Živjela sovjetska Hrvatska!

Svaka stvar može nas impresionirati ako naraste do golemih dimenzija, pa bila to i glupost – kaže Erich Kastner u romanu Fabian, podnaslovljenom kao “pripovijest o moralistu”. U tom su smislu uvodnici don Ivana Miklenića u Glasu koncila često puta dojmljivi, a  ponekad i istinski impresivni.

Jedan takav osvanuo je prošlog tjedna, i u njemu je žigosan ključni problem Hrvatske. To su prakomunisti, komunisti, i kriptokomunisti. Ivan Miklenić vidi ih – što načelno ne bi trebalo biti neobično – u nasljednici Saveza komunista, Socijaldemokratskoj partiji, te u – što bi moralo biti  čudno – njenoj arhineprijateljici, antikomunističkoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Pojmovna čorba

Miklenić zato zagovara osnivanje nove, nekomunističke ili istinski antikomunističke stranke. Komunisti su, prema njemu, praktički svi malo stariji državljani Republike Hrvatske osim njega,  kolegija Glasa koncila, dijacezanskog klera, bijelih fratara i Franje Tuđmana.

“Prvi hrvatski predsjednik bio je bivši komunist koji je kao suradnike također okupio bivše komuniste” piše Miklenić, “a da to nije učinio, nikada on ne bi došao na vlast niti bi Hrvatska postala samostalna država. Za razliku od prvog predsjednika, koji je (premda je bio bivši komunist i general JNA) bio istinski hrvatski državotvoran, vjerovao i iskreno radio i borio se za osamostaljenje Hrvatske, mnogi njegovi suradnici i kasniji nositelji visokih državnih funkcija, a bivši komunisti, nikada nisu čvrsto zastupali hrvatsku državotvornost i mnogi od njih, da nije uspjelo osamostaljenje Hrvatske, bili bi na strani onih koji bi bez trunke grižnje savjesti sudili ‘hrvatskim nacionalistima i separatistima…”

Oni koji nisu komunisti su marionete u komunističkom Grand Gugnolu, poput Ive Sanadera, nakon čije su prisilne demisije komunisti otvoreno preuzeli vlast u HDZ-u…

Recimo odmah: jedan dio Miklenićeve teorije –  premda je riječ o pojmovnoj čorbi  kakva se rijetko susreće u novinama koje još zapošljavaju lektore i redaktore –  sadrži stanovite djeliće istine. Naime, kad čovjek danas odvrti film raspada Jugoslavije i komunizma, vidjet će odmah da su ključnu snagu hrvatske nacionalne emancipacije odigrali – boljševici, odnosno, kako misle neki novinari – nereformirani staljinisti. U svakom sjučaju “mangupi iz njihovih redova”; točno kao u lenjinskoj predestinaciji. Ustaška emigracija – koju je jugoslavenski režim dekretom unaprijedio u  vodećeg bauka separatizma –  pokazala se u  “godinama raspleta” skoro beznačajnom snagom. Gojko Šušak jedini je čovjek iz te struje koji je zadobio veliku moć u Hrvatskoj. Ante Beljo i Ivan Milas zapamćeni su po davanju stupidnih izjava. Ivica Mudrinić ideološki se nije svrstavao nigdje naročito jako (čovjek bi se mogao zakleti na veći iznos da ga Miklenić danas doživljava kao komunistu) a Dragutin Hlad, povratnik iz Kanade, brzo je politički dekapitiran. Povratnici iz Evrope bili su, pak, pravi pikzibneri u odnosu na Kanađane. Ključni oslonac Franje Tuđmana bili su, u pravilu, domaći komunisti poraženi u nekoj od faza dijalektičke izmjene klasnog i nacionalnog (kako su u Partiji zvali cikluse u kojima bi bivalo više nacionalizma, odnosno socijalizma).

…štrika za toliko juda…

Tajnu policiju držao je bivši Oznaš Joža Manolić, javnu policiju Josip Boljkovac, ministri obrane bili su bivši komunisti Šime Đodan, Martin Špegelj i Luka Bebić, Branimir Glavaš bio je predratni sekretar za narodnu obranu u Osijeku, nakon Manolića cijeli arhipelag Udbe dolazi pod kontrolu Josipa Perkovića, nereformirane udbaške korenike, i tako dalje, i tomu slično. Poneki istinski zagrijani ustaša imao je veću šansu završiti kao žrtva nepoznatih (hrvatskih) počinitelja,  nego u sanjanom mitskom okršaju sa Srbočetnicima. Miro Barešić, atentator na Vladimira Rolovića, general HOS-a Blaž Kraljević i Ante Paradžik, žrtve su “senjske ruke”, njih nije ubio nikakav bradonja s kokardom. Najveći dio “ideoloških aparata države”, kako bi rekao Louis Althusser, držali su Tuđmanu bivši članovi partije – uostalom, treba se sjetiti samo “kopernikanskog Obrada” (Kosovca), pa urednika Večernjeg lista Branka Tuđena, da vam postane jasno kako je Partija vlastitim trudom uzgojila svoje grobare, bez asistencije Pavelićevih ljudi.

Reafirmaciju ustaštva u Hrvatskoj obavili su renegati komunizma, dok su se neki povratnici iz “ekstremne remigracije”, poput Jakše Kušana, Tihomila Rađe ili Borisa Marune u odnosu da domovinske “demokrate” pokazali kao pravi prosvjetitelji. Vinko Nikolić bio je u tom smislu gotovo pa jedini loš izuzetak.

Na jednom mjestu Miklenićeva teorija dolazi u škripac. Ljude o kojima on govori teško je doista zamisliti kako polažu život na oltaru domovine, ali – kakve to veze ima s komunizmom? Solidan komunista i dobar Hrvat, August Cesarec, umro je s riječima “živjela sovjetska Hrvatska”; neki Titovi prijeratni članci po hrvatskom patriotizmu ne zaostaju za napisima zrelog Franje Tuđmana (iako u Broza nikad nema šovinizma), a o Andriji Hebrangu da i ne govorimo.

Ljudi koji danas vladaju Hrvatskom –  a u 16 od 20 godina ovom zemljom vlada HDZ –  nisu, međutim, komunisti nego  najobičniji – konjunkturisti. Kakve veze Jadranka Kosor ima s komunizmom? Ili Ivan Šuker, Božo Biškupić, ili bilo koja figura u kojoj Miklenić vidi crvenu sablast? “Sette bandiere”, ljudi od sedam zastava, prodane duše…”Vidje Hrvatska mnogo čuda, al ne nađe štrika za toliko juda” .  – takve je ljude otpirlike imao na umu Matoš, kad je napisao ove riječi.

Šteta od kolumnizma

No pravo potonuće Miklenićeva zamisao svijeta doživljava tek kada se razmotri što on nudi kao alternativu. Tuđmanova vizija Hrvatske   – koju je Vrhovnik naslijedio sa 4 milijarde eura duga, da bi se na onaj svijet preselio s minusom od 15 milijardi  – u onim je povijesnim okvirima bila silno retrogradna, ali danas u kontekstu Evrope zvuči upravo talibanski. Unioforme? Lente? Vojne parade? Kineski zid prema susjedima? “Humana razmjena” stanovništva? Doktrina o 200 bogatih obitelji koje vladaju Hrvatskom? Tajkuni? Pa sve to i jesu stvarni temelji stanja koje Miklenić opisuje tako sumornim tonovima.

Stari komunisti, čija je askeza bila skoro kalvinistička, nisu zadužili Hrvatsku, nego su se duga  bojali kao žive vatre, vjerujući da će tako lakše pasti kao plijeni imperijalistima. Zato je dug Hrvatske i bio tako mali. Ne bi ih trebalo previše braniti, ali ako oni nisu baš ništa napravili, kakva to onda sad bogatstva rasprodaju njihovi misteriozni nasljenici? Kakav HT, kakav HEP, kakve hotele?

“Najprije smo bili siromašni i nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci, i oteli nam sve” – taj duhoviti aforizam iz stare Jugoslavije, vrijedi  još više i danas. Tko je napravio “Končar” sa 25.000 radnika, a tko ga je sveo na 3.500 ljudi – toliko koliko je nekad imao samo magistara i dotora znanosti? I tako dalje.

Obnovom ove priče o komunizmu – ma kako bio glup ulaz – Miklenić ipak radi ozbiljnu uslugu vladajućoj stranci. Nametanje rasprave o crvenima i crnima uvijek pomaže HDZ-u. Čak i sad, kad su njihove dionice pale tako nisko da mogu poljubiti guzicu zmije, obnova straha od crvene sablasti može ih malo uzdići. Ako još jednom dobiju vlast – a ta nam se sudbina, čini se, piše i ako je ne osvoje – u idućem mandatu sve će otići na bubanj.

A jedino mjesto na kojemu je – unatoč Miklenićevim fatamorganama – teško naći komuniste, danas je SDP, no to još uvijek samo po sebi ne znači ni plus ni minus. Hrvatska danas ima više štete od ovakvih kolumnista, nego od komunista jer njih, ako ćemo pravo, skoro da i nema.