Htio sam “Ursus” dotegliti u Rijeku

Osamdesetsedmogodišnji Petromil Ivan Tićac iz Kostrene kraj Rijeke još se kao mladić priključio progresivnim snagama: u sedamnaestoj je postao sekretar SKOJ-a svoga okruga, u osamnaestoj otišao u partizane, u dvadesetoj postao obavještajac OZNA-e, u dvadeset prvoj upravnik okružnoga zatvora. Kao besprijekornoga jugoslavenskog patriotu, šalju ga na visoke vojne škole u SSSR, gdje ga zatječe rezolucija Informbiroa. Odlučuje ostati u SSSR-u, pa ga u Jugoslaviji proglašavaju izdajnikom i osuđuju na smrt. Kazna mu je kasnije ukinuta, ali mu ne dopuštaju povratak u zemlju. U SSSR-u postaje oficir ratne mornarice, uvijek na najtežim zadacima, ali nikada zapovjednik od povjerenja.

Vraćajući se automobilom s promocije knjige o jednom od najvećih muzejskih eksponata industrijske arheologije u svijetu, plutajućoj dizalici “Ursus”, koja je izložena u staroj tršćanskoj luci, na radiju sam čuo intervju s čovjekom koji je tu istu dizalicu, u maju 1945, želio kao ratni plijen pretegliti u Rijeku: nekoliko tjedana kasnije, i sam razgovaram s njim, o “Ursusu”, ali i o mnogo čemu drugom.

Pretegliti iz Trsta u Rijeku s jednim remorkerom i pola tuceta neiskusnih mornara jednu takvu plovidbi neprilagođenu grdosiju poput “Ursusa”, bio bi smion, ali prilično nepromišljen potez?

– Da, trebala je to biti mladenačka avantura, a avanture nikada nisu dobro promišljene. Srećom, spriječili su me. Ipak, žao mi je što nisam uspio riječku luku opskrbiti sa za to vrijeme najjačom dizalicom te vrste na svijetu.

U Trstu postao obavještajac

Kako ste se u to opasno ratno vrijeme uopće zatekli u Trstu?

– Sredinom 1943. diplomirao sam navigaciju na pomorskoj školi u Bakru, koji je tada bio pod Kraljevinom Italijom. Kako sam rođen u Kostreni, koju su nastanjivali uglavnom Hrvati, protivnici fašizma, moje opredjeljenje je od rane mladosti bilo antifašističko. Tako sam još u školi postao sekretar jedne od četiriju organizacija SKOJ-a koje su djelovale u zaleđu od Rijeke do Kraljevice. Kada je u septembru 1943. Italija kapitulirala, s navršenih osamnaest godina odmah sam otišao u partizane. Moje prvo ratište bila je Lika, prve borbe s ustašama: grozote na koje smo nailazili, uglavnom po srpskim selima, toliko su mi se urezale u sjećanje da mi se i danas pokatkad javljaju kao noćna mora. U završnim ratnim operacijama, u proljeće 1945, moja jedinica nije krenula prema Istri i Trstu nego je vraćena na riječko područje. Mene su tada već kao iskusnog dvadesetogodišnjaka prebacili u pomorski sektor i to u OZNA-u. Komandant mi je bio Branko Mamula, s kojim sam 1. maja krenuo u Trst, gdje smo stigli dan nakon što su ga zauzele naše jedinice. Dobio sam zadatak da motrim i dnevno podnosim izvješća o stanju i kretanjima brodova u luci, od zarobljenih njemačkih i talijanskih do engleskih i američkih vojnih i trgovačkih. U Trstu sam, dakle, postao obavještajac.

Što se to tada u tršćanskoj luci događalo?

– Svašta. Uglavnom razvlačenje robe i vrijednosti iz dupkom punih lučkih skladišta, koja su nacisti i fašisti napunili blagom opljačkanim na okupiranim područjima, a koje nisu imali vremena transportirati za Njemačku. Dakle, bila je to pljačka već opljačkanog blaga, a uz to idu i ubojstva i svake druge nelegalne radnje. Sjećam se skladišta u kojem su sve stvari bile uredno posložene i pedantno, švapski, evidentirane u skladišnim knjigama. Bilo je tu zlata, umjetnina i raznih vrijednosti, kao u nekoj priči o skrivenom gusarskom blagu. Otvorio sam sanduk na kojem je stajala adresa nekog nacističkog oficira iz Drezdena. U sanduku sam vidio puno lijepih stvari, ali me najviše privukla rola od oko tri metra predivnog štofa za odijelo. Htio sam ga uzeti, ali se nisam usudio jer je i štof bio evidentiran u skladišnoj knjizi. Kada sam za nekoliko dana ponovno ušao u skladište, nije bilo više ničega: ni sanduka, ni štofa, ni skladišnih knjiga. Bilo mi je žao što štof nisam odmah uzeo…

Kako vam je pala na pamet ideja da isteglite “Ursus”?

– Oduševila me snaga te dizalice: kada sam vidio s kojom lakoćom iz mora podiže remorker i spušta ga na svoju palubu, pomislio sam kako bi bilo dobro to imati u Rijeci. Otišao sam kod komesara i izložio mu namjeru da “Ursus” prevučem u Rijeku. Nisam siguran da je komesar razumio što sam mu govorio: gledao me, ali nije slušao što govorim. Mislio je na veće probleme, kojih je u tih dana u Trstu bilo napretek. Tako sam pronašao remorker i petero-šestero ljudi, privezao “Ursus” i sutradan u zoru isplovio iz luke Trst. Već smo bili isteglili  dizalicu dvije milje iz luke, kada su nas presrela dva engleska patrolna broda s uperenim topovima. Vođa patrole pitao je kud smo se zaputili, a ja sam odgovorio da dizalicu teglim u Rijeku: objasnio sam da je to fašističko dobro i da ga smatram ratnim plijenom. Onda je on meni rekao da ljudi mogu biti fašisti, ali ne i dizalica i naredio da se vratim u luku. Dugo sam odbijao, ali je Englez imao strpljenja da mi predoči sve opasnosti koje me čekaju i da u Rijeku ne bismo stigli sve i da nas pusti – rekao je da je cijeli Kvarner miniran njemačkim magnetnim minama, a ako bih ih kojim slučajem i izbjegao, gotovo je sigurno da ne bih u to doba godine izbjegao kvarnersku neveru… Na kraju sam ga morao poslušati i vratiti “Ursus” u Trst.

Dokmanović iskoristio okolnosti

Ubrzo potom postali ste upravitelj zatvora?

– Kada sam se vratio u Rijeku, napisao sam zahtjev za demobilizaciju, ali šefovi na to nisu pristali. Odlučili su me poslati u SSSR, na školovanje u Vojnu pomorsku akademiju, ali kako je na odlazak trebalo čekati gotovo godinu dana, imenovali su me upraviteljem okružnoga zatvora u Delnicama. To je bio težak posao: u zatvor su uglavnom privođeni pripadnici poraženih vojski ili ljudi za koje se sumnjalo da su u ratu surađivali s okupatorom. Bilo je tu i žena, majki odvajanih od novorođenčadi, a njihov je grijeh najčešće bio banalan. Isljednici su bili brutalni: prema nekima su se ponašali gore od ustaša, mučeći ih i unakazujući usijanim željezom. Nisam to mogao podnositi, a nisam mogao ništa učiniti. Jedva sam čekao da odem u SSSR, ne sluteći da ću tek tamo doživjeti gorku sudbinu.

Zar niste sami, nakon rezolucije Informbiroa, odlučili ostati u SSSR-u? Niste bili jedini, ostalo vas je dosta?

– Nažalost, odlučio sam ostati, ali nije bilo teško donijeti lošu odluku u potpunoj blokadi informacija. Ostali su i svi iz naše jugoslavenske grupe u Pomorskoj akademiji u Lenjingradu, a bilo nas je četrdesetak. Bila je to kompaktna grupa, ponosna na svoje jugoslavenstvo i na sposobnosti koje smo pokazivali u teoretskoj i praktičnoj nastavi. Na kraju druge godine školovanja cijela grupa je trebala, poslije prakse na brodovima, otputovati na dvomjesečne ferije u Jugoslaviju. Trinaest dana prije završetka prakse, odnosno prije putovanja kući, obznanjena je rezolucija IB-a, a SSSR i Jugoslavija su postale neprijateljske zemlje. Nitko od nas nije znao o čemu je riječ: tražili smo informacije od naših komandanata, šutjeli su kao zaliveni. Telefonirali smo u jugoslavensku ambasadu u Moskvi, ali je diplomatsko osoblje već bilo povučeno u Jugoslaviju. Nitko ništa nije znao. Onda su došli iz KGB-a i rekli nam: “Tko god od vas želi putovati u Jugoslaviju, nećemo ga spriječiti, ali smo vam dužni reći da vi tamo više niste dobrodošli. Zatvarat će vas, maltretirati i kažnjavati i na kraju vam neće dozvoliti da se vratite dovršiti školovanje u SSSR-u. Pasoši su spremni, ako se odlučite, dat ćemo vam vize. Ako odlučite ostati, garantiramo vam nastavak školovanja, sovjetsko državljanstvo i službu u našoj armiji.” Nakon gotovo mjesec dana dumanja, odlučili smo ostati.

KGB vas je, dakle, obmanuo?

– Pa ne znam je li baš bila obmana. Sve što su tada rekli, bila je poprilična istina. Cijela naša grupa u Jugoslaviji je bila proglašena izdajničkom i svi smo bili osuđeni na smrt ili doživotne robije. Naravno, zbog toga što smo ostali, ali puno pitomaca iz nekih drugih rodova vojske koji su se vratili kući, završili su na Golom otoku. A ono što su obećali ako ostanemo, u potpunosti su izvršili: svi smo završili školovanje, dobili državljanstvo i službu u ratnoj mornarici. Nismo doduše nikada bili komandanti sofisticiranih, atomskih brodova ili podmornica, jer smo za njih uvijek bili Jugoslaveni, ali…

Dakle, nitko iz vaše grupe nije postao admiral?

– Jeste jedan, Veljko Dokmanović, ali ne u Sovjetskom Savezu nego u Jugoslaviji. On je bio samo dvije godine s nama na Akademiji, a onda je na zahtjev cijele naše grupe bio izbačen i vraćen u Jugoslaviju. Veljko je bio izuzetno vispren i sposoban momak, ali neomiljen zbog arogantnog i potcjenjivačkog ponašanja. Inteligentno je koristio sve okolnosti, pa i informbiroovske te postao, bez škole, slavni admiral JRM-a, komandant “Galeba”, blizak Titov suradnik i pisac knjiga o doktrini pomorskog ratovanja. Uvjeren sam da je Dokmanović, zbog osvete, cijeloj našoj grupi “zapržio čorbu”, ali on je pokojni i neka počiva u miru, oprošteno mu je.

Kažete da ste bili osuđeni na smrt, pa pomilovani?

– Nismo pomilovani! Kada su poslije Staljinove smrti Hruščov i Bulganjin došli u Beograd na pomirenje s Titom, sve kazne su bile jednostavno ukinute, izbrisane. No, nikada nam nije bio dopušten povratak u domovinu, čak ni na nekoliko dana. Dobivali smo dozvole za putovanja širom Europe, ali u Jugoslaviju nam nisu dali. Ja sam se sa svojom rodbinom sastajao u Trstu i Veneciji.

KGB vam je dopuštao putovanja po svijetu, jer ste za njih odrađivali nekakve poslove?

– Ne, barem ne osobno. Možda su moja putovanja bila nekakav paravan ili su KGB-u za nešto poslužila, ali ja to nisam znao. Moram priznati da su mi dvojica KGB-ovih pukovnika u dva različita slučaja čak pomogli. Jednom sam se trebao spustiti u atomsku podmornicu zbog nekakve inspekcije, ali mi je pukovnik savjetovao da ne idem, nego da simuliram probleme sa želucem, što će i on potvrditi; da sam tada samo kročio na tu podmornicu, petnaest godina ne bih dobio dozvolu za izlazak iz SSSR-a. Drugi pukovnik me je htio vrbovati da u Trstu obnovim svoju staru obavještajnu mrežu – odbio sam, a on dalje nije inzistirao, iako je zamolio da o tome nikome nikada ne kažem ni riječi.

Eto, ipak ste rekli…

– Dobro, nema više ni KGB-a, ni SSSR-a. A uskoro neće biti ni mene.

Sada ste umirovljeni ruski kapetan bojnog broda, izlazite li na kraj s njihovom penzijom?

– Zadovoljan sam. Bilo bi bolje da sam u Rusiji, imao bih dosta privilegija koje ovdje nemam. Posebno sam zahvalan Rusiji što ne pravi nikakvu diskriminaciju, kao što to radi Hrvatska u odnosu na partizane i oficire JNA.