Dve uhapšene laste ne čine proleće
Kao što se i pretpostavljalo, napadači koji su nedavno metalnom šipkom napali novinara Teofila Pančića pripadnici su klerofašističkih organizacija. Nakon DNA analize tragova na predmetu, policija je uhapsila nasilnički dvojac: riječ je o 18-godišnjaku i 19-godišnjaku.
Ispostavilo se da su svoju žrtvu pratili još od centra Beograda do Zemuna, da bi tamo sačekali pogodan trenutak za napad. Prema nekim medijima, navodno ih je Teofil Pančić iznervirao svojim “antisrpskim stavovima”, a potom se ustanovilo da mlađi nasilnik ima zanimljiv profil na Facebooku i da ga nerviraju crnci, Kinezi i ostali koji ne nalikuju njegovom bubuljičavom liku.
Otac jednog od njih uputio je ispriku redakciji “Vremena”, s obrazloženjem da je njegov sin dobar momak i sportaš, ali da ne voli dugokose tipove, a eto, Teofil je baš takav. Bit će, međutim, da tatu nešto svrbi što njegovog pritvorenog mladca čekaju suđenje i kazna u rasponu od jedne do osam godina.
Nakon serije pravosudnih skandala, naime, suci su okrenuli novi list, pa su za početak osudili navijača zbog prijetnji novinarima u slučaju novinarke Brankice Stanković, a viši sud je prihvatio žalbu tužitelja na oslobađajuću presudu navijačima koji su istoj novinarki poručivali “opasna si kao zmija, proći ćeš k’o Ćuruvija“.
Ovih dana u Srbiji mnogi žale što već u kazneno zakonodavstvo nije uveden institut društveno korisnog rada, pa da se napadačima na Pančića – i mnogima poput njih – umjesto zatvorskog staža odredi da, recimo, dvije-tri godine čiste Savu i Dunav od nagomilanih praznih flaša i ostalog smeća.
Puno se hvalilo policiju što je napokon uspjela pronaći nekoga tko je napao novinara, što je svakako hvalevrijedan napredak, iako su novinarska udruženja odmah podsjetila, uz čestitke, na neriješene slučajeve Slavka Ćuruvije, ubojstvo novinara Milana Pantića u Jagodini 2001. godine, pokušaj ubojstva Dejana Anastasijevića i njegove obitelji bombom na prozoru stana 2007. godine, davno ubojstvo novinarke “Duge” Dade Vujasinović… Usprkos tvrdnjama policije i svih ministara unutarnjih poslova od 2000. godine, da slučajevi ubojstava i napada na novinare “imaju apsolutni prioritet”, unedogled se ponavljaju sudske istrage u kojima tužitelji obećvaaju skore rezultate, kojih nikako nema.
Stvarnost ipak govori da je ovo tek jedan pozitivni incident u odnosu vlasti prema javnosti i medijima