Treba braniti društvo

Pa, ako se većinski turistički narod konačno sretno vratio s godišnjeg odmora, bodar i čio, možda je trenutak da opet malo razvidimo što smo sve kao aktivno društvo u posljednje vrijeme započeli te stavili na čekanje dok se ne osunčamo i namirimo plodova mora… Nema mjesta  bojazni kako će to biti neki naročito opsežan pregled, jer tako društveno aktivni, nažalost, ipak nismo. Štoviše, stvari se u tom smislu dadu svesti na svega, recimo, tri momenta iz ovdašnje novije prakse, no već sama ta njihova usamljenost čini ih osobito dragocjenima i vrijednim pažnje. K tomu, oni su povrh motivacijskih sličnosti ostvareni u trima identifikacijski uglavnom separatnim okvirima, što govori o širenju područja borbe na općedruštvene razmjere i relacije.

Sjetimo se, uostalom, apropo raritetnosti: dok studenti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, potom i mnogih drugih u Hrvatskoj, nisu prije nepunih godinu i pol dana poduzeli akciju protiv katastrofalnog zakonodavstva u sve komercijalnijem visokom obrazovanju, dakle, gotovo da nije bilo ničega što bi u vidu organizirane društvene snage stalo na put posvemašnjoj devastaciji javnih dobara i socijalnih prava u Hrvatskoj. Uza superiorno artikulirane ciljeve zaštite tih kategorija u svom specifičnom kontekstu, studenti su šokirali političku elitu i dotad neviđenom organizacijskom umješnošću i fleksibilnošću koja će potaknuti i neke druge, bitno šire slojeve – radništvo, primjerice – na razmatranje djelotvornijih mogućnosti zalaganja za vlastita ugrožena prava.

Poticanje brucoša na reakciju

Lanjsko proljeće utoliko je ovom društvu nakon čitave jedne vječnosti donijelo istinski strukturni pomak, a studentski pokret bio je njegov avangardni politički izraz; zapravo, još uvijek to jest. Pragmatički gledano, moglo bi se čak reći da je ta inicijativa polučila više uspjeha u općedruštvenoj mobilizaciji s afirmiranjem izvornih demokratskih kvaliteta, negoli na vlastitoj matičnoj i primarnoj fronti – posve u skladu s tad proklamiranom maksimom “Jedan svijet, jedna borba”. Ali, studenti su također ispili svoju čašu žuči, s obzirom na to da se pokazalo kako u zemlji gdje se svaka kriza može premostiti otaljavanjem i posezanjem za novim inozemnim zaduženjima, protok vremena zasad ide na ruku vlastima…

Potonje su štetočine u glavnini svoje reakcije zato samo čekale i puštale da jedna problematična tema poklopi drugu, e da bi akademske buntovnike u međuvremenu pokušavale zavesti premotavanjem iste kvarne robe u sve šareniji pakpapir. Najnoviji je zahvat opet pokazao kako s te strane nije poboljšano ama baš ništa, premda je država dosad svaki svoj varavi potez iznova tumačila kao popuštanje studentima: Senat Sveučilišta u Zagrebu nedavno je prihvatio predložak ugovora za polaznike prve godine dodiplomskih i integriranih studija, kojim se oni obvezuju da će podmiriti sve troškove školovanja ukoliko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta to nekim slučajem ne učini do kraja prvog semestra.

Predstavnici studenata s kojima smo o tome razgovarali rekli su nam da je stoga njihov osnovni zadatak iduće jeseni upravo informiranje i poticanje na reakciju brucoša u vezi s aktualnim momentom nametanja de jure ništavnih ugovora kao najnovijeg antisocijalnog trika izvršnih i sveučilišnih vlasti. Upoznali su nas i s narednim opasnostima u tome području, koje dolaze s tzv. salcburškim načelima i s prebacivanjem težišta komercijalizacije prema doktorskim studijima, što bi tržišno dovelo do nastavničko-kadrovskog poremećaja u odnosu na niže studijske razine. A te su strukture ionako već narušene s njima faktički neprovedivom bolonjskom reformom i dodatnom redukcijom sredstava za vanjsku suradnju te znanstveni rad i daljnje školovanje mlađeg kadra.

Građani protiv hotoizacije

Usporedo sa studentskim blokadama fakulteta intenzivirao se ranije započeti građanski pokret obrane privatno uzurpiranog centra Zagreba na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici, koji će svoju kulminaciju dosegnuti ove godine u dvama protestima s privođenjem petnaestak nenasilnih demonstranata u veljači, plus deset puta više osoba u srpnju. Otimači javnog dobra iskoristili su zatim standardnu kolovošku opustjelost, no i tempiranu institucionalnu umrtvljenost, te potpuno rasturili istočni dio Varšavske. Ali, kako nam je rekao Teodor Celakoski, koordinator udruge Pravo na grad, koja sa Zelenom akcijom organizira građanski otpor:

– Uspjeli smo utoliko što više nikome neće pasti na pamet da se tako lako upusti u neki sličan posao. Razotkrili smo sistemski problem i natjerali skupštinu Grada Zagreba da u veljači donese zaključke o obustavi negativnog trenda u vezi s narednih 20 donjogradskih blokova predviđenih za izgradnju.

Tada je, naime, ukinut preveliki koeficijent izgradnje u blokovima, kao i mogućnost daljnje gradnje javnih garaža u centru i denivelacije javnih površina, no ostaje da se pri sljedećem donošenju izmjena GUP-a sve to i formalnopravno vrati na staro. Pravo na grad i Zelena akcija permanentno su koncentrirani na taj aspekt i prevažnu tekovinu aktivističkih napora, dok će ubuduće više insistirati i na pojedinim, dosad unekoliko zasjenjenim kriminalnim točkama poput zazidavanja stana obitelji Božičević u bloku između Cvjetnog, Ilice i Varšavske, a zbog čega bi Hoto centar trebao ostati bez uporabne dozvole. Što se, pak, tiče konkretnih jesenskih akcija te inicijative, one će ovisiti o raspoloživim javnim kapacitetima – drugim riječima, o raspoloženju javnosti.

Aktivnosti navedenih nevladinih udruga svakako se neće zaustavljati na ometanju radova Tomislava Horvatinčića i – da ne zaboravimo – na traženju referenduma za odlazak s vlasti gradonačelnika Milana Bandića, nego će nastojati podržavati i okupljati društvenu energiju za istovrsno simultano djelovanje u nacionalnim gabaritima, što je posebno svrhovito kod specifičnih primjera generalno rasprostranjenih pošasti poput Zakona o golfu. Danas je najživlje takvo žarište Dubrovnik, gdje je zbog monstr-projekta izgradnje golferskog naselja na Srđu, s podužom listom spornih poteza mjesnih vlasti, uspostavljen izvjesni građanski pokret otpora. I baš kad je golf posrijedi, udruge će se imati šansu angažirati duž većeg dijela naše obale, jer je spomenuti zakon ionako donesen da bi lokalni političari lakše pogodovali svakom zainteresiranom privatnom ulagaču nauštrb javnog interesa.

Sindikate ujedinio referendum

Konačno, negdje usput malo se probudilo i radništvo u Hrvatskoj, kao i mnogi od onih koji nisu radnici, ali su radnička prava doživjeli kao opću društvenu vrijednost – dakle, i svoju – te potpisali sindikalnu peticiju za referendum o rušenju izmijenjenog radnog zakonodavstva koje smjera ukidanju preostalih prava radnika. Kronično jalovi i nesložni hrvatski sindikati i sami su bili zatečeni sumom od preko 800 tisuća potpisa, mada nam svakodnevicu još od prošle godine čini i niz štrajkova i blokada poduzeća, s interesom nerijetko usmjerenim na studentske metode pobune, a još više na njihovu odlučnost i mjeru društvene odgovornosti. Shvativši kakav potencijal imaju među članstvom i šire, neki sindikalisti poput Vilima Ribića javno su istaknuli ambiciju stranačkog organiziranja i upuštanja u taj vid politike.

Jedan od najaktivnijih protagonista te scene, predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren

Matijašević, kazao je za “Novosti” da tako nešto jednostavno ne dolazi u obzir, barem što se tiče njega i onih koje predstavlja u odnosu na poslodavca i državu.

– Pogledajte samo kako je legendarni Leh Valensa na taj način iskompromitirao sindikalni oblik političke borbe, kao da je stranački oblik časniji ili bolji. Mi imamo svoje važno mjesto u društvu i moramo ga valjano zastupati, naročito u trenutku kad postaje jasno da narod odbacuje laži kojima je medijski trovan i počinje jasno zahtijevati svoja prava – riječi su Matijaševića, koji dodaje: – Učinit ćemo stoga sve da dođe do referenduma, znajući da su s druge strane

Vlada i Sabor koji su također spremni na sve.

Ipak, zadovoljan je Ozren Matijašević iskazanim zajedništvom sindikata oko peticije, kao efikasnom suradnjom nakon dugog razdoblja latentne ili očite nesloge. Izuzev aktivnosti oko novog Zakona o radu – kojeg se vlasti možda i bez referenduma neće usuditi staviti na snagu do daljnjeg, recimo do izbora sljedeće godine – sindikate će prije posezanja za ranije tragično zanemarenim instrumentom generalnog štrajka, na konačno započetom putu nešto opipljivije klasne borbe dočekati još pokoja kušnja. Mirovinska reforma je zacijelo prva na redu, i ne treba od Jadranke Kosor i njezinih pobočnika očekivati da se prema penzionerima iz nekog tajnog razloga postave s bitno većom socijalnom osjetljivošću nego što su je iskazali spram radnog naroda.

– Ako pokušaju izvesti nešto od onoga što se čini da bi im mogao biti finalni plan, osobno ću se iz petnih žila truditi u organizaciji što većih i jačih oblika građanskog i radničkog neposluha –  kaže na to Matijašević.

Ali, koja bi ovo po redu bila promašena medijska najava “vruće jeseni” da baš uzmemo zdravo za gotovo svako sindikalno rogušenje? S drugom stranom nema nimalo neizvjesnosti: Vlada će povući po javni interes najgore poteze, na tragu dosadašnje svoje tzv. politike. Uz očekivanu zadršku najtežih posljedica za postizborno vrijeme, dakle, koje će nas zadesiti otprilike u ovo vrijeme 2011. Nasuprot tome stoji prvi put obuhvatnije zapasana društvena fronta na osnovama akademskim, radničkim i općegrađanskim. A koliko je moćna, još nitko ne zna.