Nogometna mamija

Kada ovih dana, povodom afere u kojoj se Dinamovog sportskog direktora Zorana Mamića sumnjiči za namještanje utakmica, predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor pozivaju poreznu upravu da nogometnom klubu Dinamo naplati porez na transfere igrača, promašili su, kako se kaže u susjedstvu, ceo fudbal. Premijerka tvrdi da ni Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama i alfa i omega tog kluba, ne može biti “zaštićen od plaćanja poreza”, no pravi problem s obitelji Mamić nije u tome što Dinamo ne plaća porez. Nenaplaćeni porez može se protumačiti tek kao još jedan oblik državnog financiranja Dinama, čak i manji u odnosu na višemilijunska sponzorstva državnih tvrtki i obilne dotacije Grada Zagreba; pravi je problem s familijom Mamić u tome što im je cijela ta financijska infrastruktura, zajedno s klupskom i stadionskom te položajima u rukovodećim tijelima hrvatskog nogometa, dana da bi se osobno bogatili koristeći je za svoj privatni biznis.

Strateški raspoređeni na funkcijama

Iako su u hrvatskoj državi pravila o sprječavanju sukoba interesa donekle uspostavljena i formalno vrijede za političare, za obitelj Mamić – braću Zdravka i Zorana, te Zdravkovog sina Marija – u tom pogledu nema nikakvih ograničenja. Obiteljski biznis Mamićevih zasniva se na krajnje jednostavnoj, primarnoj trgovačkoj formuli: kupi jeftino i prodaj skupo, a roba kojom obitelj intenzivno i naveliko trguje su mladi muškarci i, što je manje poznato, nekretnine diljem Hrvatske.

Da bi mogli jeftino nabavljati a skupo prodavati igrače, Mamići su se strateški rasporedili na odgovarajućim funkcijama. Stariji brat Zdravko u cijelosti kontrolira klub, dok mlađi brat Zoran kao sportski direktor izravno kontrolira obitelji dragocjenu funkciju kupoprodaje igrača. Zdravkov sin Mario, pak, funkcionira kao privatni nogometni menadžer, čiji najdragocjeniji talenti igraju upravo u Dinamu. Kada Dinamo, odnosno Marijev otac Zdravko i stric Zoran, iste igrače izbruse kroz svoju prvu momčad, plasiraju ih u hrvatsku A reprezentaciju, a zatim skupo prodaju nekom engleskom prvoligašu, i tada Mario zaradi menadžersku proviziju. Sada to radi Mario, a donedavno je to radio sam Zdravko. Otuda Zdravku Mamiću one puste stotine tisuća eura, koje je svim novinarima prisutnima na njegovoj nedavnoj presici obećao ukoliko mu dokažu da je njegova obitelj umiješana u namještanje utakmica.

Osim Dinamom, kao osnovnim proizvodnim pogonom, obitelj Mamić raspolaže još i klubom Lokomotiva kao dopunskim pogonom za nabavu igrača, koje će, kroz kanale kojima je obitelj ovladala, plasirati do milijunskih transfera. Zdravko Mamić, koji je od 2006. godine šef Zagrebačkog nogometnog saveza, svoj utjecaj na A reprezentaciju ostvaruje kroz funkciju člana Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza (HNS). Pritom je zadržao i kontrolu nad svojim ranijim mjestom u Skupštini HNS-a, koje je prepustio Damiru Vrbanoviću, svojem zamjeniku u Dinamu i Zagrebačkom savezu. Preko Vrbanovića je do 2007. kontrolirao i Udrugu prvoligaša, a nakon dvogodišnjeg mandata hajdukovca Igora Štimca, ponovo je postavio svojeg čovjeka, Roberta Markulina iz Slaven Belupa.

Nevoljka reakcija Ministarstva sporta

Sve vrijeme svoje dominacije u Dinamu i hrvatskom nogometu, Zdravko Mamić, neometan od bilo koje vlasti, istovremeno je obnašao službene nogometne funkcije i na toj besplatno dobivenoj infrastrukturi gradio privatni biznis s preprodajom igrača. Tek 2007. godine Mamića je za sukob interesa prozvao pučki pravobranitelj Jurica Malčić, da bi iz Dinama ustvrdili kako ni jedan od velikih transfera iz tog vremena, Eduarda da Silve i Vedrana Ćorluke, nije išao preko Mamić sport agencije, tvrtke u vlasništvu Zdravka i Marija Mamića. Iako su ti igrači bili navedeni u tvrtkinoj ponudi na njenim internetskim stranicama, ispalo je da Mamići tobože nisu bili u sukobu interesa, jer su, pokazat će se kasnije, svoje odnose s igračima regulirali mimo agencije. No Ministarstvo sporta ipak se očitovalo da prema Zakonu o sportu sukob interesa postoji već zbog same činjenice što je otac šef u klubu, a sin vodi menadžersku agenciju. Nevoljka reakcija Ministarstva nije stvari nimalo promijenila, budući da je od iste godine mlađi brat Zoran zasjeo na funkciju Dinamovog sportskog direktora, dok je Zdravkov sin Mario samo promijenio agenciju preko koje posluje.

Mario Mamić sada je menadžer u novoj agenciji, pod nazivom ASA International, u kojoj djeluje ukupno petero agenata: troje ruskih i dvoje hrvatskih. Ruski agenti zaduženi su za istočno tržište (Rusija, Ukrajina i Srbija), a uz Marija Mamića kao agent za hrvatsko tržište radi i Nikky Vuksan, donedavni zaposlenik Dinama i pomoćnik spomenutog Mamićevog pouzdanika Vrbanovića. Odnos snaga u agenciji jasan je iz podatka da vrijednost 50-ak igrača s listi ruskih menadžera ne prelazi vrijednost ni samo trojice igrača iz izloga Maria Mamića, a to su nekadašnje Dinamove zvijezde Luka Modrić (22 milijuna eura), Vedran Ćorluka (15 milijuna eura) i Dejan Lovren (sedam milijuna eura). Prema internetskoj stranici agencije ASA, Mario Mamić i Vuksan pod ugovorom imaju ukupno 19 igrača. Uz spomenutu trojicu, još su četvorica igrala u Dinamu prije nego što su prodana, a svi ostali ili igraju u Dinamu ili su na posudbi u Lokomotivi, drugom klubu pod kontrolom Mamićevih.

Robovlasnički ugovori s igračima

Ukupno je za vrijeme desetogodišnje vladavine Zdravka Mamića iz Dinama prodano 36 igrača vrijednih 130 milijuna eura. Prvi veliki Mamićev transfer u Dinamu bila je prodaja Boška Balabana u Aston Villu za 7,8 milijuna eura 2002. godine, a najveći transferi bili su prodaja Modrića u Tottenham za 21 milijun eura, Ćorluke u Manchester City za 13 milijuna eura, Eduarda u Arsenal za 12 milijuna eura te, od najnovijih, Lovrena u francuski Lyon za osam milijuna eura. Od cijelog je tog novca u dovođenje “pojačanja” u Dinamo bilo uloženo oko 25 milijuna eura, dok su ostatak troškova Mamićevog maksimirskog pogona za proizvodnu igrača pokrivali Grad Zagreb sa 30 milijuna kuna godišnje (a lani čak i 40 milijuna kuna), te sponzori na čelu s državnim tvrtkama poput Ine, Croatia osiguranja i HEP-a. K tome, država nije naplatila porez na transfere, ukupno težak 150 milijuna kuna, a sam je ministar financija Ivan Šuker jednom “pojasnio” kako Dinamo nije obveznik poreza jer je registriran kao udruga. Takva registracija kluba bila je još jedna od Mamićevih smicalica, pomoću koje je zadržao klupske trofeje, a riješio se ranijih Dinamovih utaja poreza i, zahvaljujući Šukerovom blagoslovu, s kojim se danas više ne slaže njegova šefica Jadranka Kosor, nastavio državi uskraćivati porez.

Iako je sve vrijeme u očitom sukobu interesa, Mamić nikada nikome nije morao položiti račune o tome koliko je od spomenutog novca završilo u njegovom džepu, pa je sve ostalo na informacijama koje su dospijevale u medije kada bi se pojedini igrači, kao u slučaju Eduarda, osjetili zakinutima zbog astronomskih Mamićevih provizija. Prema tim informacijama, Mamić je s igračima sklapao ugovore po kojima su mu dužni uplaćivati od 15 do 20 posto svojih primanja do kraja karijere, što su mediji nazvali “robovlasničkim ugovorima”.

Korištenje javne infrastrukture za osobni probitak možda simbolizira adresa nove agencije Mamićevih, koja ima ured na istom mjestu kao i njihova stara agencija, u Fijanovoj 4a, odnosno u zdanju maksimirskog stadiona. Ta je stadionska adresa tim zanimljivija što su na njoj registrirane i četiri od ukupno desetak tvrtki iz drugog dijela biznisa familije Mamić, onog s nekretninama, u koji očigledno ulažu višak novca stečen nogometnim transferima. U ovom dijelu biznisa ponovo sudjeluju braća Zdravko i Zoran te Zdravkov sin Mario, koji u različitim tvrtkama figuriraju kao vlasnici ili direktori. Te tvrtke imaju višemilijunske investicije u vile i apartmane na otoku Pagu, urbane vile na zagrebačkom Pantovčaku i na Perjavici, stambene zgrade u podsljemenskoj zoni i Gornjem Stenjevcu, te u veliki trgovački centar u okolici Rijeke.

Sve tvrtke Mamićevih

U Fijanovoj 4a registrirane su tvrtke MOS projekt, Steradijan građenje, Steradijan projekt i Steradijan nekretnine. U bilanci tvrtke MOS projekt, kojoj je osnivač i direktor Zoran Mamić, stoji da ona raspolaže imovinom vrijednom 1,2 milijuna kuna, dok tvrtke pod nazivom Steradijan, kojima je osnivač Zoran, a direktori su Zoran i Mario Mamić, raspolažu zemljištima ukupno vrijednima 4,3 milijuna kuna. U ponudi ovih tvrtki na internetu se oglašavaju luksuzne kuće u mjestu Šimuni na otoku Pagu gdje, u mjestu Stara Novalja, ponudu luksuznih stanova ima i obiteljska tvrtka Aqua M. M., u vlasništvu Marija Mamića, a kao direktori ponovo se zajedno pojavljuju Zoran i Mario. Tvrtka je lani od prodaje novosagrađenih objekata uprihodila 3,15 milijuna kuna, a u zalihama ima još 4,42 milijuna kuna vrijedne objekte za prodaju. Zoran Mamić vlasnik je i direktor tvrtke Sikuma projekt, koja realizira investicije na Pantovčaku i u podsljemenskoj zoni i koja je lani od prodaje uprihodila 3,35 milijuna kuna, a raspolaže imovinom vrijednom 16 milijuna kuna. Zoran je donedavno bio i direktor tvrtke Olbuma projekt, čija nam je namjena nepoznata, a suvlasnik je tvrtke Borej gradnja, koja je investirala u urbane vile u Gronjem Stenjevcu, te u bilanci bilježi devet milijuna kuna zaliha u izgrađenim objektima.

Sam Zdravko Mamić vlasnik je tvrtke KF Projekt, u kojoj su Zoran i Mario direktori, a koja u općini Čavle kraj Rijeke raspolaže zemljištem vrijednim 29 milijuna kuna, namijenjenim gradnji velikog trgovačkog centra. Zdravko Mamić jednu je veliku investiciju već odradio s tvrtkom Mamić nekretnine, koju je zajedno sa zemljištem i projektom prodao S Immorent leasingu Delta, odnosno Erste banci, za njeno novo sjedište u zagrebačkoj Lučićevoj ulici. Među mnogobrojnim obiteljskim tvrtkama nalazi se i Mamić nautika Maria Mamića, koja bilježi imovinu od 3,2 milijuna kuna. Carinska uprava ovog je ljeta zaplijenila Mamićevu jahtu “Maluciva” pod sumnjom da je radi utaje poreza nabavljena preko tvrtke, no da se uopće ne iznajmljuje, već koristi za privatne svrhe.

Uspon Zdravka Mamića

Nerealizirani nogometaš Zdravko Mamić motao se oko Dinama radeći na osnivanju organizirane skupine navijača, dok je 80-ih bio akviziter jedne srbijanske tvrtke, a kasnije i dobavljač boca za Badel. Zahvaljujući kumstvu s Ćirom Blaževićem, početkom 90-ih ulazi u Dinamovu strukturu, nakon što je Blaževiću posudio 720.000 njemačkih maraka bjelovarske Drvne industrije Česma, čijih se dionica domogao u sumnjivoj privatizaciji poduzeća. Blažević, koji je tim novcem kupio Dinamo, postavio ga je za sportskog direktora, no ubrzo su obojica morali otići iz kluba, koji je odlučio preuzeti Franjo Tuđman. Blaževiću je u povratnoj kupoprodaji udjela u NK Dinamu navodno isplaćeno više od dva milijuna njemačkih maraka, dok je Mamić dobio dvjestotinjak tisuća maraka za pomoć, no novac se nije vratio u Česmu. Mamić je nakon toga u privatizaciji kupio većinski paket Badela, pa ga preprodao Ferdinandu Jukiću, a u nogometu se ponovo angažirao 1995. kao direktor NK Osijeka, pod kontrolom Branimira Glavaša. U sezoni 1996. direktor je sisačke Segeste, a od 1997. do 1999. direktor Croatije Sesvete. U NK Dinamo vraća se 2000. godine, s reputacijom nogometnog menadžera, u funkciji savjetnika predsjednika kluba Mirka Barišića, otkada polako preuzima sve poslove u klubu i oko njega.