Intervju: Mirsad Tokača

Direktor Istraživačko dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva Mirsad Tokača projektom “Bosanski atlas ratnih zločina” uzburkao je duhove u Bosni i Hercegovini. U IDC-u objašnjavaju da je riječ o projektu koji predstavlja kvalitativan pomak u sakupljanju činjenica o ratu: ratnim zločinima, kršenju međunarodnog humanitarnog prava, konvencija o genocidu i ženevskih konvencija te doprinosi demonopolizaciji procesa suočavanja s prošlošću, kojim se pokušava manipulirati u političke svrhe. Riječ je o dokumentu u digitalnoj formi – geografskom informacionom sistemu (GIS) koji sadrži činjenice o ratnim događajima u BiH i omogućava pristup informacijama iz baze podataka IDC-a i drugih organizacija i pojedinaca. Atlas nudi mogućnost pretraživanja podataka po različitim specifičnim kriterijima i uvid u geografski preciznu sliku lokaliteta gdje su zločini počinjeni; tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 takvih mjesta. On predstavlja, kažu u IDC-u, i svojevrsni memorijal svim žrtvama proteklog rata, bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku ili socijalnu pripadnost. Međutim, Tokača i IDC našli su se na meti žestokih kritika u kojima ih optužuju za manipuliranje žrtvama i njihovim brojem.

Optuženi ste da ste brojkom o dosad utvrđenih 96.595 direktnih i 2.200 indirektnih žrtava svjesno umanjili ljudske gubitke u BiH od 1991. do 1995. Za neke je to “najopasniji oblik manipuliranja emocijama”?

– Najopasniji oblik manipuliranja emocijama je igra brojkama bez argumentacije i utemeljenosti brojeva na empirijskom istraživanju. Naše brojke nisu nikakve procjene, nego su utemeljene na konkretnim imenima i identitetu žrtava rata. Mi nismo ništa umanjivali, nego utvrdili precizan, minimalan broj dokumentovanih smrti, te jasno istakli da svako novo ime koje se pojavi i koje je dokumentovano može uticati na povećanje ili pak smanjenje broja koji smo utvrdili. Osim toga, u nekoliko navrata testirali smo tačnost objavljenih podataka, i naravno da su registrirane neke promjene, ali se one kreću u iznosu ispod jedan posto. Emocijama manipuliraju samoproglašeni, a u osnovi potpuno neupućeni kvaziintelektualci koji sebe proglašavaju vrhovnim sucima u stvarima o kojim uglavnom ništa ne znaju. Oni koji prate debatu o ovom problemu primijetiće da su naši kritičari prvo osporavali broj do kojeg smo došli, ali su u posljednje vrijeme evoluirali i više ne spore naše brojeve nego našu metodologiju. Ljude je lakše gurnuti u maglovite teorijske rasprave o metodi i time skrenuti pažnju sa suštine. Dijalog o problemu je moguć samo s onim istraživačima ili institucijama koje su napravile sličan ili približno sličan istraživački projekat, svi drugi su zalutali u tu raspravu. Grupa svjetskih eksperata je uradila evaluaciju našeg istraživanja, što je javnosti dostupno, a ustanovili su da je naše istraživanje po svemu jedinstveno i pouzdano.

Činjenice su me prisilile da revidiram stavove

Ko je to nezadovoljan rezultatima vašeg istraživanja, odnosno otkud dolaze napadi na vas i zašto?

– Kvazielite, nacionalisti i kvazinaučnici koji služe nacional-šovinističkim političkim elitama.

Član Kolegija direktora Instituta za nestale BiH Amor Mašović naveo je da ste tokom rata iznosili brojku o 150 hiljada bošnjačkih žrtava i da ste svojim istraživanjima privukli ogromna financijska sredstva iz inostranstva. Jeste li zapravo revidirali svoj stav u vezi broja žrtava?

– Pogrešno je citirao. Kao i mnogi drugi, dugo sam vjerovao u broj od 200 hiljada ubijenih ili nestalih u Bosni i Hercegovini. Sve do trenutka kada sam za potrebe UN-ove subkomisije za nestale, koju je vodio prof. dr. Manfred Novak, uradio studiju o problemu nestalih u BiH. Tokom tog rada otkrio sam problem velikog broja dupliranja imena. U to vrijeme g. Mašović je govorio o 40 hiljada nestalih, a moja procjena je završila na oko 20 hiljada. Naravno, da bih u potpunosti potvrdio ovu tezu i tada do kraja razvijenu sumnju u broj od 200 hiljada stradalih, trebalo je uraditi projekat ljudskih gubitaka. Ne vidim ništa loše u tome što sam revidirao stav, jer su me na to prisilile činjenice, odnosno rezultati istraživanja. Profesionalna i naučna etika obavezuju svakog da svoje stavove i teorijske postavke promijeni ukoliko one ne korespondiraju s činjenicama. Dakle, ja nisam imao moralno pravo prešutiti rezultate istraživanja. Jedan od mojih najžešćih kritičara koji je radio popis domaćinstava opkoljenog Sarajeva zatajio je brojeve o ubijenima i nestalima, jer se vjerovatno njegovi rezultati nisu svidjeli naručiocima. Ali to je već priča o etičko-moralnim principima “naučnika”.

Koliko se bosanskohercegovačke žrtve instrumentaliziraju za nacionalističke i politikantske potrebe političara i vjerskih lidera?

– One su svakodnevno instrumentalizirane. Mnogi su organizirani u takozvane asocijacije žrtava-logoraša, nestalih, civilnih žrtava, uglavnom po nacionalnim kriterijima. Većina tih asocijacija je pod kontrolom nacionalističkih i vjerskih elita okupljenih u nacionalnim političkim partijama. Mnoge od njih nemaju veze sa svrhom svog postojanja i pretvorile su se u parapolitičke organizacije.

Rekli ste da Institut za nestala lica BiH krije podatke o tome ko je, kada i gdje ekshumiran i identifikovan, da umjesto profesionalizma Institutom dominira politika te da je na čelo te institucije potrebno imenovati eksperte, odnosno ljude koji nisu opterećeni politikom.

– Sama činjenica da su imenovana tri direktora iz tri etničke grupe i da su neki od njih učestvovali u političkim kampanjama i da pripadaju političkim opcijama, dovoljan su argument da se iskaže ne samo sumnja u njihovu politiziranost. Iskopavaju se pretežno tijela Bošnjaka jer su oni apsolutno najbrojnija kategorija nestalih, ali posebno zabrinjava to da je u planiranju i programiranju dominantni kriterij onaj etničke pripadnosti, a ne efikasnost ekshumacija u onim slučajevima kada se zna gdje su potencijalne grobnice, bez obzira na to koje su etničke pripadnosti žrtve u njima.

Činjenice dostupne građanima

Po vašim podacima, koliko je u BiH od 1991. do 1995. ubijeno Bošnjaka, koliko Srba, a koliko Hrvata?

– Od ukupnog broja, od oko 99 hiljada imena poginulih koja smo sakupili, 66 posto su Bošnjaci, 25 posto Srbi, osam posto Hrvati i jedan posto ostale etničke grupe. Od oko 40 hiljada ubijenih civila, više od 33 hiljade bilo je Bošnjaka, četiri hiljade Srba, nešto više od dvije hiljade Hrvata i 376 iz redova ostalih etničkih grupa.

Koliko je Srba ubijeno u glavnom gradu i na koji način?

– Na teritoriji grada Sarajeva stradalo je ukupno 3.974 Srba, od čega 2.900 vojnika i 1.074 civila. Mi nismo ulazili u detaljniju analizu uzroka smrti, ali znamo da je većina Srba civila ubijena tokom opsade od granata i snajpera, kao što su ginuli i drugi građani Sarajeva. Isto tako, znamo za mnoge slučajeve ratnih zločina počinjenih nad Srbima u Sarajevu. Sve to biće predmet naših dodatnih analiza.

Koliko je u BiH prisutno s jedne strane negiranje zločina, a s druge strane pretjerivanje u broju žrtava?

– Prisutno je jedno i drugo, kao i mitološka tradicija Balkana. To se može spriječiti samo preciznim sakupljanjem činjenica i njihovom punom dostupnošću građanima. U tom pravcu treba da posluži ovih dana promovirani “Bosanski atlas ratnih zločina”, koji IDC ima na svom portalu (www.idc.org.ba) i koji nudi niz činjenica o ratu. Ujedno pruža mogućnost građanima da dopunjavaju i pomažu u izmjeni eventualno netačno utvrđenih činjenica. Mislimo da je to najjača brana mitovima.

Da li se manipulira sa podjelom na civilne i vojne žrtve u prethodnom ratu?

– Naravno da je i to prisutno jer iz vojnog statusa proizlaze mnoge materijalne beneficije. Sjetite se samo koliko je četnika i ustaša nakon Drugog svjetskog rata postalo partizanima.

Agresija Hrvatske i Srbije

Kakva je vaša saradnja sa udruženjima u Republici Srpskoj?

– Korektna, mada mi preferiramo suradnju sa pojedincima koji su u stanju ponuditi činjenice, kao i sa direktnim žrtvama, bez ičijeg posredovanja.

Koliko se podaci iz vašeg istraživanja razlikuju od informacija koje se mogu čuti u zvaničnim krugovima Republike Srpske?

– To zaista ne znam, jer sve nije dostupno. Razlike postoje, ali to nije tako radikalno, izuzev u nekim prilikama kada se neki brojevi politiziraju, na primjer broj o ubijenim Srbima u i oko Bratunca.

Po vašem “Bosanskom atlasu ratnih zločina”, gdje se nalaze mjesta najvećih stradanja građana srpske nacionalnosti?

– Najbolje je da odete na atlas i sami to pogledate, mada će biti teško da ih pronađete, jer mi nismo dijelili mjesta masovnih ubistava ili grobnice po nacionalnom kriteriju.

Šta se dešavalo u bošnjačkim logorima za Srbe? Na primjer, u logoru Čelebić?

– Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi “bošnjački logori za Srbe”. Postojala su mjesta zatočenja, a ta mjesta nisu uvijek logori, koji su bili pod kontrolom legalnih vlasti Bosne i Hercegovine. I ta mjesta su predmet istraga pravosudnih organa, kao i naših istraživanja.

Koliki je doprinos ovog vašeg projekta demokratizaciji društva i da li on pruža novi uvid u rat u BiH?

– Sama činjenica da je jedna potpuno neovisna nevladina institucija uspjela uraditi neke fundamentalne projekte koji će pomoći procesu suočavanja s prošlošću dovoljan je dokaz demokratizacije i demonopolizacije nedavne prošlosti. Time pružamo uvid u samu agresiju koja je iz Srbije i Hrvatske izvršena na Bosnu i Hercegovinu, kao i sve dimenzije korištenja bosanskih Srba i Hrvata u svrhu ostvarenja ratnih ciljeva naših susjeda.

Zajedno sa Natašom Kandić i Vesnom Teršelič dobitnik ste evropske nagrade Fondacije “Hajnc Švarckopf” za poseban doprinos evropskom suglasju i integraciji Evrope.

– Posao koji radim nije nikada bio motivisan mogućnošću da ću biti nagrađen. Naravno da sam obradovan, prije svega činjenicom da su mladi ljudi prepoznali važnost posla kojim se nas troje bavimo.