Unosno doba nevinosti

Prošlog se ljeta navršilo četrdeset godina od mitskog događaja hippie generacije, rock festivala Woodstock, i tim je povodom glasoviti Ang Lee, uz učešće svog stalnog scenarističko-producentskog suradnika Jamesa Schamusa, polučio film “Svi na Woodstock” (“Taking Wooodstock”).

Kao oslonac je poslužila istoimena knjiga Elliota Tibera, koji si u njoj pripisuje de facto ključnu ulogu za to što je festival održan u gradiću Bethel u državi New York. Naslovni gradić Woodstock desecima je kilometara udaljen, no kako je bio predviđen kao lokacija isprva dvoranski zamišljena koncerta, ime je ostalo, jer je propagandna mašinerija s nazivom Woodstock već bila pokrenuta.

Zgrtanje profita

U Bethelu odnosno zaselku White Lakeu, Tiber, koji je u to vrijeme nosio svoje izvorno (židovsko) prezime Teichberg, živio je s roditeljima i pomagao im u vođenju hipotekom opterećena motela. Kad je u novinama pročitao da su predstavnici grada Wallkilla odbili dati dozvolu za održavanje festivala, koji je u međuvremenu prerastao u ambicioznu open air manifestaciju slavljenja kontrakulture na vrhuncu, kontaktirao je Michela Langa, jednog od organizatora, i ponudio mu svoj obiteljski posjed kao festivalsku lokaciju. No posjed se pokazao nepodesnim, pa je Tiber navodno Langa i preostalu trojicu organizatora upoznao s farmerom Maxom Yasgurom (Lang je to nakon izlaska Tiberove knjige demantirao), čije imanje je imalo potrebnu veličinu i konfiguraciju, te postalo konačnim mjestom održavanja najslavnijeg rock koncerta ikad.

Ang Lee je adaptacijom Tiberove knjige odlučio dakle sagledati Woodstock iz tzv. pozadinske perspektive, naznačiti što je on značio pokretačima cijele ideje, a osobito kako se u njemu (s)našao “slučajni namjernik”, mladi newyorški Židov umjetničko-menadžerskih aspiracija, tada zakopan u dubokoj provinciji u koju su se njegovi roditelji, nesvjesni sinovih gay nagnuća i slobodarskih čežnji, preselili nakon desetljeća života u velegradu.

Lee pritom rabi humorni diskurs, dopuštajući si i karikaturalno oslikavanje “tipičnog židovstva” kroz lik Elliotove majke. To je prava rijetkost u američkom filmu s obzirom na silan židovski utjecaj na nj, a temeljni zaključak koji tajvanski specijalist za razna razdoblja anglo-američke prošlosti donosi jest da je Woodstock od samog početka bio spoj entuzijastičkog slavljenja (utopističke) egzistencije alternativne dominantnoj kulturi i čistog biznisa, fenomen koji je imao poštovanja dostojan oslobodilački učinak, ali je istovremeno taj učinak bio u funkciji zgrtanja enormnog profita. Preračunato u današnje valutno stanje, prodaja karata donijela je gotovo 14 milijuna dolara, a tu su bili i drugi prihodi. Ili drugačije rečeno, Woodstock kao mitsko srce hipijevske kontrakulture u samom svom ishodištu nije ostao čist, odnosno već tu, na najvišem valu utopijske naive kapitalizam je pokazao svoju fascinantnu moć apsorpcije svake alternative, svake pobune.

Emancipatorski učinak

Danas je to opće mjesto, no kasnih šezdesetih slavila su se ljeta ljubavi, nudio mir naspram rata, prakticirao život u komunama i afirmirala potpuna seksualna sloboda, usput i spaljivali grudnjaci – natruhe svega ovog mogu se naći u Leeovom filmu. Uglavnom sve je bilo kontra “kulture očeva”, kontra (apriornih) autoriteta, a ponešto i protiv dubinske muške dominacije, i čini se da je malo tko vidio kako upravo iznutra, iz same te oslobodilačke priče dolazi isti onaj profiterski poriv koji će ju iskorisiti onako kako njemu odgovara.

Danas, kad je svima jasan performativno-apsorpcijski kapacitet kapitalizma, kojem se ne naziru granice, Lee pokazuje kako zapravo nikad i nije postojalo zlatno doba čiste nevinosti ili da barem Woodstock, glavni simbol kapitalizmu suprotstavljenog utopizma tog pretpostavljenog zlatnog doba, nije nevin.

No ta činjenica ne dezavuira pozitivan, emancipatorski učinak koji je fenomen poput Woodstocka mogao imati na brojne pojedince, poput protagonista filma Eliotta Teichberga i njegova oca – ne i na majku, koja je u svemu vidjela samo sjajnu prigodu za neočekivanu i veliku zaradu.

Taj emancipacijski učinak Lee boji i stereotipnim tonovima, dok s druge strane imponira ono u čemu je tradicionalno najjači – impresivna rekonstrukcija razdoblja, od dizajna do reprezentativnih mentaliteta.

Na kraju, odnosi li se ono što vrijedi za izvorni Woodstock iz 1969. na tzv. hrvatski Woodstock proteklog desetljeća, Motovun? U najvećoj mjeri da, od toga da su filmovi na Motovunu, kao i muzika na Woodstocku, u drugom planu, daleko iza movinga – nije stoga čudno da u Leejevu filmu koncertnih prizora nema – do toga da je emancipacijska priča bila i u funkciji profitiranja njezinih pokretača, doduše, sukladno drugačijem kontekstu, mnogo više društveno statusnog nego financijskog.