Prolupana ordenacija

Na vijest da će mu predsjednik države, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, oduzeti ratna odlikovanja, Branimir Glavaš poručio je iz susjedne Bosne i Hercegovine – gdje se privremeno sklonio od zatvorske kazne – da je sve svoje državne ordene, ukupno njih sedam, već prodao jednom “hrvatskom domoljubu” iz Australije, i to za sumu od sto tisuća kuna. Taj je domoljub navodno želio financijski pomoći Glavašu u njegovoj izbjegličkoj epopeji, a kako ovaj nije htio primiti novac ni za što, dogovorili su da Hrvat s australskom adresom otkupi od njega naramak medalja za navedenu sumu, pa je tako isti postao vlasnikom: Spomenice Domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Reda hrvatskog trolista, Reda Ante Starčevića, Reda bana Jelačića, Reda kneza Domagoja s ogrlicom i Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Državna limarija

Glavaševa priča po svemu je sudeći izmišljena, a to će reći da je – na specifičan način, budući da se krećemo po simboličkom teritoriju – točnija od mnogih drugih. Ako je riječ o izmišljotini, onda se ona u najmanju ruku čini prikladnijom od izmišljotine da su državni ordeni dodijeljeni Branimiru Glavašu bili svjedočanstvo o njegovoj osobnoj časti ili “doprinosu narodu i državi”. A tada i uskrata te izmišljotine nije ništa drugo nego – proceduralno obrnuta – izmišljotina. To da se birana državna limarija, s druge strane, proda nekakvom anonimnom idiotu koji će u njoj prepoznati sentimentalnu ili bilo kakvu drugu vrijednost – makar taj lik i njegova platežna spremnost bili plod zlobne mašte – izgleda kao dosta prihvatljiv simbolički okvir za tematiziranje državnih transakcija čašću, ugledom, viteštvom i drugim kvalitetama nužnim za pravilan rast i razvoj Domovine.

Da pojasnimo: uz izmišljotinu da je Glavaš zaslužio ratne medalje zbog svoje plemenitosti i junaštva, te izmišljotinu da mu je takvu izmišljotinu uopće moguće oduzeti, tek se izmišljotina da državni ordeni kupoprodajom dolaze u ruke jednog patriotski naloženog degenerika – koji je, sudeći po izmišljenoj sumi od sto tisuća kuna, degenerik baš zato što je domoljub – pokazuje u određenoj mjeri referentnom prema realitetu hrvatske državotvorne ideje.

Zato se Glavaševa provokacija i pokazala tako efektnom. U vodećim glasilima njegov je čin proglašen “sramnim i nezabilježenim skandalom”, gdje se ratni zločinac “ruga hrvatskoj državi i ponižava njene institucije”. U uvodniku jednog dnevnog lista apelirano je da se, po uzoru na “pristojne države”, takvim osobama ne ustupa javni prostor, jer su se “ogriješile o elementarna pravila na kojima počiva cijela društvena zajednica i moralni kodeks društva”. U drugim dnevnim novinama Glavaš je zbog (tobožnje) prodaje odlikovanja opisan kao “iskreveljeno zlo”, “bestidnik”, “ološ”, “narcisoidni i samoživi manijak” koji – trgujući svetinjama – režira “gnusni cirkus”.

Oglasio se naposljetku i Ured predsjednika Republike kratkom podukom o državnoj etici obrednoga tipa i privjescima koji uz to idu: “Dodjela ratnih i mirnodopskih odlikovanja pitanje je časti, a ne metala od kojih je sačinjeno odličje. Oduzimanje odlikovanja također je pitanje časti, a ne oduzimanja metala.” Branimiru Glavašu poručeno je da “primjenu zakona neće spriječiti nikakva prodaja metalnih znakova časti”; on “može pokloniti, prodati, uništiti ili učiniti bilo što s metalnim odličjem kao fizičkim znakom časti, ali čast ne može ni prenijeti, ni prodati, ni otuđiti”, jer “moralni sadržaj časti koji nosi odlikovanje sukladno zakonu daje i oduzima Predsjednik Republike Hrvatske”.

Prava bižuterija

Ipak, odnos između državno ovjerene časti, obojenog metala i ubojice osječkih civila znatno je složeniji nego što ga administrativni pogon s Pantovčaka želi predstaviti. “Čast” koju u prvi plan istura predsjednik države, poput koplja s milom trobojnicom okačenom o polirani vrh, ne samo što je apstraktnija, nego i daleko manje vrijedi od “metala” što ga on s indignacijom otpisuje kao beskorisnu ambalažu. Za “fizički znak časti” samo onaj izmišljeni imbecil može dati pozamašnu sumu – pa po tome i znamo da je pozdravljen s razumom – ali tek je “moralni sadržaj” prava bižuterija.

Branimir Glavaš bio je podaren državnom “čašću” zbog svojih djela u ratu, za koja se i bez sudske presude prilično precizno znalo kakva su, naročito u državnome vrhu, a sada mu se zbog tih istih djela “čast” oduzima, budući da su ona – provlačenjem kroz neželjenu i iznuđenu sudsku proceduru – proglašena zločinima. Svi su znali da u Osijeku netragom nestaju civili srpske nacionalnosti i da tim nestancima rukovodi tamošnji HDZ-ov šerif, naročito u državnome vrhu, o tome su još u ranim devedesetim ispisani relevantni novinski članci, pa su se svejedno na moćnikovim grudima jedan za drugim nizali pozlaćeni Trpimiri, Jelačići, Domagoji, uz dodatke ogrlica i Danica, iz čega slijedi jedini mogući zaključak: da Glavaš nije bio organizator zločina, toliku količinu državne “časti” ne bi ni zavrijedio.

To je “moralni sadržaj” o kojem bi također valjalo nešto reći, imajući u vidu isključivo uručitelja – jer ga “daje i oduzima Predsjednik Republike Hrvatske” – ali ne na način da aktualni PRH prizove kao izliku jednu ionako sramotnu sudsku proceduru, pa se sav taj ping-pong s “moralnim sadržajem”, groteskna igra davanja i oduzimanja, prikaže kao rezultat stanovitog nesporazuma – ili, još odurnije: neznanja – dok će u međuvremenu pohoditi grob svojega slavnijeg prethodnika, PRH-a pokojnog, iskazujući mu tako počast i zavjetujući se da će skrbiti nad kontinuitetom njegova djela.

U ordenaciji doktora Tuđmana, međutim, nisu se proizvodile dvojbe: s najviše ratnih odlikovanja tamo su kićeni tipovi poput Glavaša, Norca ili Rimca, baš zato jer se znalo kakvi su ratni podvizi iza njih, naime, jer ubijanje nepoželjnih civila nije bilo u nesporazumu s “moralnim sadržajem časti” koji im je vladar velikodušno udjeljivao. Tako i onaj “moralni kodeks društva”, nad kojim danas nariču novinski uvodničari, teško da je toliko ugrožen ispadima drskoga bjegunca, koliko samom svojom suštinom.

Uostalom, neusporedivo više medijskoga bijesa Branimir Glavaš je privukao na sebe otkad “vrijeđa hrvatsku državu i ponižava njene institucije”, nego dok je Osijek čistio od “suvišnih Srba”, što je razumljivo tek u kontekstu činjenice da je etničko čišćenje spadalo u – nikada javno priznati – projekt hrvatske države i njenih institucija. Devedesetprve bio je i ološ, i bestidnik, i manijak, i “iskreveljeno zlo”, ali nikako kotač izvan režimske mašine koja je i na stratištima “stvarala državu”. To postaje mnogo kasnije, kada šalje svoje stranačke bandite da potplate suce Vrhovnoga suda.

Sadistički afiniteti

Priča o Glavašu je priča o hrvatskoj državnoj politici, saga u kojoj su se fino uskladile vladajuće političke težnje i osobni sadistički afiniteti, a današnje uzdizanje bjegunčeve demonske figure između ostaloga je u funkciji njegova “oddržavljenja”, sistemskog osiguranja državne nevinosti. Za razliku od ujedinjenih reakcija na navodnu prodaju posvećene limarije – što je doživljeno kao nečuvena blasfemija – u vrijeme kada su Glavašu bila uručivana visoka državna odlikovanja samo su rijetki to javno nazivali besramnim i amoralnim činom, a među njima, uzgred, nije bio aktualni PRH.

Koliko god se doimao žovijalnim i samoinicijativnim, Branimir Glavaš nije bio samonikli krvolok niti izolirani monstrum, nego opskurni činovnik vlasti, revni provoditelj nepisane političke volje koja je distribuirana s najviše državne razine, i u tom smislu autentičan hrvatski ratni brand. Tretirati ga kao kukolj u žitu moguće je samo u mjeri u kojoj je žito lažno predstavljeno.

Njegov je slučaj ekscesan jedino zbog činjenice da mu je priređeno suđenje, pod krajnjim pritiskom, pod silom neumoljivih svjedočenja i dokaza koji su otklizali u javnost, pod strogom prismotrom europskih birokrata, i uz takve opstrukcije i sumnjive političke okolnosti da konačni ishod (osam godina zatvora za mučenja i višestruka ubojstva) pristojnoga čovjeka provocira na bljuvanje.

Državne institucije, koje danas od zločinca trpe “uvrede” i “poniženja”, svakim su svojim potezom potvrđivale da se Glavašu u Hrvatskoj sudi zato što tako mora biti, a ne zbog toga jer ovaj to zaslužuje. A civili srpske nacionalnosti, podsjetimo, nisu nestajali samo u Osijeku; pod sličnim okolnostima proždirao ih je mrak i u splitskoj Lori, i u šibenskim Kulinama, i u Pakračkoj Poljani… pa je učinjeno sve da se nitko od političkih nalogodavaca tih zločina ne susretne s “državnom pravdom”.

O da, Glavaš je razumljivo ojađen. On drži da ga je hrvatska država izdala, i to s punim pravom, jer je zdušno sudjelovao u zajedničkom projektu, a sada se friga u epilogu koji je nespojiv s davno postignutim prešutnim dogovorom. Nije očekivao da će šizofrenija toliko eskalirati: nakon što se dokazao zločinstvima osigurana mu je politička i socijalna promocija, priušteno mu je materijalno blagostanje, zajamčeni su mu ugled i društveni status, prikačeni su mu na rever Domagoji i Trpimiri, čak mu je i u iznuđenome sudskom procesu, protivno svim pravnim i moralnim normama, omogućeno da se brani sa slobode i zbriše iz zemlje prije izricanja presude, da bi se u finalu zbio upečatljiv paradoks: “ratni doprinos” koji mu predsjednik države niječe oduzimanjem odlikovanja, Vrhovni sud ističe kao olakotnu okolnost i razlog za smanjivanje zatvorske kazne. Kakav bi bio “moralni sadržaj” tog duplog pasa državnih institucija?

Priručni mračnjak

Ali Branimir Glavaš ne pristaje na mrvice. Država je izigrala prešutni sporazum, zapečaćen krvlju, i to tuđom, još u vrijeme dok je ministar Šušak ispaljivao noćne granate u pravcu Borova Sela. Pokušaju da bude higijenski odstranjen iz korpusa hrvatske državne politike najenergičnije će se suprotstaviti on sam, pljujući državu i njene institucije žestinom i bijesom kakve iskazuju ostavljeni partneri: bit će da je računao s obostranim emocijama na doživotni rok, a ispade da je – uz sve svoje privilegije – iskorišten tek kao pružatelj zločinačkih usluga, priručni mračnjak kojega savjest neće ometati dok obavlja povjerljive državne misije uz pomoć ljepljive trake i akumulatorske kiseline.

Revolucije, avaj, jedu svoju djecu, a ova jedu govna, i svoja i tuđa. Branimiru Glavašu to sigurno nije ugodno podnositi. Kao odmetnik, međutim, ostaje tragično neostvaren, jer se od optužbi za ubojstva osječkih Srba branio tvrdnjom da je nevin i time si uskratio slatki manevar osvete, mogućnost da potkaže visoke političke njuške koje su sudjelovale u zločinu zajedno s njim. Mržnja je, kao i ljubav, kontrolirana brigom za vlastito dupe. Tako i rečenica kojom je efektnije od bilo koga prokazao laž hrvatske državnosti – “Ako Vrhovni sud smatra da sam kriv za ratne zločine, morao mi je dosuditi najtežu kaznu!” – ostaje istina bačena u septičku jamu ovdašnje stvarnosti.

Dosta je bizarno kada iz takvog ambijenta izranjaju figure koje će nas zasuti simboličkom građom i dobronamjerno upozoriti na sakralna svojstva države, podsjetiti na “moralni kodeks društva” i poučiti kako su dodjele i oduzimanja odlikovanja “pitanja časti, a ne metala”. Dok kao kopljonoša tužnog lika zamahuje tvrdim državnim monopolom – naime “moralnim sadržajem časti” – a u svečanim prigodama uz naklon obilazi grobno mjesto svoga mrtvog prethodnika, predsjedniku države bilo bi zdravo da, barem u vidu moralne vježbe, razmisli o jedinome pitanju koje ima smisla: Tko će oduzeti ordene Republici Hrvatskoj?