Uranova zagonetka
Još od njegova otkrivanja 1781. godine, planet Uran astronomima predstavlja nerazjašnjivu zagonetku. Nakon što su Pluton svrgnuli s planetarnog trona zbog njegove patuljaste veličine, Uran je sa svojih -224 stupnjeva Celzija postao najhladniji planet Sunčevog sustava. Tu njegovu hladnoću jako je teško razjasniti, jer je puno hladniji od svojeg, od Sunca udaljenijeg, susjeda Neptuna koji ima samo -214 stupnjeva Celzija. Pritom je važno napomenuti kako Neptun prima čak četiri puta manje Sunčeve radijacije, pa bi shodno tome trebao biti puno hladniji. U nemogućnosti pronalaženja pametnijeg rješenja, astronomi su kao glavnog krivca za Uranovu hladnoću istaknuli njegov rotacijski vektor.
Uran kruži oko Sunca položen na stranu i rotira oko gotovo horizontalne osi, potpuno drugačije od svih ostalih planeta. Tu njegovu neobičnu rotaciju podržavaju i svi veći mjeseci koji kruže u vertikalnoj ravnini. Da čitava situacija bude neobičnija, neki manji Uranovi mjeseci odudaraju od ostalih i kruže unutar horizontalne ravnine. Dakle, kad je o Uranu riječ, tu ne vrijede nikakva pravila i sve postaje moguće. Čak ni veličina spomenutih mjeseca, a ima ih ukupno 27, nije ujednačena. Tako najmanji, nazvan Miranda, ima 470 kilometara u dijametru, a najveći, Titanija, čak 1.578 kilometara.
Uranovi prsteni slični su onima oko Saturna i Jupitera. Poznato ih je ukupno 13, no vjeruje se da će ih pomnijim promatranjem biti otkriveno još. No, bilo kakve sličnosti s ostalim planetima nestaju kad se počne proučavati Uranovo magnetsko polje. Njegovi polovi, za razliku od ostalih planeta, odstupaju od osi rotacije za čitavih 60 stupnjeva. Sličnu anomaliju pokazuje samo Neptun, ali ne toliko intenzivno. Razlog tim odstupanjima ničime se ne može objasniti. Većina astronoma smatra kako bi razlog tome mogao biti snažan sudar s nekim nebeskim tijelom koji se odigrao u dalekoj prošlosti. Taj sudar je jednostavno izbacio Uran iz njegove ravnoteže i učinio ga najekscentričnijim planetom Sunčevog sustava.
Zanimljivo je da su davno prije otkrića Urana sličnu priču pričali grčki mitovi. Po njima, na samom početku ovog svijeta postojao je bog Uran i boginja Gea (Zemlja). Gea je Uranu rađala potomke kojima je on u pravilu bio nezadovoljan i tjerao ih u podzemni svijet. To se nije svidjelo Gei, pa je zajedno sa svojim sinom Saturnom skovala urotu za Uranovo svrgavanja. Saturn se tokom noći prišuljao zaspalom Uranu i kastrirao ga uz pomoć srpa. To mitološko kastriranje moglo bi simbolizirati nebeski sudar o kojem sada govore astronomi.
No, tu nije kraj neobičnim koincidencijama. Odmah nakon otkrića Urana 1781., velik broj astrologa širom svijeta potrudio se da ga uključi u njihov simbolički jezik. Istražujući velik broj astroloških karti, oni su došli do spoznaje kako taj novi planet treba povezati s događajima koje je vrlo teško predvidjeti. U pravilu, ti su događaji donosili određena traumatična iskustva kao posljedicu izražavanja sila koje se nisu mogle kontrolirati. Osim toga, astrolozi su Uran također povezali i s velikom potrebom za razlikovanjem. Većina ljudi u čijim je kartama on dominantan, iskazivala je ekscentričnost i odstupanje od onoga što je uobičajeno. U to doba nitko nije znao za neobične karakteristike planeta Urana, a kamoli da je postojala pretpostavka o njegovom razornom sudaru s nekim nebeskim tijelom u prošlosti.
Vrlo je teško objasniti način na koji ljudi dolaze do takvih, racionalnom umu nedostupnih, informacija. Carl Gustav Jung pokušao je sve objasniti terminom kolektivnog nesvjesnog ili sveukupnosti znanja koje se nesvjesno nalazi u svima nama i koje nismo stekli naviku svakodnevno koristiti. To znanje u nekim slučajevima nepredviđeno izbija na površinu, a ponekad ga pojedinci imaju sposobnost svjesno prizivati. Znanje koje se nalazi u kolektivnom nesvjesnom izražava se u različitim mitovima, a istovremeno je osnova onoga što nazivamo intuicijom. Velika je šteta što se moderna znanost još uvijek uporno ograđuje od ovakvog načina razmišljanja.