“Fashion guru” hrvatske duše?!

Prošla su ona vremena, kad su u “sezoni kiselih krastavaca” besposleni popovi – i jariće krstili. Sada su prilike i navade većma drugačije – a i nad jarićima bdiju zaštitnici životinja, da tko ne prekrši njihova prava, te ih ubroji među ovce, kojima je potreban dušebrižnik – pa i popovi su  sve urbaniji, tako da na moderniji način mogu razbuditi opasnu situaciju. Hoću reći, da trulu kolovoško/augustovsku klimu nije osvježio samo prekogrobni Krležin pamfletizam (progovorivši u Vaništinoj knjizi posredovanjem “Globusa”), nego još i više i bolje pompozno promoviranje jedne nove knjige (?!); kad ne krste jariće, a što onda rade popovi ako ne to, da nas sve iznova prekrštavaju, zgroženi onim “što se događa s kršćanskom dušom u suvremenom hrvatskom društvu”, među kojim su dušama najproblematičnije one “u” hrvatskih predsjednika (1. F. Tuđmana; 2. S. Mesića; 3. I. Josipovića).

Tako je barnumovskom reklamom “Večernji list” pozdravio izlazak na svjetlo dana djela pod naslovom “Tužaljke kamenja hrvatske pustinje” autora dr. Tonča Matulića, bioetičara i kao takvog, uglednog katoličkog teologa. Svaka čast na ugledu, ali teško je bilo doći sebi od “Večernjakova” kađenja tamjanom stanja u toj knjizi (čak i dok su novinari čitali otiske u tiskari, prije izlaska u izdanju “Glasa Koncila”!), kojoj je tako najprije posvećen promidžbeni prikaz (13. kolovoza, autor Z. Despot), da bi se pisca intervjuiralo 14. kolovoza (autor D. Pavičić), što je onda kulminiralo u prenošenju istrižaka iz knjige (priredili D. Pavičić i Z. Despot) i to 23., 24., 25., 26. i 27. kolovoza (duše mi, zaista izdašno iliti izdušno).

Dakle, “Tužaljke kamenja” (tužbalice ili lament, tek treba provjeriti u knjizi, je li se i na spomen kamenja u Bibliji naslanja ova nezgrapna sintagma, koju nam marljivi novinski reklamatori baš nisu htjeli protumačiti)… “na bespućima povijesne zbiljnosti” – pardon, pardon – “Tužaljke kamenja hrvatske pustinje” knjiga je toliko unaprijed napuhana od važnosti, s gromoglasnom najavom kako će preispitati “duboku duhovnu krizu kršćanske duše”, a kako se njena “raščlamba” izričito odnosi na hrvatsko društvo, logično je kako je u njoj riječ baš o hrvatskoj duši. Treba li reći, onoj duši koja je zakazala na posljednjim izborima za predsjednika RH (?!), a što je piscu bio jedan od glavnih motiva za skladanje tužaljki. Jer, kako je bilo moguće, da većina među onim hrvatskim građanima koji se većinom izjašnjavaju katolicima, a gotovo 95 posto kršćanima (VL 14. VIII), na izborima izglasaju – agnostika? Samo nam je falio još i ovaj kriterij – a tako smo se, jedva, riješili onih po krvno-rodnoj pripadnosti – pa da nam na izborno glasačkim mjestima popovskim toplomjerom određuju čistoću vjerske opredijeljenosti. Eto, što rade besposleni popovi, htijući u izbornu kampanju voditi naše – duše.

Ovdje dr. Tonči Matulić nastupa posvema kao nekakav “fashion guru” hrvatske duše, samoproglašeni psiho-dizajner, koji se prepotentno usuđuje dijeliti packe aktualnom hrvatskom predsjedniku koji je, po njemu, “kukavica”, stoga jer je izjavio kako je agnostik. Valjda će prije biti obrnuto: konkurirati za izbor na najviše mjesto u jednoj državi, a savršeno mirno ignorirati “temeljni egzistencijalni stav” (o Bogu, naime, ali neće biti kako dr. Matulić misli da svi kršteni u ovoj zemlji imaju uopće kakav stav?), to upravo znači biti hrabar/smion. Dakle, ne “protubožac” iliti ateist, nego onaj kojega se to pitanje – ne tiče. Taj je stav utemeljio još veliki  Denis Diderot (1713.-1784.) kazujući da “Bog ne postoji onda kada prestane biti strastveno subjektivno iskustvo” (u glasovitom „Pismu slijepima za upotrebu onima koji vide”; cit. prema K. Armstrong “Povijest Boga”; hrv. izd. “Prosvjeta”, Zagreb, 1998.). Time je Diderot otklonio Pascalovu “opkladu o Bogu”, koja je, međutim, za naše vrijeme još dobar vic (onaj koji se kladi na Boga, taj dobije izvjesnost i beskonačnost, a onaj drugi gubi samo svoj konačni život).

Ali, više i prije neizvjesnog prepiranja o pitanjima koja me se subjektivno zaista (više) ne tiču, našao sam se baš lično, privatno iliti osobno iziritiran pretenzijom dotičnoga bioetičara da sve društvene grijehe svali na naše iliti hrvatske duše. Dakle, još jedan koji smatra da smo “svi odgovorni” (?), kako su komunistički “inženjeri duše” ranije htjeli sve nas umočiti u grijehe struktura. Po čemu su i kako i zašto golubinje hrvatske duše sve podjednako krive, recimo, za “ekspresnu privatizaciju”, “tajkunizaciju”, “rasprodaju hrvatskih banaka”, “prodaju hrvatskih telekomunikacija”, te slične i ine grijehe, kako su nabrojani u prvom, reklamnom tekstu (VL)?

Osobno ne bih preuzeo ni jedan od tih grijeha, premda nam teolog sofistički dokazuje kako “društveni grijesi svoje izvorište imaju u osobnim grijesima” (itd. trla baba lan o “bezuvjetnom činjenju dobra”). Ukratko, dizajn ovoga “fashion gurua” hrvatske duše najbolje bi se predočio na “Red Carpetu”!