeva pripalo Zvonimiru Juriću za “Žuti mjesec”, a Specijalno priznanje animiranom uratku Marka Meštrovića “Nespavanje ne ubija”.

U dokumentarnoj konkurenciji je Robert Tomić Zuber dobio Human Rights nagradu za ostvarenje “Mila traži Senidu”, a naposljetku su i dvije mlade hrvatske autorice, Hana Jušić i Sonja Tarokić, za kratki igrani rad “Pametnice”, ostvaren u okviru projekta Sarajevo grad filma, dobile nagradu British Councila.

Srce Sarajeva Nikoli Ležaiću

Naravno, značaj igranog dugog metra ipak je neusporediv, pa spomenuta žetva nagrada u (de facto) sporednim kategorijama ne može kompenzirati stanovitu pljusku koju je selektorica Elma Tataragić uputila ove godine hrvatskoj cjelovečernjoj produkciji, tim prije što je nakon odgledanog glavnog programa jasno da je u njemu itekako bilo mjesta za najbolji film s ovogodišnje Pule, “Šumu summarum” Ivana Gorana Viteza. Vitezovo ostvarenje kvalitetnije je i zanimljivije od većine naslova koje je Elma Tataragić odabrala, a i Grlićev “Neka ostane među nama” dobro bi se držao među njima, no njemu je ionako svejedno jer je odlično prošao u ipak kudikamo prestižnijim Karlovym Varyma. No nisu u pravu oni koji su sarajevskoj izbornici predbacivali neuvrštenje “Majke asfalta” i “2 sunčana dana” – Matanićev bezlično korektan film još bi nekako i prošao unutar glavnog programa, ali Sviličićev potpuni promašaj u njemu nije imao što raditi.

Od viđenih filmova u cjelovečernjoj konkurenciji ponajbolji je dojam ostavila “Adrienn Pál” mađarske autorice Agnes Kocsis, priča o pretiloj (i vrlo ekspresivnoj) medicinskoj sestri s odjela za neizlječive bolesnike, koja kreće u potragu za navodnom najboljom prijateljicom iz djetinjstva. Film je to elaborirane naracije u sporom ritmu, koji spaja distanciran prikaz egzistencijalne monotonije s protožanrovskom detekcijom što otkriva nepouzdanost protagonističine perspektive, te proces kompenziranja emocionalne oskudnosti u svakodnevnoj komunikaciji kreiranjem paralelne stvarnosti u vlastitom umu. Diskretno no jasno naznačena sugestija mentalnog pomaka (anti)junakinje pritom ostaje u realističkim okvirima (nema tu fantazmagorija kakve se u obliku intrigantnih seksualnih perverzija ostvaruju u tek djelomično uspjelom ostvarenja Szabolcsa Hajdua “Biblioteka Pascal”, drugom od tri većinski mađarska predstavnika u konkurenciji), što je u izabranom kontekstu najbolje rješenje.

Žiri na čelu s Cristijem Puiuom, znamenitim inauguratorom novog rumunjskog vala sjajnim ostvarenjem “Smrt gospodina Lazarescua” (u Sarajevu je prikazan njegov dugo očekivan “sofomorski” rad “Aurora”, fascinantna ultrarealistička studija “ubojice iz susjedstva”, kojeg je sam utjelovio), Srce Sarajeva odlučio je dodijeliti srpskom filmu “Tilva Roš” debitanta Nikole Ležaića. Uradak je to na tragu onog dijela američke indie scene čiji su korifeji Gus Van Sant, Larry Clark i Harmony Korine, no s manje intenzivnim i manje osebujnim poetskim nabojem i bez njihove impresivne erotske dimenzije.

Poetika američkog indie teen filma

Priča filma izgrađena je oko autentičnih videosnimaka borskih mladića Marka Todorovića Tode i Stefana Đorđevića, skejtera koji izvode raznovrsne riskantne vratolomije te se samoozljeđuju na “inventivne” načine; Ležaićeva fiktivna nadgradnja u središtu ima rastakanje njihova prijateljstva uvjetovano implicitnim rivalstvom oko preslatke djevojke i Stefanovim skorašnjim odlaskom na studij u Beograd, a čini se da udio ima i socijalna razlika između dvojice skejtera. Riječ je o filmu interesantnih protagonista i dobre atmosfere koja postupno biva prožeta tjeskobnim tonovima, no i filmu koji dosljedno slijedeći svoj realistički prosede zapada u stanovite probleme s ritmom i dramaturgijom, uključujući mjestimično stereotipan karakterizacijski razvoj Todina lika.

Zrelije okušavanje u poetici američkog indie teen filma polučila je austrijska debitantica Barbara Eder ostvarenjem “Inside America”, no čini se da je žiri smještaj radnje njezina uratka u Ameriku ocijenio kao otežavajuću okolnost.

Zaključno, kad bismo sudili po SFF-u, mogli bismo pomisliti kako je dugi igrani film u Mađarskoj, Srbiji i BiH (čak dva predstavnika u glavnom programu za potonju, domaćinski protežiranu kinematografiju) u velikom uzletu, a hrvatski u padu; no prije će biti da je, barem u jednom dijelu te slike, riječ o strogo subjektivnim procjenama selektorice i žirija nego o realnom stanju stvari.