Čuvarica plaže u ljetnom periodu
Kad već nitko nije rekao ništa kolegijalno u njezinu obranu, e neka je sama urednica i voditeljica Dnevnika HTV-a Dijana Čuljak-Šelebaj kazala da iza učestalih primjedbi na njezin račun posljednjih dana stoji čitava jedna organizirana kampanja… Sad je na sve strane gnjave zbog toga što je ovih dana u razgovoru s omiškim gradonačelnikom primijetila eventualni problem što ga za hrvatski turizam predstavljaju “jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili”.
Uz detektiranje šireg konteksta neslaganja s njom, voditeljica se već sutradan javno ispričala “svim građanima BiH zbog nezgrapno sročene izjave” o turističkom smještaju ovakvom ili onakvom, dodajući na koncu sasvim osobnu fusnotu: “Naročito, jer i sama dolazim iz te zemlje…”
No, hajmo sad malo apstrahirati posljednju, ne tako nam bitnu opasku ove novinarke, te vidjeti u čemu je točno problem s njezinim viđenjem turizma i forme gostovanja građana Bosne i Hercegovine na hrvatskom dijelu Jadrana, kao i s orkestracijom javnog otpora spram njezinih stajališta inače. Službeno zastupajući hrvatski nacionalni interes, ona se u ovom slučaju naoko postavila na pozicije svojevrsnog ekonomskog nacionalizma, u cilju zaštite domaćeg tržišta. Reklo bi se da ona i samu morsku obalu kao prirodnu tvorbu doživljava krajnje komercijalnom, ili makar smatra da bi ista bez daljnjeg tako trebala biti tretirana.
Netko bi mogao primijetiti kako je Dijana Čuljak-Šelebaj, ukorak s duhom vremena, svoj nekadašnji etnički nacionalizam baš praktično nadomjestila ekonomskim; potonji se često podudara i s legitimnim, recimo, socijalističkim ciljevima, u koje se polje značenja desničari osobito rado ubacuju. Pa katkada dobijemo i nacionalsocijalizam… Ali, što ako već godinama pogrešno iščitavamo stavove Dijane Čuljak-Šelebaj, što ako ona oduvijek u javnom prostoru nastupa s posve različitih zasada od onih koje smo joj skloni pripisivati?
Kampanja na koju se naposljetku i sama požalila, naime, seže u prošlost barem do 1993. godine, kada je tadašnja mlada novinarka HTV-a Dijana Čuljak u ratom poharanome Mostaru snimila prilog s dvanaestoricom zarobljenih vojnika Armije BiH, kojima će se zatim izgubiti svaki trag. U dodatnoj minutaži, pak, ona će koncentracioni logor Heliodrom, u kojem je Hrvatsko vijeće obrane držalo Bošnjake, opisati kao “ako ne udoban, onda barem siguran smještaj”.
Kome na ovaj citat nije sinula svjećica, nikad neće. Pa, ako se ista kolegica brinula za stanje smještajnih kapaciteta hrvatskog nacionalnog korpusa još u vrijeme dok nikome turizam nije bio niti na kraj pameti, i ako joj je na srcu bila sigurnost svakoga gosta, makar bio na pomoćnom ležaju, zašto se ne bi mogla zalagati za potpuno uređenje okolnosti u kojima će svatko nužno imati i udoban i siguran smještaj? A takvo se što danas svugdje plaća, kao što je poznato. Nije ovo vrijeme divljeg turizma kao prije 17 godina…
Stoga se u tom smislu apsolutno pionirskima mogu okarakterizirati napori Dijane Čuljak, ili jednog Smiljka Šagolja, dok je s nepatvorenim ponosom izvještavao o izbjeglim Bošnjacima koji su za spomenutih godina, usprkos ratu s Hrvatima u BiH, uživali gostoprimstvo u Makarskoj, i udobnoj i sigurnoj.
Ona je izvjesne kategorije građana Bosne i Hercegovine humanistički distribuirala po raspoloživim cimer-fraj zakloništima, dok su ih razni ovlašteni inspektori vijali unaokolo od nemila do nedraga. Namjesto daljnjeg progona urednice HTV-a uslijed nerazumijevanja njezinih civilizacijskih stremljenja, s ovog mjesta zato apeliramo da joj – kao zaslužnoj turoperaterki – Hrvatska turistička zajednica dodijeli jednu od svojih prestižnih nagrada, Plavi ili Zeleni cvijet.
A može se priznanje za tu zgodu i bolje imenovati – Hrvatsko cvijeće. Ovaj slučaj, uostalom, pokazuje da se ne moramo toliko opterećivati delikatnošću nacionalnog označavanja. Gost je gost i svaki je isti, pogotovo iz Bosne i Hercegovine, uči nas Dijana Čuljak-Šelebaj… Jedino se smještaji razlikuju.