Čovjek više nije ni trinaesto prase

Kako ocjenjujete sadašnji ekonomski trenutak?

– Ekonomska situacija u Hrvatskoj u vrlo je lošem položaju, jednom od najgorih posljednjih dvadeset godina. Nelikvidnost nikada nije bila veća odnosno nepodmirena potraživanja unutar RH su nemjerljiva. Kreditna zaduženost stanovništva nikada nije bilo veća, isto kao i inozemni dug. Nezaposlenost je na jednoj od najviših razina do sada, sa skoro 300 hiljada nezaposlenih, s tim što trend nije pozitivan jer će se nakon turističke sezone mnogi ponovno prijaviti na burzu. Zabilježen je veliki pad u maloprodaji, koji se nastavlja, pa ispada da još nismo dodirnuli dno. Kod ljudi i potrošača vlada pesimizam što dalje negativno djeluje na maloprodaju, na građevinarstvo, na sve druge grane i djelatnosti sa kojima je sve to skupa povezano. Propustilo se urediti mnogo stvari koje je trebalo ranije poduzeti, kao što su neke strukturalne promjene, više reda u javnim poduzećima, kvalitetnije i poštenije revidirati mirovinski sistem koji ni prije nije bio zadovoljavajući. Izostao je kvalitetan utjecaj fiskalne politike, otežana su ulaganja u RH. Previše je toga što nas koči. Za razliku od nekih drugih zemalja koje su prije dvadesetak godina višestruko bile iza nas, kod nas nisu bile poduzimane potrebne akcije, a kod njih jesu i pretekle su nas.

Proizvodnja za turizam  

Ima li nešto što je pozitivno?

– To je jačanje turizma, čemu su najviše pridonijele kvalitetne ceste koje su vrlo dobro ocijenjene unutar EU, jer je ljudima najlakše doći autima na Jadran u vlastitom aranžmanu, a to utječe i na povećanje prodaje raznih roba. Turizam je jedina svijetla točka, ali samo na turizam se ne možemo oslanjati, već moramo imati čvrstu osnovu u mnogim drugim djelatnostima. Imamo, tako, rasparcelariziranu poljoprivrednu proizvodnju, sitna  staračka domaćinstva koja bi trebali preorijentirati na ekološku poljoprivrednu proizvodnju, u manjim serijama i količinama. Značajniji dio naše industrije i poljoprivrede bi trebalo preorijentirati kao input turizmu. Ne moramo uvoziti sve i sva, npr. stolnjake iz Pakistana jer imamo vrlo kvalitetnu pa čak i konkurentnu tekstilnu industriju.

Za ceste se kaže da su krvotok svake nacionalne privrede, a mreža autoputeva ipak nam je dobro došla, mada se stalno prigovaralo zašto se RH toliko zadužuje.

– Svakako. Ceste povezuju ljude i upravo su ceste te koje omogućavaju ne samo turistički napredak nego i razvoj brojnih industrijskih zona, kao Dugopolja na primjer. Mnogi to tada nisu shvatili, a to je vrlo dobar primjer. Povezivanje nam može samo koristiti. Tu je Jonska autocesta za Crnu Goru, Albaniju i dalje za Grčku i jugoistok Evrope. Imali bi veću razmjenu dobara i usluga, više radnih mjesta i bolju platežnu sposobnost hrvatskih građana. Dobri putevi su, naprosto, potreba. Osim morem i zrakom, sada ne možete doći u Crnu Goru i Albaniju.

Nedavno se govorilo o promjenama Zakona o radu. Sakupljeni su potpisi za referendum. Bez suglasnosti sindikata sada se želi promijeniti i mirovinski sistem, odnosno provesti svojevrsna mirovinska reforma.

– Sve je u interesu kapitala, a čovjek je nigdje. To su antihumani potezi. Čovjek više nije ni trinaesto prase, on je negdje na dvadesetom mjestu. Interes kapitala se gleda pod izlikom da bi taj kapital omogućio opći boljitak. Praksa pokazuje, međutim, da običan čovjek izvuče deblji kraj tamo gdje se ide u interesu kapitala. Tako će, nažalost, biti i ovog puta, ako se ostvari sve ono što je predložila Vlada. Oni koji su reagirali na izjednačavanje muškaraca i žena u dužini radnog staža su ispravno primijetili da bi bilo najbolje da i na menadžerskim pozicijama i u javnim poduzećima, ali i u tijelima izvršne vlasti, bude bar polovica žena. Onda bi mogli govoriti o ravnopravnosti žena u RH društvu, a ne ravnopravnost istjeravati samo tamo gdje je interes kapitala.

Alternativa postoji  

Postoji li alternativa sirovom neoliberalnom kapitalizmu?

– Sigurno da ovo nije jedini model po kojem moramo živjeti. Naime, sve dok postoji novac, dok postoji tržište kapitala, mi se nalazimo u začaranom krugu. Sve dok postoji, ajmo reći, monetarizam u ekonomskom tijelu, do tada je nemoguće iziće iz tog dijela. Jedino možda u nekoj daljoj budućnosti koju predviđaju neki ekonomisti, kada bi nestao novac, i kada bi sve funkcioniralo po principu nekog kliringa, koji bi se događao kroz informativni sistem razmjene dobara i usluga. Dakle, dok postoji novac, banke i krediti jako je teško izići iz postojeće paradigme. To je, dakle, rješenje tog problema; pravedna razmjena dobara i usluga znači da više nema inflacije i da ne postoji razlika između tržišne vrijedmosti i stvarne vrijednosti tj. ne postoji više pumpanje novca i napuhivanje vrijednosti dionica. Cijeli ovaj sistem je odavno smišljen, iz tog se kruga ne može izići, a cilj ovom sistemu je porobljavanje običnih ljudi.

Može li Hrvatska izići iz ove krize?

-Vrlo jednostavno, mnogo lakše i prije nego druge države, u i izvan EU. RH se nalazi u vrlo dobrom geografskom položaju. Velike klimatske promjene mi nećemo doživjeti niti smo ih do sada doživjeli kao neke druge zemlje. Kod nas neće biti strahovitih poplava, velikih suša ili požara jer smo geografski idealno postavljeni. Tu je masiv Velebita i Dinarida, utjecaj Mediterana kao i dijela klime sa sjevera. To nam omogućuje da stabilnije promišljamo našu budućnost. Drugo, moramo se orjentirati u onome u čemu imamo komparativne prednosti i treće je ono u čemu možemo zadovoljiti svoje vlastite potrebe. Dakle, e nužno uvoziti jeftinu robu, a tu je i veliko znanje i stručnost naših ljudi u svim oblastima što je neprocjenjiva vrijednost. Svima bi nam to koristilo, ali to netko treba pokrenuti. Vlada treba imati viziju, a do sada nažalost nismo imali niti jednu takvu vladu.

Nemamo masterplan

Može li onda sadašnja vladajuća garnitura izvući državu iz krize?

– Ova politička garnitura ne može izvući zemlju iz krize. To je ekipa koja djeluje kao i sve garniture do sada. Istina, neke su mjere poduzeli, rezultati su bili vrlo skromni, ali su na psihološkom polju dali neke rezultate. Npr., prema stranim kreditorima, pokazivali su kao da vlada nešto ozbiljno radi, ali to nije bilo dovoljno. Nije bilo dublje vizije pa čak ni odani stranački ljudi nisu pronašli rješenja. Imamo stručnjake, treba napraviti masterplan za RH.

Ako smo na idealnom položaju, nije li to zapravo istovremeno i opasnost da nam neoliberalni kapitalizam otme ono što još imamo?

– Ako mi napravimo za sebe ono što trebamo, a o čemu sam govorio malo prije, onda ne možemo biti ničija meta i resurse možemo sačuvati. No, to je pitanje volje, vizije, snage i želje onih koji odlučuju o određenim pravcima kretanja. U EU postoji nekoliko zemalja koje su same sebi dostatne, Italija, Francuska, Španjolska, Poljska, Velika Britanija, Njemačka; velike zemlje koje imaju veliko unutarnje tržište tako da mogu apsorbirati domaću potrošnju, pa im industrija, trgovina, distribucija i turizam mogu živjeti samo od domaće potražnje i potrošnje, a da se ne radi o protekcionizmu. Nasuprot tome, jedna mala RH mora raditi sasvim drugačije, kako sam prije rekao, i neće biti bojazni od krize.

Kako ocjenjujete naše poljoprivredne resurse?

– Kod nas sada Nizozemci kupuju miniranu zemlju i dobro plaćaju po kvadratu. Razminiravaju je jer im je bitno da zemlja bar tri godine nije bila tretirana kemijskim sredstvima. Potražnja za ekološki uzgojenim poljoprivrednim proizvodima u EU godišnje raste za 20 posto raste i ne može se namiriti te će potražnja za zemljom biti svakim danom sve veća. Zemlju je zato potrebno sačuvati dok ne uđemo u EU, jer će joj cijena višestruko narasti. Proizvođači ekološke hrane zato idu na daleki istok, ali sve teže, jer su im ovi krajevi višestruko bliži. Globalna trgovina će polako jenjavati s poskupljenjem nafte pa će se svi okrenuti prema bližoj i lokalnoj proizvodnji, pa i kod nas. Samo je bolje da to učinimo unaprijed i sami, da se usmjerimo na pravi način, nego da nam to netko sutra nameće stihijski i da nam još to naplati.