Dajte nam još jednu šansu

Kada se prođe kroz kapiju jednog od zadnjih izbjegličkih centara u Srbiji, izbjegličkog naselja PIM Krnjača, patetiku valja zaboraviti. Ljudima čiji su životi zauvijek promijenjeni 1995. godine, nakon “Oluje”, dosta je i obećanja političara, i suosjećanja nevladinih i međunarodnih organizacija, i pomoći države, i zgroženosti novinara. Goste gledaju s podozrenjem, uglavnom kroz zatvorene prozore svojih malih soba u radničkim barakama preduzeća “Ivan Milutinović”.

Odnosi sve napetiji

Ovaj izbjeglički kolektivni centar nalazi se svega desetak kilometara od centra Beograda, pored puta za Pančevo, između industrijskih objekata propalog državnog giganta, romskog naselja i deponije smeća. U naselju, pored izbjeglica iz Hrvatske, žive i oni pristigli s Kosova, a povremeno tu borave i radnici iz Bugarske. Kako saznajemo, između Kosovara i Krajišnika postoji animozitet. Ljudi većinom gledaju svoja posla, a problemi nastaju kada se popije previše alkohola.

Nedavno, Komesarijat za izbjeglice pozvao je neke od izbjeglica iz naselja da se susretnu s Ivom Josipovićem i Borisom Tadićem prilikom službene posjete hrvatskog predsjednika Srbiji. Vukašin (61) i Milka (58) Anđušić iz Siska bili su pozvani na taj sastanak.

– Josipović nam se čini kao pristojan čovjek i ulio nam je nadu. I ja i supruga vjerujemo u to. Vratili bismo se u Hrvatsku da nam vrate naš stan. Ovdje nemamo život, niti bismo ga tamo imali, ali barem bismo imali stan. Pred četiri godine dobili smo program stambenog zbrinjavanja, ali smo mogli dobiti stan svuda osim na području Siska. A i ne bismo mogli otkupiti stan – objašnjava Vukašin, koji je nekada radio u sisačkoj rafineriji.

Kao i većina izbjeglica iz Hrvatske, Vukašin i Milka prošli su cijelu Srbiju. Bili su u Banji Koviljači, zatim na Kosovu odakle su opet bježali 1999. godine, a na kraju su završili u Krnjači. Žive u sobici od 12 četvornih metara, koriste zajednički toalet i kupatilo. Njihov sin sa suprugom i bebom živi u istoj takvoj sobici.

– Odnosi u ovom zatvoru svakim danom sve su napetiji. Tu su smješteni ljudi sa sela, ljudi iz grada, osjeća se tenzija i svakog trena može doći do pucanja – kaže Milka. Konvalidaciju radnog staža nije ostvarila jer joj je u nekadašnjem Slavija prometu, današnjoj Dioni, navodno izgubljena radna knjižica. Sin se odavno htio vratiti, ali hrvatsko državljanstvo nije uspio dobiti zato što zbog “greške” referenta nije upisan u knjigu državljana.

Bez stana nema povratka

Na primanju kod Ive Josipovića bili su i Milan Pjevalica (67) i njegova supruga Dušanka. Od Hrvatske očekuju povratak stanarskog prava za stan u Kninu od 57 kvadrata, koji je Milan kao nastavnik biologije dobio 1986. godine.

– U Srbiji smo došli prvo u Nove Ledince, pa smo onda prešli u kolektivni smještaj u nekom hotelu u Čortanovcima. Osam godina kasnije hotel je izgorio, a do danas nije utvrđeno kako. Mnogi kažu zato da bi se mi izbjeglice izbacili iz njega. Sve nam je izgorjelo i nakon toga smo završili u Krnjači – kaže nam Milan.

Danas Pjevalice žive na 16 kvadrata, a s njima povremeno živi i njihov sin. U zajedničkoj kuhinji tek ponekad jedu, a najviše se hrane ribom iz Dunava koju Milan sam upeca. Dok nisu imali što jesti, Dušanka je čak pekla kožicu od špeka, nakon čega joj je pukla proteza koju ni do danas nije popravila. Tek od 1999. godine Milan prima hrvatsku penziju, a ni do danas mu nije konvalidirano četiri i pol godine radnog staža koji je ostvario, s drugim kolegama, na području Krajine. Mjesečno imaju 1.230 kuna njegove penzije, a gube zaštitni dodatak jer ne žive u Hrvatskoj.

– Vratili bismo se. Imam osjećaj da nas smatraju ratnim zločincima samo zato što smo živjeli na području Krajine, iako nisam nikada oružje uzeo u ruke. A nisam nikakav nacionalista, ostao sam siroče kada su mi na Savi ustaše ubili oca i djeda 1943. godine, a ja i brat smo pokršteni u Hrvate da bismo preživjeli. Sin mi je danas sa katolkinjom. Ne mrzim nikoga, samo hoću da dobijem svoj stan u kojem je ostao čak i moj namještaj koji su koristili – kaže Milan.

Nostalgija za Zagrebom

– Šta da ti kažem, ti koji su išli na prijem Tadića i Josipovića, njih su posebno birali. Ne bih htio bio neugodan, ali nas par su sklonili, jer bismo im svašta rekli tamo. Pitao bih Josipovića kako će me on vratiti u moj stan kada se njegova premijerka uselila u stan iz kojeg su izbačeni Srbi. U ovaj centar sam došao 2000. godine kada zbog bolesti više nisam mogao raditi. Zbog reume sam bio nepokretan, očni kanali su mi se sušili, zube sam izgubio, udarila je bolest na zglobove… – kaže Rade Belić, nekada poznatiji pod nadimkom Lepi Rade.

E taj Lepi Rade, stasiti Ličanin iz nekadašnje Titove Korenice, bio je pjevač, stihoklepac, glumac, kaskader. Glumio je u “Nepokorenom gradu” jer Mustafa Nadarević nije bio vičan oružju, što je Lepom Radetu itekako išlo od ruke. Pjevao je u “Pljački malog vlaka”, koji je osvojio pulsku Zlatnu arenu, glumio u “Medenom mjesecu”, jednom od najgledanijih filmova bivše Jugoslavije, a devedesetih u srbijanskim serijama poput “Sretnih ljudi” i “Porodičnog blaga”. U Zagrebu je po izbijanju rata ostavio curu, liječnicu, u drugom stanju. Nikada se više nisu čuli. Danas, umjesto među umjetnicima, Rade se kreće po Krnjači. Tu i tamo zaradi koji dinar, ali više nema volju za životom kakvu je nekada imao.

– Volio bih danas da kao nekada prošetam Zagrebom i uđem u Studio 13. Sada se jedino nadam da bih mogao dobiti neku odštetu od autorskih prava, imao sam i advokata koji me zastupao, molim te, hoćeš mi provjeriti da li je još živ? – gleda u nas Rade, a mi odgovaramo da hoćemo.

Hodamo dalje naseljem, nailazimo na dječaka koji u plastičnoj kantici nosi hranu i kaže da nosi “paprikat”. Zaustavlja nas žena s Kosova i moli da i za bolesne s Kosova obezbijedimo makar jedan auto koji bi vozio do prvog liječnika. Objašnjavamo joj da nemamo takve moći. Gleda u nas s nevjericom.

Među barakama bez drveća čini se kao da su jedino mačke sretne. Lagodno se sunčaju na ljetnom suncu. Ispred barake broj dva šeće muškarac, nervozno se kreće i kao mantru ponavlja: “Jebem ti rat, jebem ti rat…”

U toj baraci žive Rajka Manojlović (55), njen sin Željko (21) i kći Željka (16), izbjeglice iz Razvođa pored Drniša. Oca su izgubili prije dvije godine, kada je preminuo od teške bolesti. To je i bio razlog zašto su pred deset godina iz Šaronja pored Novog Pazara došli u Krnjaču. Zajedno sa suprugom Rajka je 20 godina radila u splitskom Konstruktoru. Kada je počela “Oluja”, kći Željka imala je samo pet dana, tako da danas nema ni matični broj, a suprug zbog bolesti nikada nije uspio otići u Knin kako bi pred komisijom s dva svjedoka potvrdio da je riječ o njegovom djetetu. Ukoliko danas to napravi njen stariji brat, može putovati jedino uz putovnicu, čime automatski gubi status izbjeglice i pravo da boravi u Krnjači.

Izbrisani iz katastra, izbrisani iz života

Željko je gotovo cijelo djetinjstvo, pubertet i tinejdžerske godine proveo po kolektivnim centrima.

– Mislim da nam ova država neće dati ništa. Hoće da odemo u napušteno selo pored Kuršumlije, koje da je valjalo nitko ne bi napustio. Radim tu, majka radi na crno, sestra upisuje školu. Što bismo tamo radili? U ovim sobama ne smiješ ništa da držiš, jer se sve krade. Možeš imati najviše sto eura negdje skriveno. Zamislite kakvi su uvjeti ovdje kada u isto kupatilo idu moja sestra od šesnaest i invalid od šezdeset godina. Ne trebaju tu više slati nikakve delegacije, već psihijatre. Svi normalni ljudi odavde su pobjegli. Dolazim samo prespavati. Ni djevojku ne mogu dovesti ovdje – priča Željko i dodaje da smo mi prvi koje je pustio da uđu u njegovu sobu.

Zaposlen na benzinskoj stanici, mjesečno primi 20.000 dinara (manje od 2.000 kuna), s tim da mu 180 prekovremenih sati nitko nije platio. Za ovu porodicu oporavak bi počeo onog trena kada bi stekli normalne uvjete za život.

– Iskreno, gotova sam. Pala sam. Nemam više snage. Nisam sigurna da više mogu – dodaje sa strane Rajka, gledajući u svog sina.

Nedaleko od njih živi i Radmila Milanko (49) sa suprugom, nekadašnjim predsjednikom Opštine Obrovac i dvoje djece. Po dolasku u Srbiju iznajmili su pristojan stan i počeli raditi, sve dok uslijed liječničke pogreške Radmila nije dobila virus koji ju je trajno vezao uz invalidska kolica. Sav novac su trošili za njeno liječenje i na kraju završili u kolektivnom smještaju. Potražuju stanarsko pravo, a njena obiteljska kuća u Gračacu je izbrisana iz katastarskih knjiga. Rijetko izlazi, jer barijere nisu prilagođene za kretanje osoba s posebnim potrebama.

Ljudi u kolektivnim centrima žele samo jednu priliku da se izvuku iz gliba i da konačno počnu živjeti dostojanstveno.