Samac kao mamac
Posljednjih godina američka je kinematografije iznjedrila dva bitna filma oslonjena na dva bitna romana koji su u prvoj polovici 1960-ih poprilično odjeknula u Americi. Prvo je 2008. već proslavljeni Britanac Sam Mendes u američko-britanskoj koprodukciji polučio “Put oslobođenja” (Revolutionary Road), adaptaciju istoimenog romana Richarda Yatesa iz 1961., a godinu potom čuveni je modni dizajner Tom Ford, kao svoj filmski debi, prilagodio roman “A Single Man” Chrisa Isherwooda iz 1964.
Yatesov roman u svoje je vrijeme bio jedan od prvih koji se bavio, minuciozno i razorno, naličjem idiličnog obiteljskog života mladih i uspješnih američkih bračnih parova iz predgrađa u prosperitetno doba 1950-ih, dok je roman amerikaniziranog Engleza Isherwooda bio jedan od ranih primjera otvorenog tematiziranja homoseksualnih karaktera (put je 1956. otvorio James Baldwin znamenitom “Giovannijevom sobom”, koja se bavila homoseksualnim Amerikancem u Parizu, dok “A Single Man” u središtu ima homoseksualnog Engleza u Los Angelesu). Kako je Isherwoodov uradak omiljeno književno djelo Toma Forda, koji je usput rečeno gay (kao što su bili i Isherwood i Baldwin), jedna od ikona modne umjetnosti današnjice odlučila je da kao prvi projekt vlastite filmske kuće Fade to Black Production realizira upravo adaptaciju “Single Mana”.
“Samac”, kako glasi hrvatski naslov filma, ujedno je prvijenac kojim je startao slikopisni art program MSU-ove dvorane “Gorgona”.
Jedan dan u životu sredovječnoga gaya
Tom Ford iznimno je ambiciozno prionuo svom filmskom debiju. Za razliku od nekih drugih poznatih izvanfilmskih pridošlica u svijet profesionalne kinematografije posljednjih dvadesetak godina, poput recimo likovnjaka Juliana Schnabela ili galerista Arnea Glimchera, Ford je od prve demonstrirao intenzivnu želju za osebujnim pristupom filmovanju, oslonjenom ponajprije na modernističke šezdesete, vrijeme kad se zbiva radnja filma.
Kao i roman, film prati dan (i noć) u životu sredovječnog protagonista Georgea Falconera (utjelovljuje ga Colin Firth), engleskog profesora na sveučilištu u Los Angelesu čiji je dugogodišnji ljubavni partner, od njega mnogo mlađi arhitekt Jim (Matthew Goode), poginuo u prometnom udesu prije osam mjeseci. Tematizirani dan u Georgeovom životu nije kao svaki drugi – to je dan kad se odlučio ubiti, jer bez voljene osobe ne vidi više nikakav smisao života. Stoga sređuje postojeće obaveze i “zatvara otvorene stavke”, međutim, upravo tog dana postat će predmetom neobičnog interesa čak dvojice privlačnih mladića, svog studenta (Nicholas Hoult) i slučajno susrelog španjolskog “prostituta” (Jon Kortajarena). Uz to, dugogodišnja prijateljica (Julianne Moore) baš tog dana, odnosno noći, pokušava od njega dobiti ono što je nekad davno jednom ili dva puta dobila – seksualno druženje, a i neku (varljivu) nadu da bi se George, usprkos svojoj homoseksualnosti, mogao bračno skrasiti s njom.
Kreativne intervencije
Ford se odlučio usredotočiti na pomno bilježenje Georgeova ponašanja i percepcije, bilježeći stanja njegove svijesti, sitne i brzim pogledima zahvaćene detalje, ali i “izvana” autorski komentirajući unutarnju konstelaciju svog protagonista i zbivanja u njemu. I to čini doista maestralno.
Na impresivnoj podlozi fascinantnog fotografsko-scenografskog dizajna, koji sam po sebi predstavlja prilično rijetko viđenu vrijednost, Ford “insertira” kreativne “intervencije”, u rasponu od fiksiranosti protagonista na zjenice i usta, odnosno teksturu lica njegovih sugovornika, preko brišuće brzih zapažanja ljepote obnaženih mladih muških tijela u sportskoj igri, do kolorističkog naglašavanja općeg stanja središnjeg lika i njegova svijeta, gdje u monokromatsku smećkastu dominantu povremeno prodiru jarko kolorirani prizori, označavajući vitalizam, radost i ljepotu naspram beznadnog sivila (potonje na papiru možda zvuči stereotipno, ali konkretna izvedba posve je suprotna od toga). Ima tu mjesta i za ironijsko viđenje susjedske “idealne američke obitelji” kao reklamnog spota, a odlična je i narativna koncepcija u kojoj prizori iz prošlosti “bez najave” ulaze u sadašnjost, dok status nekih prezentnih prizora koji bi mogli biti i plod Georgeova zamišljaja ostaje otvoren.
Jedini je problem filma, suprotno nekim kritičarskim prigovorima o “predizajniranosti” ili čak “teroru stila”, što njegov autor ne uspijeva do samog kraja održati visoku stilsku napetost. U posljednjoj trećini ili četvrtini stilski zamah gubi dah, a možda je i preočito razrješenje po kojem smrt ne dolazi kad je netko zove, nego kad ona sama hoće. Neovisno o tome, “Samac” pruža izniman filmski doživljaj kojem zaista malo nedostaje do vrhunskog ostvarenja, i sudeći po njemu, nije pretjerana pomisao da bi Tom Ford na slikopisnom tlu mogao postati podjednako važno ime kao i na onom modnom.