Ono što je ostalo

Što bi sve jedne novine Srba u Hrvatskoj morale promijeniti u hrvatskom društvu e da bi postale vidljive? I dalje, što bi sve trebalo biti drugačije postavljeno, u građanskoj javnosti, a da ta vidljivost ne bi postala sama sebi svrhom, već da bi koristila zajednici o kojoj priča govori. Prosječni “konzument” hrvatske medijske javnosti, bez obzira na etničko porijeklo, sva pobrojana pitanja može shvatiti samo kao retorička. A to znači da se pita reda radi jer se odgovor, posuđen iz jedinstvene srpsko-hrvatske tradicijske baštine, zna i glasi – uzalud vam trud, svirači!

Zaobiđimo sada onu zanemarivu manjinu koja rezonira u stilu “sve što je srpsko to mi je strano”. Usredotočimo se na dobrohotnu javnost i zaključimo: da bi se reklo da postoji bilo kakvo javno mnijenje, utjecajno ili neutjecajno, nije dovoljno da postoje mediji koji se negdje mogu kupiti. Potrebno je da oni kreiraju scenu na kojoj se suočavaju različita mišljenja. U formulaciji bečkog teoretičara Stefana Nowotnyja, koji se bavi javnim kulturnim politikama: potrebno je da javnost putem medija može svjedočiti, osporavati ili pregovarati. Samo tako može se pokrenuti razmjena i, ako se posreći, doći do argumenata prihvatljivih “svima”. Bez obzira na to da li se u konkretnom slučaju radi o javnim suđenjima pred sudovima zemlje, o parlamentarnoj diskusiji, o nekom članku, emisiji i sl. ili o javnoj raspravi, kad se zbog važnosti nekog pitanja takva pokreće.

MEĐUNASLOV: Javnost i tajnost – kuloari

Dobro se podsjetiti da opreka javnome nije privatno, kako se u nas uvriježilo misliti, u raspravama oko toga što treba a što ne treba privatizirati (pri čemu su mediji, sjećamo se, prvi pali u zagrljaj privatnih državnih ljubimaca). Opreka javnosti je tajnost. Zato javnost, ili bolje javnosti, u množini, nikada ne treba precjenjivati. Prigodno bismo ih mogli definirati i na način da kažemo kako su javnosti ono što su vladajući u jednome trenutku odlučili iznijeti van, to je izbacivanje tajne na “tržište”, jer su procijenili da im se to više isplati negoli da sve i dalje ostaje u salonima, kavanama i zavjereničkim društvima, tim rodnim mjestima javnosti (možda su kuloari dobar primjer riječi za koju svi znaju bez da je mogu definirati!).

U građanskom društvu javnost je dakle bila i ostala lice, čije je naličje tajnost. I to je sva istina našeg (post)modernog vremena publiciteta. Dok je još postojala djelatna marksistička kritika buržoaskih formi društva, moglo se reći da su javne sfere produkcije direktan izraz (ne i odraz!) proizvodnje društva samog. Pomoću tog izraza kapitalistički privatni i proizvodni interesi (i putem medija) stječu prednost u društveno-političkoj borbi, tako što apsorbiraju interese radnika u kontekst kapitala. A taj kontekst danas sve manje traži zavođenje masa putem medija, sve manje vjeruje u ostvarenje svoje hegemonije putem uvjeravanja, a sve više treba golu silu. I njezine “medije” otvorene društvene dominacije. Takvi mediji ne trebaju više nikoga ni u što uvjeriti, oni samo trebaju biti preventivna ne-javnost, blokada procesa koji bi doveli do formiranja pravih javnosti.

Može li neki medij, sam ili s drugima, pa i ovaj naš, novi-stari, istaknuti ambiciju da bude dio protujavnosti, koja će barem konkurirati, ako već ne može uništiti skiciranu dirigiranu javnost? Teško. Jer ta javnost morala bi biti svojevrsna protupoznatost, davanje glasa onima “bez glasa”. Razlog našoj skepsi nije dakle u nedostatku borbenosti i volje u novinara i urednika za raskrinkavanjem nepravednih društvenih odnosa, već je sistemske prirode. Naime, silna proizvodnja ne-javnosti svuda oko nas, taj šum u medijskom kanalu, iza kojeg se teško probija neka čista melodija, znak je da se legitimni interes neke općenite društvenosti (da ne kažemo općeg dobra) više ne može proizvesti. Situacija se može shvatiti i kao stanje koje nastaje kad jedno društvo izgubi vjeru u svoju nacionalnu državu. Sa stanovišta manjine: nisu Srbi izgubili vjeru u hrvatsku državu, već Hrvati!

MEĐUNASLOV: Zauzeti mjesto u sadašnjosti

Što u takvoj situaciji preostaje jednom mediju Srba u Hrvatskoj? Pa preostaje konstatacija da su Srbi, ako nisu ugledni, bili i ostali dio “tajnih javnosti”, nešto poput fenomena ljudi sans-papiers u Francuskoj (iako Srbi u Hrvatskoj nisu emigranti). Tamo svi znaju da oni postoje, neki su spram njih neprijateljski, neki su s njima solidarni, svi ih iskorištavaju, ali oni nemaju svoga glasa. Ili ga barem nemaju u mjeri kao ostali građani, oni s “pravim” papirima, u koje je upisana “prava” nacionalnost. Ili su svoju nacionalnost zatajili.

A situacije su znamo, barem u retrospektivi, bile ekstremne. U zadnjem ratu postojali su logori za Srbe i srpski logori. Bilo je Srba i u krajinskoj ali i u hrvatskoj vojsci. Mnogo njih ni u jednoj. Svaki pokušaj da se pokaže krajinska patnja, agresora i žrtava unutar “srpske strane” rata u Hrvatskoj, nailazi na otpor onih koji su se razbaškarili u odvojenom dilanju nacionalnih patnji. “Tajnost” kao nepokazivost, nelegitimnost govora srpskih žrtava, npr. u filmu “Oluja nad Krajinom”, još uvijek je, za one koji ne priznaju takvo stanje stvari, vidjeli smo, rabota sa životnim ulogom.

Zato artikulacija “srpskog pitanja” u Hrvatskoj još uvijek predstavlja izazov postojećem okviru reprezentacije i legitimacije. “Nemogućnost govora” srpski-subalternih u najužoj je vezi s mogućnošću zauzeti-mjesto-u-sadašnjosti. Mi koji smo iskusni u proizvodnji iskustva (profesionalni novinari), trebali bismo ne samo tražiti autentične svjedoke traumatskih iskustava izazvanih međunacionalnom konfrontacijom već, poetski govoreći zajedno s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom, iznijeti u javnost “ono što ostaje između subjektivacije i desubjektivacije, između govora i neizrecivog”. Grubo govoreći, iznijeti u javnost ono što je ostalo od Srba. A sve to u onome što je ostalo od javnosti. Za to nam je potreban pesimizam intelekta i optimizam volje. O potrebnoj teoriji, s onu stranu pesimizma i optimizma, da i ne govorimo.