Kormilari s Mississippija

Lice vode čudesna je knjiga – govori stari dunavski vuk Stojan Bućan, školovan na Mississippiju. Ova knjiga govori mrtvim jezikom nevičnom putniku svoje najskrivenije tajne, isto onako razgovjetno kao da ih je glasno uzvikivala. Ne postoji knjiga koja toliko osvaja, koja je tako neumorna i tako se blistavo obnavlja svakim novim pročitavanjem, tvrdi Bućan, danas 80-godišnjak, koji je ogroman komad života proveo na lijepom plavom Dunavu.

Sjedili smo za stolom u vrtu, a veče je lagano padalo po našoj priči. Taj sugovornik blistao je od zadovoljstva i vina. On je bio “čiča”, kako na riječnim brodovima nazivaju zapovjednike. Premda su godine prošle, izgledalo je da i danas pod tjemenom imaju kartu riječnog dna, sve je znao, i svemu je prkosio, pa nije ni čudo što je daleke i u kalendarima zaturene 1969. po najgušćoj magli prošao preko svih onih đerdapskih Scila i Haribdi, da bi iz Kladova raportirao da je sretno stigao na cilj.

Dunav u malom prstu

Bućan je interesantan i zato, što je zanat izučio na Mississipiju, na golemom brodu “Missuori”, koji nije vukao barže za sobom, već ih je gurao ispred sebe. S njim je u istoj “školi” boravio i njegov stariji kolega Milan Grubor, pa tako ispada da su oni prvi na europskim plovnim putevima uveli novost – guranje barži. Kad su uvidjeli efikasnost ovog načina prijevoza, onda su kompanije iz Rumunjske, Bugarske, Austrije, Mađarske, Češke, Njemačke slale svoje kapetane kod nas na obuku.

– Pravi pilot je mornar koji više plovi po dnu, nego po površini. Talas je vanjski problem koji se neprestano komplicira podvodnom konfiguracijom mjesta kuda brod plovi – kaže.

Danas je putovanje kroz Đerdap turistički doživljaj, a nekad se bez pilota – loca (koji se ukrcavao u Donjem Milanovcu) niste smjeli upuštati u takvu avanturu.

Bućan je pun neobičnih i interesantnih priča. Sjetio se stijene Minerve u Đerdapu, koja je dobila naziv po imenu broda koji je na nju naletio.

– Bio je to putnički parobrod “Zrinji”, sagrađen 1870. u Budimpešti. Povezivao je Zemun i glavni grad Mađarske, a ta je linija bila duga 474 kilometra. Oko ponoći, 10. travnja 1917., u nizvodnoj vožnji “Zrinji” se sudario s tegljačem “Viktorija”, koji je neosvijetljen izlazio iz Franjinog kanala (kasnije preimenovan u kanal Bezdan-Bečej). U sudaru “Zrinji” je potonuo, povukavši u smrt 163 putnika. Pošto je izvađen, preimenovan je najprije u “Osijek”, a zatim u “Minervu”, koja je 11. travnja 1927. naletjela na onu stijenu, koja se i danas po njoj tako zove. “Minerva” je 1954. završila u rezalištu, a ona je samo jedan od dokaza, da je “nemoguće voditi, a ne znati gdje su nebeske strane” – kako lijepo Bućan reče.

Inače, Bućan je potomak Nikole Tesle po majčinoj strani. On Dunav ima u malom prstu, poznaje sve njegove tjesnace, rukavce i opasnosti, i baš zbog toga osjećate kako je veliko njegovo poštivanje stihije s kojom se hrvao i nosio, i kako su njegovi odgovori nadahnuti tim poštivanjem i osjećanjem ličnog dostojanstva. Toj mudroj skromnosti i istinskoj sigurnosti treba se učiti od mornara.

Gluhonijeme, zelene vode

Što je Mississippi značio u njegovu životu? Tu rijeku znao je samo iz priča i pričanja i sa satova geografije.

– To nije rijeka, nego stihija kojom teku gluhonijeme, zelene vode. I odmah vam pada u oči, da ovdje ne važe svakodnevna mjerila, da je na Mississippiju sve šire i intenzivnije, više i dublje, i život i smrt, i stradanje i stvaranje.

Pisac ovih redova tu je rijeku upoznao preko Twainove knjige “Kormilar na Mississippiju”, koja je opterećivala naše dječačke džepove, i koja se kasnije, kad su se naši pogledi i shvatanja istrošili i promijenili, ne briše lako iz duše i sjećanja.

– Što se mene tiče, kad jednom umrem, a i to će se dogoditi, nasljednike sam obvezao, da mi na nadgrobni spomenik ugraviraju maketu broda i tekst koji glasi: “Volio je brodove, šah i žene”.

On je nosio, a nosi i danas, u srcu veliku jednu strast koja ga izjeda i privlači neodoljivom snagom – rijeku. Sa svojim kolegom Gruborom napravio je podvig, kad je gurajući barže doplovio do Regensburga, točnije do onog mjesta gdje Regen predaje svoje vode Dunavu. Pred TV kamerama okrenuo je “Podgoru” za 180 stupnjeva, što je dotad bilo nezamislivo, i vjerovalo se da je takav manevar moguć samo na striktno određenim širokim lokacijama.

A iznad svih tih priča i pričanja teče Dunav beskrajan, glomazan i lijen. Bućan sluša kako klokoće ta bijeda, strašna voda, što nosi sa sobom sve tajne nijemo i postojano već tisuće i tisuće godina. Što li sve nije vidio, što li sve nije čuo i doznao? On je lakouman, koketan, cvrkuće kao vrabac, kupa se u sebi kao galeb…