Spaliti hrvatsku … laž
“Spaliti hrvatsku … laž”, prirodno stavljam navodnike, jer ovo nije nikakav piromanski krič moje malenkosti, već je to (skraćeni) navod iz pamfleta kojim je početkom 20. st. tada mladi Miroslav Krleža bio pokušao razbiti provincijsku učmalost ove naše male, hrvatske sredine i to tako da (barem verbalno) potpali vatru i pod svim dotadašnjim, sparušenim, lažnim, tradicionalnim pseudo vrijednostima hrvatske književnosti. Da, citirana sintagma u cijelosti hoće reći kako je potrebno “spaliti hrvatsku književnu laž”!
Vehementnošću, kakvu do tada nije posvjedočila napirlitana hrvatska književna kamarila, Krleža je u prvom broju časopisa “Plamen”, 1919. godine, pamfletom “Hrvatska književna laž” odredio svoj negatorski princip u prevrednovanju baštine i preocjenjivanju lažnih književnih vrijednosti. Njegova žestoka retorika izazivala je manje zgražanje nego što se moglo i trebalo očekivati, ali je zato taj mladenački tekst (u vrijeme kad je M.K. napunio 25 godina, objavivši dotad “tek” nekoliko knjiga pjesama!) kao Damoklov mač visio nad njegovom, potom književno i društveno vrlo ispunjenom, uspješnom karijerom. Od 1919. g. nepoznat široj javnosti, tj. ne preštampavan i ne preobjavljivan, odjeknuo je ponovno, tek 1954. g., kad ga je Krleža, isprovociran, izgovorio u diskusiji nakon referata na Plenumu Saveza književnika u Beogradu (10.-13. XI. 1954.), doduše u jednoj redigiranoj verziji.
No, kako je sve ovo odavno pokopano, dobrim dijelom zaboravljeno, sortirano u krležologiji, a kako je “Hrvatska književna laž” također odavno progutana (a hrvatska javnost nije njome pokvarila probavu!), ne bi sve to ni danas više trebalo spominjati, da pamfletski Krležin duh nije oživio u jedva minuloj, ovoljetnoj kolovoško/augustovskoj “aferi”. Iz prekogrobne šutnje odjeknula je njegova zajedljivost, egocentričnost iliti plamena superiornost, pa dok se očekivalo da će se nešto takvo, slično, možda pronaći u njegovoj raspečaćenoj zaostavštini, na opće iznenađenje ovaj “Bog s Gvozda” progovorio je iz memoarskih bilježaka svoga vjernoga svjedoka, velikoga slikara Josipa Vanište.
Kao samozatajni slušatelj, g. Vaništa (rođ. 1924. g.) ovih je dana svojom knjigom zapisa “Skizzenbuch 1932-2010.; Iza otvorenih vrata” (“Kratis”, 2010.) prouzročio pravu senzaciju onim fragmentima svojih razgovora s Krležom, u kojima je ponovno proplamsao onaj Krleža iz “Plamena”. Možda samo književno recenziranje Vaništine knjige ne bi izmamilo pretjerano čuđenje zbog Krležinih opakih opaski o nekim njegovim suvremenicima (većinom pokojnim), da se njegove knjige nije (preuranjeno?) domogla, uvijek na sve spremna, redakcijska ekipa tjednika “Globus” (u dva broja, 20. VIII. i 27. VIII. o.g., “raspalivši” Krležine citate i naknadne komentare).
Cijeneći decentnost kojim je Vaništa citirao Krležu – kao fini gospodin ipak se vajkajući da ga je veliki pisac “znao neugodno iznenaditi vrlo oštrim, često brutalnim, sudom o istaknutim ljudima hrvatske kulture i umjetnosti” – meni se činilo da se cijela priča (kvazi-senzacija) ipak ponešto otela nadzoru. Čemu se zgražati nad proplamsajima Krležine jetkosti/kaustičnosti (pa i zloba/zloća), kad je negatorsko načelo on u svojem djelu osovio od početka, samo da bi mu ostao dosljedan do kraja? Osim svega, Vaništa je zabilježio samo konverzacijske krhotine, s kakvima je Krleža uvijek baratao i briljirao, ne trudeći ih se svakomu pomno razrađivati. To su bodlje kojima je obrastao gustiš njegova duha i ako se pita moju malenkost, sva su njegova opažanja (barem ona koja su mi dostupna iz “Globusa”), gotovo beziznimno – na mjestu! Neki su točno procijenili kako je Krležino negatorstvo ionako dobro poznato iz njegove esejistike i polemike, te da ove bodlje danas više ne mogu povrijediti onoga koji je vičan Krležinoj “bezobraštini”, a čak ako u nekim njegovim ocjenama provijava i nota zavisti (kao na primjeru A. Ujevića), to svejedno nije dovoljno kako bi umanjilo bodljikavost čitavoga guštika!
U ozračju općeg nezamjeravanja – u skladu “s boljim običajima”, kako je sam često napominjao – Krleža je desetljećima balansirao na žici između “Hrvatske književne laži” i šahovskih partija na Brionima. Ipak, pod stare dane, osvrćući se skeptički, on je dokazivao da plamen gnjeva nije u njemu splasnuo. Gnjeva? Da, gnjeva iliti srdžbe, koju Sloterdijk dokumentira kod Homera kao prvo no i najranije zapisano načelo ljudskog odnošenja prema svemu što ga ugrožava. Rekao bih, čak, da je, iz obzira, Krleža bio suviše fin s Vaništom, jer da se mene pita, sumnjam kako bi on najradije sve to u čemu se zatekao, bio poslao u 3PM, kao što je već bio napravio u HKL (“Hrv. knjiž. laži”).