Jakovčićev istup je licemjeran i ciničan

Vjerujem da je ljutiti komentar Ivana Jakovčića na otvorenju 50. Porečkog annalea, za koji ste ove godine birali radove, tu manifestaciju učinio redkarpetovski vidljivom i onima koji za nju nikada nisu čuli. Izjavili ste da ste birali one koji svojim angažmanom i djelovanjem ne parazitiraju na tuđoj nesreći, ne crpe snagu na atraktivnosti teških socijalnih i društvenih tema – koji su vam još kriteriji bili važni?

– Želio sam napraviti živu izložbu koja proizlazi iz socijalnog i političkog konteksta. Predstavljeni umjetnici i udruge su ili izrazito angažirani ili introvertni, ali i jedni i drugi reflektiraju stanje i kontekst u kojem nastaju njihova djela i angažman. Siromašna produkcija i škrti jezik kojim se izražavaju odraz je i njihove socijalne pozicije. U slučaju umjetnika koji su na prvi pogled odmaknuti od direktnog angažmana, njihov bijeg u intimu i imaginarne svjetove govori ponovo o kontekstu u kojem rade. Kao ljudi, kao građani, isti umjetnici angažirani su i imaju senzibilitet za druge, za zajednicu. To su uglavnom kriteriji kojima sam se vodio, a oni se, kako vidite, ne zadržavaju samo na umjetničkim kriterijima već prije svega na ljudskim. Uvjeren sam da se ljudski kvalitet prepoznaje i u samom radu, kao i u potrebi da se radi za zajednički interes. Da su okolnosti dozvoljavale pozvao bih još desetak autora. Što se tiče udruga, predstavljene su one koje su kontinuirano aktivne, ali i koje uspijevaju artikulirati svoju djelatnost u formi koju je moguće prezentirati na izložbi.

Pravo na grad u prvom planu

Možete li nam predstaviti neke radove?

– Izložba je gusta i komunikativna i želi izazvati angažman i emociju. Na njoj sudjeluju udruga Antibiotik iz Medike, Ervin Babić, Pasko Burđelez, Ben Cain, Nemanja Cvijanović, Boris Cvjetanović, Tanja Dabo, Nermin Duraković, Grupa ABS, Tina Gverović, Ana Hušman, Ines Matijević, Kate Mijatović, Siniša Labrović, Ana Opalić, Zoran Pavelić, Ivana Pegan Baće, Luko Piplica, Tadej Pogačar, Ivona Vlašić, Udruga za suvremenu umjetnost Kvart iz Splita, Muzej Kvarta – Udruga mladih muzeologa Kontraakcija Zagreb, Građanska inicijativa za Muzil “Volim Pulu” i Pravo na grad. Trebalo je pogledati izložbu i osjetiti njezinu energiju, kao i vidjeti koliko i na koje sve načine korespondira sa svojim nazivom “Nitko nije siguran”.

Pravo na grad predstavili smo dokumentacijom njihovih akcija, zaključno s događanjima u Varšavskoj ulici. Radi se o dokumentacijskoj izložbi koju su producirale udruge Drugo more iz Rijeke i Pravo na grad iz Zagreba za riječku izložbu, a koja je za ovu priliku dopunjena. Autori izložbe su Dejan Dragosavac-Ruta, Tomislav Domes i Teodor Celakoski. Materijal govori o važnosti djelovanja kroz javne akcije, koje svojom atraktivnošću odgovaraju na zatvorenost i populizam mainstream medija. Od prekriženoga gradonačelnika, preimenovanog trga i zgrade prekrivene natpisom “Totalna rasprodaja”, preko dopisnica s 55 tisuća potpisa građana protiv projekta, do bučnog masovnog prosvjeda s porukom “Odustanite” ili prosvjednog pjevanja gradskim zastupnicima, tim su putovima poruke došle do najšire javnosti. Simboličnost ili vizualnost borbe za grad tako zagrebački slučaj postavlja u širi okvir društvenih sukoba, gdje slike postaju glavni, iako ne i jedini instrument borbe.

Zašto je župana Jakovčića posebno iznervirao Isus s grbom Hajduka? Pored toga, u kuloarima sam čula da je najveća ljutnja zapravo bila zbog rada “Prekriženi Bandić”?

– Jakovčić je demonstrativno otišao s izložbe, iz Istarske sabornice. Evo, tek sada kada sam ovo rekao, shvatio sam simboliku tog događaja. Župan Jakovčić demonstrativno je izašao iz Istarske sabornice. Suočio se sa stvarnošću i pobjegao. Mislim da do tada nije ni vidio video-dokumentaciju Grupe ABS i njihovu posvetu Tomislavu Gotovcu, ako ga je uopće to zasmetalo. Što se tiče Isusa s grbom Hajduka, rada Borisa Šituma iz splitske udruge Kvart, on je navodno bio okidač županovog nezadovoljstva. To je taj strah od života i stvarnosti. Jakovčić kao da ne zna za splitski grafit: Hajduk prvi, Ivan Pavao Drugi. Naši političari odvojili su se od stvarnosti i sada se već ne libe pokazati i otvoreni prezir prema ljudima koji su ih birali. Možda to dolazi iz strašnog prezira prema samome sebi. U dokumentaciji Prava na grad fotografija je akcije prekriženog jumbo plakata s Bandićevim likom. Možda se Jakovčiću pričinilo da je na fotografiji upravo on i možda nije pogriješio. Nije mu sigurno dobro legla ni čitaonica za novine inicijative za Muzil “Volim Pulu”. Lagao je da financira tu istu inicijativu koja se financira isključivo sredstvima članova inicijative.

I tako se vraćamo istupu Ivana Jakovčića. Čini mi se da je riječ o iskazu koji ponajprije umjetnost vidi samo “lijepom”, odričući joj bitan element političnosti, a potom potpunog neprepoznavanja da je odavno došlo novo doba u kojem se od političara traži politički odgovoran angažman, a ne elitistička nadmenost.

– Performans koji je ovih dana izveo Jakovčić krajnji je cinizam i licemjerstvo, tjera na povraćanje. Župan je na porečkom trgu podijelio sto pari kratkih hlačica koje je osobno potpisao zlatnim flomasterom i naljepnice s natpisima “Trg slobode, riječi, misli i govora”. Jakovčić se pritom u govoru referirao na izložbu “Nitko nije siguran”, manifestaciju koju bi najradije zatvorio. Iziritiran prvo izložbom, pa medijskim kritičkim napisima o njegovom istupu na otvorenju izložbe, upravo on koji je izgovorio ideju zabrane izložbe, tj. riječi, misli i govora, osjeća se ugroženim i upravo je on taj koji viče da mu se zabranjuje misliti i govoriti. To je za film. Tko je tu lud?

Gadljivi motovunski happening

Mogu samo citirati Jakovčića i govor iz njegovog “performansa”: “Ovo je Trg slobode, porečki Trg slobode! Danas je i Trg slobode riječi! Neki nam poručuju: Ništa nije sigurno?! Žele da riječ ne bude sigurna? Na ovom Trgu slobode riječi, u ovom gradu riječ je sigurna. Iz ovog su grada ljude odvodili u smrt jer su mislili, jer su govorili! Neki su s ovog trga ljude otpremali u Dachau jer su htjeli misliti. I moj otac je htio misliti. Neki su iz ovog grada ljude odvodili na Goli otok jer su htjeli govoriti. I moj je otac htio govoriti. Neki su mi s ovoga trga poručivali da će ubiti moje riječi, moje misli, moje govore. Još sam živ, još sam tu. Na ovom sam Trgu slobode uvijek vrlo glasno govorio što mislim! Na ovom je Trgu slobode tisuće ljudi strahovalo za moju slobodu samo zato jer sam glasno mislio. Neki bi nam danas opet zabranili riječ, zabranili misao, zabranili govor. Ovo je sukob svijeta slobode protiv njihovog svijeta isključivosti! Neki bi željeli da svi mislimo isto, govorimo isto, oblačimo se isto. Hrvatska još nije sasvim slobodna. Na ovim trgovima slobode riječi, misli i govora Hrvatska je sasvim slobodna.”

Eto, kako jednim vještim manevrom velikog manipulatora mi postajemo egzekutori s Golog otoka, fašisti zbog kojih Hrvatska nije sasvim slobodna. Mi smetamo jer Jakovčićeva Hrvatska je ona u kojoj će on imati slobodu da radi što želi i da je prodaje kome želi.

Kako su reagirali umjetnici i građani na sve to?

– Pozvan sam da napravim 50. Porečko annale i izložbu sam odgovorno napravio. Honorar još nisam dobio, a umjetnici ga neće ni dobiti jer to nije bilo predviđeno. Pozvan sam da napravim izložbu, nije me pozvao Jakovčić, a ni ja njega nisam pozvao da otvori izložbu. Josip Pavičić me u svojoj kolumni u “Večernjem listu” optužuje za licemjerstvo i piše da sam ustvari umjetnik na državnoj sisi koji se samo predstavlja kao alternativac i da sam dobio što sam tražio jer sam se petljao gdje mi nije mjesto, a Jakovčić je, eto, junak koji mi je to rekao. Mišljenja je da sudjelovanje u sustavu kompromitira poziciju alternativca, pritom me svrstava među alternativce, a ja se sam nikada nisam predstavljao alternativcem niti sam alternativac. Možda je to što radim alternativa lopovima i stvarnim korisnicima državne kase, “glavnim strujanjima u umjetnosti”. Prema tom mišljenju, ako si u sustavu, ako sudjeluješ u odlučivanju, moraš biti poslušan i ponizan ili barem spreman na zajedničko fotografiranje i čašicu vina. Organizatori Motovuna su ljuti zbog spominjanja njihove manifestacije u ovom kontekstu, pa šalju kružno pismo ljudima iz kulture kako bi svima obznanili da, zamislite strašne stvari, nikada nisam bio u Motovunu a osuđujem se govoriti o njima. Pritom zaboravljaju da nisam govorio o festivalu, već sam se jednostavno usudio reći da mi je gadljiv njihov happening s plavim kovertama na otvorenju festivala, tj. gadljiva mi je ideja da sudjelujem u istom happeningu u kojem sudjeluju političari poput Jakovčića. Njima to ne smeta, a ne smeta ni Jakovčiću tema ovogodišnjeg Motovunskog festivala – kritika korupcije. Drž’te lopova, povikali su svi zajedno i veselo. Ova ridikulozna situacija, ipak, može otvoriti pitanje što su kultura i umjetnost i kakvu kulturu trebamo. Može otvoriti raspravu o vezi između politike i kulture, o tome koliko je i na koje sve načine povezana kultura s politikom, krupnim kapitalom, privatnim interesima, o tome koliko smo kao umjetnici i ljudi koji rade u kulturi korumpirani. Svatko radi prema svom izboru i srcu. Netko ima želudac za ispijanje čašica vina i suradnju s političarima koji su izgubili svaki kredibilitet, a netko ne. Netko se dobro osjeća u njihovom društvu, a netko ne. Meni osobno više je stalo do kredibiliteta u susjedstvu nego do druženja sa sumnjivim političkim moćnicima i zbog toga program Art radionice Lazareti trpi kozenkvence. Netko ima želudac za smješkanje, likovanje, festivale i ugodu dok ljude privode i zatvaraju zbog mišljenja. To je, mislim, stvar odgoja.

Nije vam prvi put da se napadani ili barem nijemo odstranjivani, ali kako se osjećate nakon ovakvog napada?

– Ako će nekome izložba značiti više od dnevne vijesti i ako će pokrenuti nekoga na razmišljanje, ako će se otvoriti ozbiljna rasprava o tome što mi to radimo i za koga, onda i nije važno kako se osjećam. Osjećam se nesigurno, a istovremeno nisam baš pametan i pragmatičan, pa ne šutim i imam osjećaj da treba kazati i stvari o kojima bi pragmatičnije bilo šutjeti. Pada mi na pamet samo tekst TBF-a: Odjeb je lansiran, lagano plasiran…