Kod kuće nakon petnaest godina

U vremenima kada su vrijeđanja na nacionalnoj razini dio napete ljetne svakodnevice, kada mediji učestalo izvještavaju i o fizičkim nasrtajima, kada su obnovljene povratničke kuće sve češće meta iskaljivanja najnižih nacionalističkih strasti i kada, više no ikada posljednjih desetak godina, urlici vrlo glasne manjine gromko odjekuju državom, priča o nacionalnom sukobu u široj zadarskoj okolici više i nije naročita vijest.

Upravo suprotno, ovdje je vijest da sukoba nema, a takav “dosadan”, miran život živi se i u Dobropoljcima, selu petnaestak kilometara udaljenom od Benkovca, što administrativno pripada Općini Lišane Ostrovačke.

Prije nepunih dvadesetak dana u nj se vratila obitelj Dobrić, njih čak sedam: 91-godišnji djed Niko, sin mu Marko, njegova supruga Dušanka i četiri im kćerke, Vladana, Nikolina, Ilijana i Đurđa.

Najmlađoj, danas 15-ogodišnjoj Đurđi bilo je nepunih pet mjeseci kada su se u kolovozu te 1995. godine, u jeku akcije “Oluja”, Dobrići odlučili priključiti zbjegu.

Dalmatinci – na Kosovo!

– Taj se dan ne može zaboraviti. Jednostavno je zavladala neka histerija i nije bilo druge nego otići iz svoje kuće, sa svoje zemlje. Bježalo se pred naletom vojske i u strahu za život, posebno živote djece. Ništa nismo ponijeli, praktički ono što smo imali na sebi, a beba mi je tada imala pet mjeseci. Za nju sam zgrabila nekoliko pelena i mlijeko u prahu, zahvaljujući kome je i preživjela te dane beskonačnog lutanja u koloni. To mlijeko u prahu ju je prehranilo, prisjetila se majka Dušanka dok sjedimo u dnevnom boravku tek grubo obnovljene i gotovo potpuno neopremljene kuće. Suprug joj Marko nastavlja kako im ni u primisli nije bila mogućnost da će iz svog sela izbivati punih petnaest godina.

– Čujte, mislili smo da odlazimo tek na nekoliko dana, dok vojske ne prođu, dok se situacija ne smiri. Zato smo ponijeli samo najnužnije stvari. Otišlo se u obližnje selo Bjelinu, ali se potom nastavilo prema Erveniku i Srbu, pa smo prešli u Bosnu i Hercegovinu, u Martinbrod. Kolona je bivala sve većom dok jednog dana nismo došli u Banju Luku. Taj je grad, ustvari, bio zborno mjesto odakle su narod raspoređivali za daljnje putešestvije, odnosno tu se definiralo tko bi gdje na kraju trebao poći živjeti, a nama Dalmatincima namijenili su Kosovo. Nikako nam se dolje nije išlo pa smo individulano, izvan ustaljenog rasporeda odlazaka, a i pomalo slučajno odlučili otići u Šabac, rekao je Marko Dobrić.

Ipak, nije se cijela obitelj našla u dugačkoj izbjegličkoj koloni. Djed Niko čvsto je naumio ostati na svojoj zemlji. I ostao je. Kuća mu je spaljena, ali ga ni to nije otjeralo. Ipak, poslije mjesec i pol i on je “digao sidro”. Jednostavno nije imao od čega živjeti, a onako onemoćao i u poznijim godinama, nije više mogao skrbiti o sebi pa je odlučio je poći k sinu.

Upravo su u Šapcu Dobrići ostali svih petnaest godina. Prve dvije godine, prisjetili su se, bilo je iznimno teško. Obitelj brojna, a posla niotkuda. Na tuđoj zemlji, među tuđim svijetom, bez stalnih prihoda… Marko je radio sve i svašta kako bi prehranio djecu, suprugu, oca i sebe. Nadničario je gdje je god mogao. Poslije je našao stalniji posao, vozio je kamion i, kaže, bilo je lakše, ali daleko od lakoga. U tih petnaest godina točno su petnaest puta mijenjali stanove. Ipak, i u takvim uvjetima djeca su se redovito školovala i nekako se preživjelo. Ali vrzo brzo počela je u njima tinjati nada u povratak u Dobropoljce. Najprije tiho, gotovo kao san što ga je nemoguće dosanjati, a onda se želja počela rasplamsavati.

Srce vuklo kući

– Ustvari smo sve vrijeme znali da ćemo kući jer smo imali golemu želju vratititi se. Ali, nažalost, životne okolnosti ne dozvoljavaju baš uvjek realizaciju želja. Djeca su išla u školu pa se zbog toga prolongiralo, ali nas je najviše zadržalo ženino zdravlje. Oboljela je na srce i imala je tamo dvije vrlo teške operacije. Pitanje je bilo hoće li uopće preživjeti. To nas je stopiralo, ispričao je Marko. No, koliko ih god zaustavila Dušankina bolest, upravo je njezina neutaživa žeđ za Dalmacijom i presudila.

– Ja sam uprla da se što prije vratimo. Čim mi je zdravlje to dopustilo počela sam pritiskati, inzistirati da se spakiramo i dođemo ovdje. Nisam više mogla tamo, srce me je stalno vuklo nazad, a i upravo zbog tog svog bolesnog srca još sam više željela kući. Sve mi ovdje više odgovara, od klime do činjenice da smo na svome. I ne mogu vam opisati taj osjećaj povratka, tu prvu noć koju smo svi zajedno nas šest i stari djed proveli u ovoj kući. To je neponovljivo i, ako mene pitate, samo zbog tog osjećaja valjalo je ostati živ, u dahu je rekla Dušanka s neskrivenim oduševljenjem gledajući nas suzama natopljenim očima.

A za povratak s četiri kćerke i nemoćnim starcem u situaciji u kakvoj se nalaze i u neobnovljeno kuću, uistinu je trebala luda hrabrost. Ili jednostavno opsesivna želja za povratkom. Dobrići su, naime, znali da se vraćaju ni u što. Zapaljena ruševina koja je nekada bila obiteljska kuća, zapaljeni stari dvori koji su imali funkciju gospodarskih objekata i potpuno zarasle, godinama neobrađivane njive.

– Nažalost, nisam bio u mogućnosti, ni financijskoj ni bilo kojoj drugoj, doći u Hrvatsku i predati cjelokupnu dokumentaciju kada se odlučivalo o obnovi pa mi je ta šansa propala. Ipak, neke inozemne humanitarne organizacije ponudile su pomoć. Najprije su predložili da do kraja sruše zgarište i na njemu sagrade nekakav kućerak, ali sam takvu soluciju u startu odbacio. Potom su naumili ugrubo obnoviti kuću, odnosno zatvoriti je vanjskim zidovima i to je bilo puno prihvatljivije pa se to i dogodilo 2006. godine. Osigurali su nam i nužnu kuhinjsku opremu. Sve se to, dakle, zbivalo dok sam bio u Šapcu. Žbukanje kuće sam dogovorio s jednom tvrtkom kojoj sam ustupio dio kuće, a oni su mi, zauzvrat, umjesto plaćanja u gotovini ožbukali zidove. Eto, nekako smo se snašli kako bismo mogli u nju ući. Ja sam prvi put u Dobropoljce stigao prošloga ljeta pa sam potegnuo punom parom: raščistio krš i po ovoj i po staroj kući, raskrčio ovu ledinu ispod, malo uredio prilazni put… Naravno, sve vlasitim trudom i o svom trošku, ali morao sam nekako pripremiti teren za naš konačan povratak, rekao je Marko.

Gdje si, brate?

Posebno ga raduje činjenica da ni on ni nitko u obitelji od dolaska nije imao ni najmanjeg problema. Istina, u dijelu sela u kojem žive, a koje je prije rata nastanjivalo 250 ljudi, danas je svega dvanaest živih duša, računajući i sedam Dobrića, ali ni u općinskom sjedišti, ni u Benkovcu, ni u Zadru nisu doživjeli ni najsitniju neugodnost.

– Štoviše, koga smo god sreli, bio on Hrvat ili Srbin, bilo je vrlo srdačno. Poznanici i prijatelji se javljaju, pozdravljaju, raspituju se o nama. Eto, susreli smo jednog bivšeg Markovog kolegu s posla i kad ga je vidio od sreće i uzbuđenja je počeo plakati, a posebno me se dojmilo što mu se, kao i prije rata, obratio: “Gdje si, brate?!”. Pošteno su se izgrlili i izljubili, zadovoljno je rekla Dušanka.

Ipak, početnu euforiju, već poslije nekoliko dana boravka u Hrvatskoj, zamijenila je surova stvarnost. Mnogobrojna obitelj nema doslovno nikakvog stalnog izvora prihoda. Kako rekoše, nemaju banke u džepu pa i za štrucu kruha moraju posuđivati, a o nekim zahtjevnijem ručku samo maštaju. Četiri kćerke, djevojke od 15 do 24 godine, djevojačke potrebe, druženja i užitke još uvijek doživljavaju kao teško ostvarive maštarije. Predali su u Benkovcu i zahtjev za jednokratnu novčanu pomoć koja im pripada, ali im se do danas nitko nije javio. Nemaju ni automobila pa da odu urgirati ili, jednostavno, do trgovine kada im se posreći da imaju za kupiti poneku nužnu potrepštinu. Srećom, voda i struja su ih dočekali pa barem s tim nemaju problema.

– Znao sam ja na što dolazim, odnosno da nas ne čeka ništa, ali nema predaje. U dvorištu smo posadili malo povrća pa ćemo imatu za prvu ruku. Nedavno sam posudio frezu pa sam uspio izorati mali komadić zemlje tu kraj kuće, pa ćemo i tu nešto posaditi. Ali, najgore što ne mora biti tako. Pa mi imamo osam hektara obradive zemlje od koje danas nemam ništa. Osam hektara! Znate li vi koliko je to?, priča uzbuđeno Marko Dobrić.

Eh, da su mi stroj i plug

– Međutim, nemam stroja, nemam traktora i pluga da to izorem i pripremim za sadnju. Da mi je samo jedan traktor s potrebnim nastavcima i prikolicom! Ma, ne mora biti nov, neka bude polovan, ali upotrebljiv. Imam i tu staru kuću, ali je i ona uništena i potrebno je staviti krov. A nije to neki tako veliki trošak, ali tog novca mi jednostavno nemamo. Zamislite da ovaj dio stavim pod krovom i samo je nužno popravim. Bez problema tu stane pedeset ovaca, a, hvala bogu, imaju ovdje što pasti, izreferirao je Marko potencijalne mogućnosti koje on i njegova obitelj još uvijek ne mogu realizirati. Zbog toga i kaže da nikakvu pomoć odbio ne bi. Gospodarske objekte svojim bi rukama dotjerao, ali je nužno da mu netko – možda neka građevinska tvrtka- donira materijal za krov i sanaciju zidova.

– Znam, jako dobro znam da će biti strahovito teško normalno živjeti, naći posao, zarađivati, staviti u funkciju zemlju koju imamo. Međutim, isto tako znam da ću se morati snaći. Vratili smo se da bismo ovdje živjeli i nema više odlaska, ustvrdio je Marko Dobrić, a otac mu Niko dometnuo kako su se neki u Dobropoljce vratili živjeti, a neki, kao on, došli umrijeti.

– U ovoj zemlji leže kosti moga dida i oca, mojih stričeva i ostaloga roda. Pa gdje bih onda ja trebao biti pokopan nego tu, među svojima, u svojoj zemlji. Pobojao sam se tamo u Srbiji da ću na onaj svijet otići kao stranac, ali, eto, vratiše me na moje i napokon sam sretan i miran, zaključio je did Niko.

Traktor i mehanizaciju šalje SNV

Marko Dobrić prisustvovao je 19. srpnja susretu između hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i srbijanskog mu kolege Borisa Tadića u Beogradu.

Tom prilikom Josipović je razgovarao i s dijelom hrvatskih izbjeglica u Srbiji pa i s Dobrićem. Ispričao je tom zgodom Marko predsjedniku kako se pravo njegova obitelj namjerava vratiti u Dalmaciju, ali mu je spomenuo i sve svoje strahove zbog uvjeta u kojima će živjeti: posao i novac kojeg nema, plodna zemlja što je ima, ali je nema čime obrađivati.

– Predsjednik je odmah reagirao i rekao da će se zauzeti za moj slučaj. Na koncu, na licu mjesta izmijenio je o meni nekoliko riječi sa saborskim zastupnikom i predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem pa su obojica dali do znanja da me imaju na umu, rekao je Marko Dobrić.

Da nije sve ostalo samo na riječima potvrdio nam je upravo Pupovac. SNV će uskoro ovoj obitelji na korištenje ustupiti potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju, a u prvom se redu to odnosi na traktor s pripadajućim alatima.