Zbogom, dragi Krleža

Kakav čangrizavi starac! Zakeralo poput Voltairea, obdaren njegovim znanjem ali lišen njegove superiorne autoironije, otrovan kao mladunče kobre, Miroslav Krleža prezirao je svakoga svoga suvremenika koji mu nije bio epigon. U intervjuu “Globusu” Josip Vaništa otkriva što je pisac, kojega je dugo portretirao, mislio o znamenitim i zaslužnim Hrvatima. Malo bi bilo reći – loše. I o najboljima među njima mislio je grintavo, ljubomorno, nepristojno, nedostojno sebe, ukratko sablažnjivo i piljarski.

O svome najvećem suvremeniku i lirskom takmacu, Tinu Ujeviću, reći će da je bio “jedna luda, bliska mnogima iz kavane koji su propali ili završili u ludnici”. Ivo Andrić ostao bi, po Krleži, mali, nepoznati pisac da nije dobio Nobela; inače je čovjek koji je tako malo učinio za Partiju, da je teško naći neznatnijega. Ambasador kod Hitlera, što mu je zaboravljeno, Stojadinovićev čovjek i rojalist, Ivo Andrić “preda mnom drhtao je kao zmija pred žabom”. Dobriša Cesarić pisao je “besmislice”, a A. B. Šimić bio “primitivac sa Širokog Brijega”. Bez mature, bez iskustva svijeta u kojemu je 26 godina odživio kao prosjak, nije bio spomena vrijedan lirik. Prijatelja Ljubu Babića opisao je kao mazalo koje ne zna naslikati akt i ruke, lišena talenta. Josipa Račića vidio je kao kalfu, dok je Ivana Gorana Kovačića opisao kao lirskog skribenta, “čovjeka bez talenta”. I onda još, nakon takve pljuvačine, Andrića naziva “stopercentnim nihilistom”?!

“U takvoj sam sredini, s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego drugim kvalitetima”, povjerit će se Krleža Vaništi. “Pokušao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj prošlosti. Hoće li štogod ostati od svega toga, hoće li netko sve to izbrisati?”

Sunca mu dijalektičkoga

Miroslava Krležu dalo bi se opisati kao najveću tragediju ukupne intelektualne historije u Hrvatskoj, ili pak kao najtragičniju ličnost te inače nevesele povijesti. Sam Bog ne bi znao reći koji je od ta dva opisa prikladniji. Tragediju zato što je najvredniji, najveći i najznačajniji opus te historije – njegov – praktički mrtav; tragediju nadalje i zato što je generacije pisaca usmjerio u krivom smjeru, stvorio armiju epigona, oboružao se državom i partijom; tragediju zato što je generacije polemičara – u zlosretnoj tradiciji inače briljantnog pisca Karla Marxa – usmjerio izlivanju žuči i pukom pljuvanju umjesto raspravi o meritumu stvari. Gola vrijeđanja; Hans Magnus Enzensberger stvorio je cijeli jedan rječnik, opsežni bedeker kroz pljuvačine Karla Marxa, koji je bio vraški duhovit, ali u tom smislu krajnje neplodotvoran. I Krleža bi cijelog čovjeka s lakoćom žrtvovao samo za jednu efektnu polemičku figuru.

“Sunca mi dijalektičkoga”, reći će, “ja staro zanovijetalo i reakcionaran kreten, s družbom svojih mračnih citiroša koljem jednog dijalektičkog đenija za drugim kao pravi kanibalski žderonja naše lijeve beletristike…” Nema se što dodati ovom ironičnom autodafeu; valjalo bi mu samo, da bude posve točan, oduzeti ironiju. Priklao je Krleža mnogog “đenija”. Mnoge je svoje poštovatelje, čestite ljude, dijalektički i polemički uništio a da nisu bili ni približno zaslužni za strašnu kaznu koja ih je zatekla. Od Josipa Horvata do Radovana Zogovića, s piramidom mrtvih domobrana između… Polemike će mu ipak ostati upamćene, više po nedostižno briljantnu stilu nego po nekoj stvarnoj supstanciji.
“Da se kod povjesničara može naručiti historija po mjeri, po potrebama, po liniji oportuniteta, to mi je bilo poznato, da se kod liječnika može kupiti svjedodžba, kod kritičara recenzija, kod žene ljubav, kod dobre večere viši čin i uopće promaknuće, sve sam to dobro znao, u toj sam predstavi pomalo i lično glumio i na tom krabuljnom plesu bio sam osobno jedna od žalosnih, slaboumnih krabulja…”

Krleža je bio tragična ličnost i zato što je sve u životu (ponajprije obitelj) žrtvovao zato da se upiše u povijest kao najveći pisac Hrvatske, a ipak, eto, stalno tavori na rubu zaborava, više osporavan nego glorificiran. Hrvatska je izašla iz genitiva i otišla u lokativ – sada svi loču da zaborave kako izgleda ta sanjana stvarnost, a on je vidio kakva će ona biti. U doba moje srednje škole, u reakcionarnoj Jugoslaviji – a svaka Jugoslavija je, prema popularnoj doktrini ovog vremena, reakcionarna i mračnjačka – neki je moj prijatelj imao najozbiljniju ambiciju pročitati cijeloga Krležu. Jedan ugledni televizijski kritičar, solidan Hrvat i duhoviti pisac, desničar, neku je političku veličinu, bit će Dražena Budišu, prije desetak godina ocijenio izrazito pozitivno jer je dotični “pročitao cijeloga Krležu”. Danas takvih nakana više nema nitko. Ali, što bi značilo “pročitati cijeloga Krležu?” Krleža, to je uglavnom politika, to je pogled na svijet, to je esejistika, često puta pamfletistika, to su uvjerenja, ali uvjerenja koja je povijest pokopala premda su se, paradoksalno, pokazala prilično utemeljenima.

Politička garnitura u Blitvi

“Pazite dobro”, reći će Krleža u “Banketu u Blitvi”, “nikakva politička garnitura u Blitvi neće biti u stanju da se održi i sredi na temelju blitvinskih nacionalističkih formula. Izolirano vegetiranje Beauregarda ili Belvedera nije drugo do produženje historijskih zločinstava. Isterija, Kurlandija, Koromandija, Blatvija i tako dalje, i sve ono što se danas zbiva u tim takozvanim ‘rodoljubivim’ i ‘naprednim’ glavama blitvo-blatvijske melase, koja se u klasno neizdiferenciranim seljačkim zemljama zove ‘narodna inteligencija’, jeste gnjilež na samrti…”

“Stranka narodnog napretka nije uopće ‘narodna’, ni ‘napredna’ jer ne predstavlja ni jedne jedine hrvatske političke mačke”, napisat će Krleža, “a po svojoj socijalnoj strukturi, to je najreakcionarnija i najneprogresivnija grupacija političkih hohštaplera, sa mentalitetom najzaostalijeg varmeđijanskog šljivarskog taloga…” “A Stranka prava postala je bezobrazna karikatura svega što je njen Učitelj ikada zamislio ili izgovorio…”

Tim rečenicama ne treba “ključa”, one su samorazumljive i jasne kao dan. U marginalijama pisanima uz “Enciklopediju”, reći će: “Dva sela, dvije vjere, dva barjaka, dva jezika, dvije sintakse, dvije palanke, dvije palanačke inteligencije, tako stvar traje do danas, predstavljajući trajne izvore sve novijih zapletaja. Ova ‘neobaviještenost’ zove se lijenost duha. Ona predstavlja nesumnjiv simptom veoma niskog stepena civilizacije zaostalosti, kampanilizma na temelju zatucane i zaturene pameti i neznanja i vrlo niskog stupnja materijalne kulture.” Pa još i ovo: “U sjeni svog regionalnog zvonika, svako intelektualno selo sklono je da gleda sebe u prvom planu.” U “Zastavama” opisat će Krleža kako su se “Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti…”
Sve točno, sve sjajno napisano, sve sasvim aktualno – štampajte ga danas i nitko neće primijetiti anakronost – i sve, opet, sasvim uzaludno: “dva sela” postala su jedini smisao naših života, kakav su i bila; “regionalni zvonik” zasjenio je bilo kakav širi pogled, a o snazi blitvinskih nacionalističkih formula možemo se uvjeriti gotovo pred svake izbore, kada dva barjaka bez problema, s lakoćom, uvijek “izazovu nove zapletaje”.

Krleža nacionalista?

Miroslav Krleža bio je, nema nikakve sumnje, sasvim solidan Hrvat, ali – jugohrvat, a to danas ne ide. Stipe Šuvar prepričavao mi je kako se šokirao kada mu je Vlado Bakarić nekom prigodom rekao: “Hrvatski nacionalisti poput Krleže…” “Krleža nacionalista?” Šuvar je tražio pojašnjenje. “Da”, rekao mu je Bakarić (prema svemu što znamo, sasvim točno), “postoje dvije vrste hrvatskih nacionalista. Jedni su za samostalnost pod svaku cijenu, a drugi misle da je Hrvatima bolje u okvirima Jugoslavije, ali zato nisu nenacionalisti. E, u tu skupinu spada drug Krleža”.

Kada bi danas Krležine literarne ideje bile prevedene u politički program, on bi nesumnjivo bio jugoslavenski, što je sasvim dovoljno da ga se diskvalificira kao ekstremistički u ovom okviru, čak i ako sasvim zaboravimo lenjinistički komunizam koji se već na cijeloj hrvatskoj sceni smatra pojavom bezostatno zločinačkom, skoro pa kanibalskom. Miroslav Krleža kao pisac narativnih formi, čini se, nije bio neka ultimativna veličina, pa su skromne šanse da njegovo književno djelo ostane živjeti kao nekakav nadvremenski opus. Onaj njegov strah – “što će ostati” – nije bio bez temelja; Krleža je vjerojatno bio najpametniji čovjek ovih prostora, ali to još uvijek nije nikakvo jamstvo za književnu vrijednost. U lirici nadživjet će ga i A. B. Šimić, i Cesarić, i Ujević (Igor Mandić još je osamdesetih dijagnosticirao kod Krleže ozbiljan i trajan poremećaj, “kompleks Salierija”), a o pripovjedaču Andriću da i ne govorimo. Krleža je naprosto bio esejist i nije imao žive likove nego hodajuće ideološke panoe, bolovao je upravo od one boljke koju je pripisivao Dostojevskom. Krležine drame teško da će doživjeti previše postavljanja, osim ako žele provocirati skandal, jer prikazuju jedan svijet koji nikada nije postojao, a nije to nekakav srednjoeuropski Macondo.

Ali ima tu, ipak, osim “Balada Petrice Kerempuha”, majstorija napisanih na današnjoj mladeži nerazumljivu jeziku, u nerazumljivu ideološkom kontekstu, cijelih pasaža čija liričnost spada u same vrhove koje ovaj jezik uopće može dosegnuti, kojim je vladao bolje od ikoga prije njega i vjerojatno nakon njega. A ti će pasaži ostati nezapaženi ili nedovoljno vrednovani. Poput opisa Matoševa pogreba, ispisanog, ako se dobro sjećam, na marginama “Enciklopedije”, bez namjere da bude tiskan. “U predvečerje pogreba oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam sa odra proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao, godinama kasnije žalio sam za tim ubogim cvjetićem, jer što su godine sve više odmicale lik A.G.M.-a dobijao je sve više na dimenzijama. U predvečerje 1914. (rata), u vrijeme Rimskih feljtona, nisam ga čitao sa simpatijama, a poslije sprovoda Milan Marjanović pozvao nas je na karmine u svoj dom na Mlinarskoj cesti. Ostavio sam našu literarnu kremu i preko Orlovca popeo se na Cmrok. Bilo je rano proljeće, pjevale su proljetne vode. Na Cmroku je korijenje starih hrastova disalo na vlažnoj martovskoj zemlji, sve je mirisalo po proljeću. Sva su se stabla sa mnom na Cmroku popela na onaj randevu. Plač na proljetnoj kiši za jednim perom koje se slomilo, a do kojeg nam nije bilo stalo dok je pisalo živo. A.G.M. u trajnoj fluktuaciji, ali od balkanskih ratova nije mi bilo jasno kamo plove njegove papirnate šajkače. Značenje vrijednosti njegovih tekstova objavljuje se tek mnogo kasnije, iz retrospektive, tek negdje oko 1921. ili 1928. Karmine kod M.M. bile su moj prvi šok.”

Što je na hrvatskome jeziku po ljepoti ravno ovom opisu? Pa ipak, tko će danas čitati marginalije? Tek pokoji dinosaurus kopernikanske epohe, kojega još nije preuzela potpuna dominacija slike… Kod Krleže ima, za one koji žele učiti pisati – naročito u sferi esejizma i novinarstva – više obrazaca dobrog stila nego u bilo koga drugoga, pa ipak su to mrtvi kapitali, mrtvi jer su nepotrebni u eri koja dolazi, a koju je Krleža gledao “iz retrospektive barbarskih stoljeća koja nesumnjivo dolaze…”

Mrtvi kapitali

Jedan od rijetkih likova kojima je Krleža, prema Vaništi, priznavao neku veličinu – a i ta je sila bila za vremena – bio je Stanko Lasić, gromada hrvatske inteligencije koja danas obitava u Parizu i Amsterdamu, s izvjesnom perspektivom posvemašnjeg zaborava. Uostalom, on je već tu. Da nije, ne bi njegove riječi iz “Autobiografskih zapisa” o “Oluji” bile savršeno prešućene, ako ih je uopće tko osim urednika knjige pročitao, jer nigdje nisu komentirane.

Dakle, Lasić na stranici 582. i 583. piše: “Na žalost, ‘Oluja’ je opravdala moja strahovanja… Nisam mogao podnijeti ljubljenje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi (to se radi u operetama lošeg ukusa), mahanje rukom uz slavodobitni povik, ‘Idite, neka idu’ (s potajnom nadom da smo ih se napokon riješili). Nisam se mogao osloboditi straha da će biti pobijeni brojni ljudi koji nisu uspjeli pobjeći. Njihov se broj, zasad, popeo na nekoliko stotina nevinih žrtava! Ubojstva starih žena opravdavala su se ‘samoobranom’; držale su pod kikljama teške mitraljeze! Odmah su se pozivali naši prognanici i izbjeglice da se mirno usele u kuće u kojima su kreveti bivših vlasnika još bili topli. Pljačkalo se sve do čega se moglo doći… Od svega toga najstrašnije je bilo to što se u tom pijanstvu nije diglo više trijeznih glasova, osobito u oporbi. Šutjelo se, među nama su zločinci mirno hodali. Kao heroji. Rekao sam sebi: to nije samo težak politički promašaj; nego i ekonomski, intelektualni, kulturni, pa čak i vojni. Kad spominjem ovaj posljednji, mislim na opasnu taštinu i neumjerenu oholost koja je spopala stalni vojni kadar, a prije svega vojni vrh i ‘vitezove’ i ‘sokolove’ (‘Zovi, samo zovi…’) od kojih se pravio mit. A čime se ta vojska imala hvaliti, i što je to učinila da bi se njezina ‘operacija’ proučavala po ‘svjetskim vojnim školama’, kako se hvalisavo brbljalo? Je li s pedeset puta manjim vojnim snagama pobijedila Krajinu kao Aleksandar Veliki Darija III ili kao Bonaparte Austrijance u Italiji (1796/97)? Ili barem uspješno držala mostobran kao ona šačica Wehrmachta kod Monte Casina (1944.)?
Ne. Jedna se država od četiri i pol milijuna stanovnika obrušila na svoju pokrajinu od 150.000 stanovnika (ako?). Jedna je vojska od 190.000 vojnika stajala nasuprot sedam puta slabijim snagama. Na samom bojištu koncentrirala je 130.000 do zuba naoružanih vojnika s najmodernijom tehnikom, dakle šest puta više od onoga što joj je neprijatelj mogao suprotstaviti. Je li joj prijetila invazija iz Jugoslavije? Nije… A mi smo ovu sramotu ovjekovječili u Danu domovinske zahvalnosti. Čista groteska.”

Eto, tako je i živi Lasić zaboravljen, prešućen, ignoriran, necitiran, dibidus nepostojeći, a kamoli onda ne mrtvi Krleža. Iza Krleže je stajala vojska, partija, pokopan je na lafetu, uz počasni vod, a kada se ta armija povukla, ostao je sam na bojišnici, sa svojim vlastitim snagama koje su se pokazale nevelike. Miroslav Krleža umire po drugi put, kao što umire hrvatski intelektualac uopće, kao biće posve nepotrebno, suvišno i smetajuće, jer više nema ni države protiv koje bi se borilo, ni države za koju bi se borilo, a bez države uz sebe ili nasuprot, on je biće lišeno smisla. Nekolicina njih koji su umrli posljednjih godina – Ladan, Supek, Devide – pokopani su kao epizodisti, sasvim primjereno društvu poput našega…