Pokrajine

Obnova crkve u Vrelu Koreničkom 

Zazvonilo nakon sedamdeset godina

Nakon pola stoljeća propadanja, vreljska se crkva intenzivnije obnavlja posljednjih desetak godina. Nova su zvona svečano podignuta na toranj, postavljen je krov, izrađena nova stolarija…

Blagdan Velike Gospojine ove je godine u Vrelu Koreničkom, nakon sedamdeset godina, ponovno proslavljen uz gromoglasan zvuk crkvenog zvona. U malom ličkom selu, smještenom na putu između Plitvičkih jezera i Korenice, zadnji se put u crkvi zvonilo na službu božju 1941. godine, sjećaju se stariji mještani. Odmah dodaju kako je nekad zvonjava ipak bila drukčija, jer su na tornju bila dva zvona.

Donacija za izradu zvona

Crkva je stradala u Drugom svjetskom ratu i kasnije je zapuštena. Nakon rata poneko je nestašno seosko čeljade u kasnu uru znalo potezati uže zvona i rasaniti seljane, ali se ubrzo našlo i nekoliko praktičnih duša. Shvativši da zvona mogu unovčiti, skinuli su ih i prodali, navodno u Bihaću, i dva su gvozdena druga završila u starom željezu. Ostalo je samo jedno klatno, crno poput noći bez mjeseca, koje se danas može vidjeti u predvorju crkve.

Prema onome što piše na drvenoj tabli, pričvršćenoj na starome deblu, vreljska pravoslavna crkva počela se graditi 1797, a dovršena je 1801. godine. No i prije nje tu je postojala manja, drvena crkvica. Njezini temelji još se uvijek mogu nazrijeti kroz zemlju i travu na cimiteru, starom, crkvenom groblju.

Na izbrazdanim, kamenim križevima ćiriličnim su pismom uklesana imena ljudi čiji je život bio vezan uz ovaj, često surov, planinski kraj. Jedno od njih je Oklobdžija, prezime oca Manojla ili, kako ga je narod zvao, popa Mane. S obitelji je u Vrelu živio do Drugog svjetskog rata, a nakon tragične sinovljeve smrti u Jadovnom, odlazi u Zagreb kod drugog sina, gdje i umire.

– Prvobitna, drvena crkvica bila je sagrađena početkom 18. stoljeća. Imala je veliku ikonu sv. Stefana Dečanskog, kojega slave Drakulići, poznati u ovome kraju. Ikona je bila čuvena po ljepoti i narod ju je dolazio vidjeti. Kasnije se rodila potreba za većom crkvom i sagrađen je novi, kameni hram, jedan od ljepših i živopisnijih u ličkom kraju. Pločice su, primjerice, donesene iz Venecije. Crkva je dobila i struju 1936. godine, za što je zaslužan bio otac Manojlo – priča Dalibor Tanasić, pravoslavni svećenik u Korenici od 2001. godine.

Nakon pola stoljeća propadanja, vreljska se crkva intenzivnije obnavlja posljednjih desetak godina. Postavljen je novi krov, pa toranj s bakrenim pokrovom, izrađena je nova stolarija, da bi se na kraju iz Australije javio Milan Čuić, porijeklom iz obližnjeg zaseoka Čujića Krčevine i ponudio donaciju za izradu zvona.

Novo je zvono naručeno u najstarijoj srpskoj livnici zvona “Jevrem Popović” u Beogradu. Zvona su nedavno stigla u Vrelo i svečano podignuta na toranj dva tjedna prije blagdana Velike Gospojine. Obnova crkve tu nije stala, jer se donatori iz Australije, ali i drugi Koreničani javljaju i darivaju sredstva kojima bi se izradio i novi ikonostas. Otac Dalibor nada se da bi u crkvi mogao biti do sljedećeg Vaskrsa. Ipak, najviše se ljudi, što mještana što raseljenih Ličana iz koreničkog kraja, u Vrelu posljednjih godina okupi upravo na Veliku Gospojinu, 28. augusta.

Sa svih strana

Nakon jutarnje liturgije, gosti se skupe na livadi uz potok koji krivuda selom, uz šarenilo registracija, od Beograda i Rume do Zagreba, Pule, Rijeke i susjednih država. Cjelodnevni sportski i kulturni program za Gospojinu zajednički organiziraju Crkvena općina Korenice, Vijeće srpske nacionalne manjine Plitvičkih jezera i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” pododbor Korenica. Predstavnica “Prosvjete” Ružica Čorak ističe da je ovo jedan od rijetkih primjera suradnje crkve, vijeća i “Prosvjete”.

– To su golemi napori, a nikome ne odgovara naša suradnja. U drugim općinama jedni u drugima vide konkurenciju, a u Zagrebu nas potcjenjuju. Ove su nam godine prepolovili sredstva na 40 tisuća kuna. Da nema suradnje, ne bismo mogli realizirati programe. Sve padne na nekoliko ljudi i još svi na nas gledaju kao da smo profiteri – priča Ružica Čorak.

Trud se ipak isplatio: livada je bila puna ljudi, iako su se nad dolinom nadvili teški oblaci i sitna kiša nije prestajala rositi. Nakon malog nogometa, na pozornici su zaplesali i zapjevali folkloraši KUD-a Đurđevdan iz Drežnice, folklorne i pjevačke grupe iz Vrginmosta i Vojnića te najmlađi folkloraši iz koreničke “Prosvjete”.

Maja Grbić

•  

Dokumentarni film Radovana Borovića

Više od igre

Film “Nezavršena igra” bavi se KUD-om “Stevo Opačić”, amaterskim kulturnim stvaralaštvom i životom u selu Golubiću kroz tridesetak godina prošloga vijeka

Novinar Radija Slobodna Evropa, Radovan Borović, rođen u Kninu 1965, sakupljao je vrijedno godinama materijal o selu Golubiću kraj Knina i pred kraj ovoga ljeta završio film u čijem su fokusu Golubićani, članovi KUD-a “Stevo Opačić”, rasuti danas širom planete Zemlje, od Golubića do Vankuvera na sjevernoj i Kambere na južnoj hemisferi. Dugometražna verzija filma traje 55, a kratka oko 20 minuta.

Galerija likova

Premijerna projekcija održana je u Golubiću 15. avgusta, na dan seoske slave Svetoga Stevana, pred više stotina ljudi. Već 24. avgusta film je prikazan u obrovačkom Golubiću, za vrijeme naučnoga skupa o srpsko-hrvatskim odnosima u organizaciji Centra za istoriju, demokratiju i povjerenje iz Novog Sada, a 29. avgusta prikazan je u Borči u okviru susreta Golubićana u Beogradu.

Vrijednost ovog filma sastoji se u obilju građe koju je Radovan Borović prikupio, kopajući po privatnim arhivima, razgovarajući sa desetinama ljudi i zavirujući u arhive mnogih TV kuća na prostoru bivše Jugoslavije. Sve je to znalački spakovano, uz spretne intervencije i montažu Duška Pašića, u višeslojan rad koji nam ostaje kao originalno svjedočanstvo o jednom vremenu, ljudima i njihovu životu.

Kako rekosmo, film “Nezavršena igra” bavi se KUD-om “Stevo Opačić” i amaterskim kulturnim stvaralaštvom u Golubiću, kroz tridesetak godina prošloga vijeka, ali to je samo njegova površina. U širem smislu on mnogo rječitije govori o životu, kreativnosti, egzistenciji jedne zajednice, stvaralačkoj energiji, ljudskim nadama, potrebi da čovjek razjasni vječna pitanja – odakle dolazi i kuda ide. Kroz film, pored izvorne pjesme i igara iz kninskoga kraja, promiče galerija likova, ljudi različitih godina, različitih profesija i obrazovanja, koji su se okupljali radi potrebe da izraze svoje pjevačke, igračke, glumačke i zabavljačke sposobnosti.

Nenamjerno, oni govore o cjelini života i njegovoj složenosti, ali i o ljudskoj potrebi da se komunicira sa drugim ljudima, drugim sredinama, da se pokazuje i daruje ono što se zna i ima, uz spremnost i otvorenost da se slični darovi prime od različitoga i drugoga.

Harmonika u opljačkanoj kući

Film se ne bavi direktno tragedijom koju su devedesetih godina preživjeli Golubićani, Kninjani i Srbi iz Hrvatske, i koja je promijenila iz temelja njihove živote, ali se ona osjeća u podtekstu. Vidljivo je to iz sjete s kojom govore o prošlom vremenu i svom selu, vidljivo čak i po destinacijama sa kojih o tome govore, ali najjasnije je vidljivo u jednoj sekvenci, kada sedamdesetpetogodišnji Milan Jovanović, koji se u međuvremenu iz Srbije vratio u Golubić, priča o sudbini svoje harmonike.

Desetak dana nakon “Oluje”, kaže Milan, iz Zagreba je u Golubić došao njegov sin koji tamo živi, da vidi šta mu je sa rodnim domom. Našao je prazno selo, praznu i temeljito opljačkanu kuću i potpuni haos. Kada je bolje pogledao, ipak je u kući našao dvije stvari koje pljačkaši nisu odnijeli: majčinu staru singericu i očevu harmoniku.

– Kada sam čuo da mi nisu odnijeli harmoniku, činilo mi se kao da mi ništa nisu odnijeli – kaže u toj sceni Milan i pažljivo spušta ruku na svoj omiljeni instrument.

Radovan Borović film je radio bez ičije podrške, od svoga novca i uz ogromnu energiju. Trajalo je to nekoliko godina, ali je vrijedilo. Film je lišen patetike i suvišnog sentimenta, iskren i životan. Ovih dana počinje svoj samostalan život, nezavisan od autora i bila bi velika šteta ako iz nekih materijalnih razloga ne dospije do najšire publike. Po vrijednostima, dokumentarnosti i porukama koje nosi, to je film čija kraća verzija zadovoljava standarde za prikazivanje na javnim servisima. I u Srbiji i u Hrvatskoj.

Drago Kovačević

Reorganizacija zdravstva na štetu mještana Korduna

Vojnić bez “hitne” u noćnim satima

Vojnićki Dom zdravlja hitnu noćnu medicinsku pomoć nema od 1. avgusta, sa čime najveći dio stanovnika općine nije bio upoznat

Vojnić više nema hitnu medicinsku pomoć, koja je tokom noćnih sati za područje općine radila od 21 do 7 ujutro, već radi samo ambulanta od 7 do 21 sat. Sada i noćnu službu obavlja karlovačka “hitna”, no njoj treba dosta vremena da dođe u najudaljenija mjesta općine.

Cjelodnevne hitne službe i dalje djeluju u Karlovcu, Dugoj Resi, Slunju, Ogulinu i Ozlju, a očekuje se i nova reorganizacija u jedinstveni Zavod za hitnu medicinu Karlovačke županije, čije bi sjedište bilo u Karlovcu, dok bi ekipe hitne pomoći pokrivale cijelu županiju.

Vojnićki Dom zdravlja hitnu noćnu medicinsku pomoć nema od 1. avgusta, sa čime najveći dio stanovnika općine nije bio upoznat. Ukoliko ljudima noću bude potrebna pomoć, umjesto hitnoj službi u Domu zdravlja Vojnić, od sada će se morati obratiti karlovačkoj hitnoj na broj 94 ili zvati 112.

Glavni razlog tome je, kažu odgovorni, zato što nema potrebnog broja liječnika. U Domu zdravlja kažu da je tako moralo biti i da je sve morala preuzeti karlovačka “hitna”, jer trojica liječnika nemaju u Vojniću smještaj i nije bilo drugog rješenja. Spomenuta odluka je, kažu u Domu zdravlja, donesena u dogovoru sa Ministarstvom zdravstva, HZZO-om, županijom i općinom.

– U ovoj odluci ne vidimo nikakvu uštedu ili racionalizaciju, jer u Vojniću postoje sredstva za rad i vozila kojima se pružaju usluge hitnosti. Dom zdravlja čak je obučio vozače i sada nam to ukidaju izvan radnog vremena. Tako vozila, oprema i vozači stoje noću neiskorišteni, a “hitna” nam dolazi iz Karlovca, s udaljenosti od 25 kilometara ili iz Široke Rijeke, što je čak 50 kilometara. O kakvoj hitnoj službi tada možemo govoriti? To je kao da hitnu pomoć u Karlovcu daje zagrebačka služba! O kakvoj uštedi onda govorimo? – kaže Branko Eremić, načelnik Općine Vojnić.

Eventualna ušteda, dodaje on, je u tome što Vojnićani sami obavljaju posao hitne pomoći i sami voze bolesnike liječniku u Karlovac.

– Dok dočekamo hitnu pomoć, čovjek može pet puta umrijeti. Dakle, sami sebi pomažemo. Sredstva namijenjena za našu hitnu službu vjerovatno se koriste u druge svrhe. Sve to nema nikakvog realnog opravdanja i objašnjenja – kaže Eremić.

– Istina, u Vojniću nedostaje jedan liječnik i to zbog nedostatka smještaja. Napisali smo cijeli niz dopisa Vladi i ministarstvu zbog ukidanja hitne službe, pisali smo i predsjedniku države, ali bez rezultata. Kažu nam da ni prije nismo imali uslove za hitnu službu, i mi smo kao općina više nemoćni. Nisam siguran da ćemo nešto značajnije uspjeti učiniti, bar za sada – zaključuje Branko Eremić. M. Cimeša

•  

Vrhunac sezone opasnih alergija

Kiša spasila “ambrozičare”

Samo jedna biljka ambrozije u pet sati proizvede čak osam milijuna peludnih zrnaca. Kosi se u proljeće, a sada se ne smije dirati kako se pelud ne bi još više rasipala

Na pelud trava i korova alergično je trideset posto stanovnika Hrvatske, a njihov broj svake je godine sve veći. Najviše je onih koji su alergičnih na ambroziju, u narodu poznatu kao limundžik, fazanuša ili partizanka.

U augustu i septembru vrhunac je cvata tog veoma otpornog korova, kada je koncentracija peludi u zraku veoma visoka. Alergijske reakcije javljaju se već pri 30 peludnih zrnaca po kubičnom metru zraka. Na području Zagreba koncentracija peludi ovih je dana 118 zrnaca, dok je u nekim krajevima Hrvatske njihov broj viši od 500, što je znatno više od prosjeka. Ipak, ovotjedne kiše uvelike su ublažile neugodne posljedice za alergične osobe.

– Ukoliko bude toplo, suho i vjetrovito vrijeme, koncentracija peludi još će se povećavati. S kišom će ona opadati, a nestat će tek sa prvim mrazom – kaže dr. Barbara Stjepanović iz Laboratorija za aerobiologiju Zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”. Dodala je kako su u Zagrebu urodile plodom akcije uništavanja ambrozije. Po gradskoj odluci, i fizičke i pravne osobe morale su proljetos sa svojih zapuštenih površina ukloniti stabljike ambrozije, jer u protivnom kazna je od 200 do hiljadu kuna.

– Vrijeme košnje ambrozije je u travnju, kad ona nikne. U srpnju počinje cvjetati, a sada je toliko u cvatu da je se ne smije dirati kako se pelud ne bi još više rasipala – kaže dr. Barbara Stjepanović.

Alarmantan je podatak da se godišnje korov ambrozije, zbog svoje prilagodljivosti, širi i do 20 kilometara. Lako pokretljiva pelud putuje stotine kilometara, a samo jedna biljka ambrozije u pet sati proizvede čak osam milijuna peludnih zrnaca.

Biologinja savjetuje građanima kako ublaže alergijske simptome, kihanje, svrbež, curenje nosa, suzenje očiju i otežano disanje.

– Izbjegavajte odlaske u prirodu, a ukoliko morate, neka to bude nakon kiše. Pri povratku kući perite ruke, kosu, odjeću, na kojima se sakupljaju peludna zrnca. Također, iščetkajte kućne ljubimce. Ne sušite rublje na otvorenom, zatvarajte prozore i prekrivajte krevete, jer u svemu se može zadržati ovaj snažni prirodni alergen. Naravno, redovito uzimajte propisanu liječničku terapiju. Informirajte se i o kretanjima peludnih alergena na www.stampar.hr – kaže liječnica.

Sa ovom alergijskom bolesti, koja se sa padom imuniteta može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, građani se mogu obratiti u Polikliniku za bolesti dišnog sustava u Zagrebu (01/37 76 044), u Dječju bolnicu Srebrnjak (01/63 91 100) i na Astmafon, koji je dostupan 24 sata dnevno (01/24 31 311). M. Jasić

•  

Susret u zagrebačkoj Ilici

Vaterpolisti Srbije posjetili SNV

Marko Stefanović, generalni sekretar Vaterpolo saveza Srbije, izrazio je očekivanje da će Srbi iz Hrvatske i Zagreba bodriti reprezentaciju Srbije

Vaterpolo reprezentacija Srbije, stručni štab i čelni ljudi Vaterpolo saveza Srbije (VSS), koji sudjeluju na Evropskom prvenstvu u Zagrebu, posjetili su sjedište Srpskog narodnog vijeća.

Goste je primio Saša Milošević, zamjenik predsjednika SNV-a i predsjednik zagrebačkog VSNM-a. Upoznao ih je sa činjenicom da SNV okuplja 120 vijeća na nivou općina, gradova i županija, koja se angažiraju na poboljšanju položaja Srba u Hrvatskoj, u ostvarenju građanskih i manjinskih prava i u rješavanju problema povratnika.

– Sada se intenzivno radi na pokretanju ekonomskih aktivnosti u povratničkim područjima –  rekao je Milošević, te goste upoznao i s postojanjem nekoliko štampanih izdanja i radiostanica u Hrvatskoj.

Domaćinima je u ime reprezentacije i stručnog štaba na toplom prijemu zahvalio Marko Stefanović, generalni sekretar VSS-a, izrazivši očekivanje da će Srbi iz Hrvatske i Zagreba bodriti reprezentaciju. Tom prilikom poklonio je dvije zastave VSS-a.

– Očekujemo da ćemo imati podršku naših ljudi u Hrvatskoj i u Zagrebu – rekao je Stefanović nakon prijema.

– Što se tiče boravka u Zagrebu, domaćin se trudi da nam ugodi oko smeštaja, bezbednosti i svega ostalog, tako da za sada nemam nikakve primedbe. Nadam se da će tako ostati i do kraja šampionata – rekao je Stefanović.

Ističući zadovoljstvo dosadašnjim igrama, dodao je da ni igrači ni vodstvo, nažalost, nemaju vremena za razgledavanje grada. 

– Okrenuti smo šampionatu i utakmicama, pre svega četvrtfinalu, tako da momci imaju slobodnog vremena tek da popiju kratku kafu i to je sve.

Prijemu za vaterpoliste prisustvovali su i savjetnik ambasade Srbije u Zagrebu Zoran Popović i konzul Davor Trkulja, zvaničnici srpskih organizacija, SPD “Privrednika” i SKD “Prosvjete”, te članovi zagrebačkog VSNM-a. N. Jovanović

•  

Vijeće srpske nacionalne manjine u Malom Lošinju dobilo prostorije

Otočki duh suradnje

Poslije mjeseci uređivanja i opremanja, 3. rujna u Malom Lošinju prigodnom su svečanošću otvorene prostorije Vijeća srpske nacionalne manjine. Bila je to prigoda da se na jednom mjestu skupe brojni uzvanici: predstavnici srpskog otočkog stanovništva i ostalih nacionalnih manjina koje tu obitavaju, generalni konzul Republike Srbije u Hrvatskoj Zoran Milivojević, lošinjski gradonačelnik Gari Kapeli, riječki parosi Mićo Kostić i Marko Đurić, drugi čovjek Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević, ali i tamošnji katolički župnik Ivan Brnić.

Obraćajući se prisutnima, redom su odašiljali poruke potrebe širenja nacionalne snošljivosti, skladnog suživota i prihvaćanja različitosti. Gradonačelnik Kapeli, koji je ustupio gradski prostor i iz gradskog proračuna osigurao sredstva za građevinski materijal tijekom uređenja prostora, i kojem su “Srbi boduli” u više navrata zahvaljivali na blagonaklonosti prema ideji ustupanja prostora u vlasništvu grada, istaknuo je kako je potpuno svjestan da nacionalna manjina u svakom okruženju, pa tako i na Lošinju, predstavlja bogatstvo koje treba brižno čuvati.

– Vi jeste Srbi, ali ste u prvom redu otočani, Lošinjani i kao takvi sasvim ravnopravno sudjelujete u životu ove sredine i participirate u njezinu razvoju. I sam sam dijete iz tzv. mješovitog braka, odnosno izdanak jedne nacionalne manjine, godinama sam živio u inozemstvu pa vrlo dobro znam što znači biti dio manjine i koliko se u nju treba ulagati. Zbog svega toga i zbog činjenice da se treba raditi na očuvanju i obogaćivanju tradicije i kulture jednoga naroda, sretan sam što srpska nacionalna manjina danas dobiva ovaj prostor – rekao je Kapeli.

Živko Zuber, nezavisni gradski vijećnik i član VSNM-a, naglasio je kako na Lošinju, otoku s oko 8.400 stanovnika, živi respektabilnih gotovo 5,5 posto odnosno 460 Srba, koji su otok uglavnom počeli naseljavati poslije Drugog svjetskog rata u potrazi za boljim životom, te kako je postojanje jednog ovakvog kutka u kojem će se nalaziti i družiti bila nužnost.

– Ovo je mjesto na kojem ćemo se moći dobro organizirati, planirati i realizirati raznovrsne manifestacije, sustavno raditi na očuvanju i širenju naše kulture, običaja i folklora, svega onoga u čemu smo do sada bili prikraćeni. Ova vrata bit će otvorena i svim ostalim nacionalnim manjinama – dodao je predsjednik lošinjskog VSNM-a Boško Rilak.

Saša Milošević s neskrivenim je zadovoljstvom ustvrdio kako je Hrvatska danas zemlja značajno drukčija, naprednija, slobodnija i demokratskija negoli ona iz 90-ih godina.

– Govorim o činjenici da je Srbima u Hrvatskoj danas zagarantirano pravo otkupa stanova i, primjerice, o tome da će ubuduće Srbi imati osigurana minimalno tri mandata u Saboru umjesto dosadašnja maksimalno tri – rekao je Milošević. E. Marinković

•  

Simo Gaćeša – beogradski umjetnik iz Dvora

Promovirao knjigu i predstavio slike

Ljetni mjeseci u Dvoru bili su u znaku kulturnih dešavanja koje su Dvorčanima priredili njihovi zemljaci koje je život odveo daleko do rodnoga kraja. Pododbor SKD “Prosvjete” Dvor organizirao je književno druženje sa Simom Gaćešom, autorom romana “Tri Marije” čija se radnja jednim dijelom odvija u Dvoru, ali i u Zagrebu.

– Tri Marije su tri žene uz koje je vezan moj život i njima sam posvetio ovaj roman. Knjiga je dugo ležala u meni i bukvalno je napisana za deset dana. Napisao sam je na Kopaoniku, gledajući u tri jelke koje su me asocirale na moje tri Marije. Volio bih da se knjiga čita u Hrvatskoj, pošto je napisana za to područje – ističe Gaćeša i dodaje da su sve njegove knjige pisane tako da jednog dana mogu poslužiti kao dobar scenarij za film. Roman “Tri Marije” štampan je u hiljadu primjeraka i uglavnom podijeljen po bijelom svijetu, a Gaćeša očekuje i njegovo novo izdanje u Hrvatskoj.

Osim što se bavi pisanom riječju, Gaćeša je i slikar i dugogodišnji kolekcionar, koji posjeduje čak 600 umjetničkih slika.

– Slikanje mi predstavlja psiho-relaksaciju. Slikar svoja unutarnja osjećanja izražava putem kista, kao pisac olovkom, a ja sam i jedno i drugo – kaže Gaćeša i ističe da je uglavnom slikar pejzaža i apstrakcije.

Svoj boravak u rodnom mjestu iskoristio je i za izložbu slika, koju je također organizirao pododbor “Prosvjete”, a na kojoj su izložena i djela Vlaste Opačić Karan, akademske slikarice, rođene Dvorčanke koja živi u Banjaluci, te umjetnika amatera Ljiljane i Marijana Janoševića. Na “Izložbi generacije”, kako je simbolično nazvana, osim velikog broja prisutnih i odlične atmosfere, autore je obradovao dolazak njihovog učitelja likovnog iz školskih dana, nastavnika Milana Tišme koji je, kako su akteri izložbe rekli, jednim dobrim dijelom “kriv za sve ono čime se dvorski slikari bave”.

Simo Gaćeša danas živi i radi u Beogradu, a dobar dio života do 1995. godine proveo je u Zagrebu, kada je zbog svoje vlastite sigurnosti i sigurnosti svoje porodice morao napustiti glavni grad Hrvatske.

– Otišao sam jer mi je kuću opkolilo 17 naoružanih vojnika. Nije bilo lako. U početku sam osjećao užasnu nostalgiju. Nisam više vidio svoj grad, svoje prijatelje. S godinama sve se sleglo i kada danas dođem u Zagreb, osjećam se kao stranac. Ipak, nedostaju mi Sljeme i Maksimir, ali Beograd je grad u kojem namjerno živim i stvaram – kaže Simo Gaćeša. P. Arbutina

•  

Porodično okupljanje u manastiru Krki

Treći susret potomaka Popovića

Brojni potomci porodice Popović u manastiru Krki prisjetili su se svojih predaka. Riječ je o trećim susretima potomaka Sofije i Ilije Popovića, koji počivaju na groblju manastira Krke.

Iza njih je ostalo više od 200 nasljednika.

Prvi porodični susret održan je na Roškom slapu 1989. godine, gdje je došlo 155 od 172 tada živućih članova. Drugi susret bio je u Beogradu 2004, u hramu Svetog Save. Za vrijeme trećeg susreta, 21. avgusta u manastiru Krki, održan je parastos za sve preminule, a ovaj put okupljanju je prisustvovalo oko 50 ljudi.

– Želja nam je da se svake godine nađemo u što većem broju, da se naše mlade generacije, naši mladi i mlađi ljudi među sobom upoznaju, da se nađu oni koji se do sada nisu nikada vidjeli, oni koji žive na prostorima bivše države i šire. Inače potječemo sa Miljevačkog platoa, a u porodici uz nas Srbe ima i Hrvata i Muslimana – kazao nam je sudionik okupljanja Milan Lapčić.

Najstarija iz porodice Popovića je Mileva Gnjidić, koja ima skoro 80 godina. Iz te porodice potekle su brojne druge: Lapčić, Macura, Mudrinić, Novaković, Bjedov, Manojlović… M. C.