Antifašizam ipak živi

Studijskom putovanju Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću, mlade i stare generacije priključile su se u obilasku terena koji su tokom Drugog svjetskog rata bili mjesta stradanja naroda. Prva stanica bilo je mjesto Prkos i spomenik s kosturnicom u kojoj je sahranjeno 478 žrtava, mještana tog sela, žrtava masakra koji su počinili luburićevci 21. decembra 1941.

– Bio je to prvi masovni zločin ustaša u ovom kraju, nakon kojeg su mještani, ostavši bez porodica, otišli u partizane – rekao je publicist Slavko Goldštajn.

Da je selo Prkos doživjelo tešku sudbinu i nakon proteklog rata navela je Danica Mičić, zamjenica načelnika Općine Lasinja, kazavši kako u mjestu unazad 15 godina nema novorođenih. Ploča na spomeniku palima 1941. godine puna je rupa od metaka. Obnovljena je tek zvijezda petokraka. U posljednje dvije godine, nakon memorijalnog obilježavanja, na spomeniku redovno iskrsavaju vandalski grafiti, a vijenci bivaju razbacani.

Uspomene iz Prkosa nosi Slavica Kanić Detelić, partizanka kojoj je ovaj kraj dobro poznat iz ratnih dana. Rodom iz Male Mlake, Slavica je u partizane, nakon ilegalnih zagrebačkih mjeseci, krenula 1943. godine, gdje je bila borac Turopoljskog odreda, a zatim i Seljine brigade.

Uspomene Slavice Kanić Detelić

– Kad sam na ovom mjestu, sjetim se mladosti i svega što sam proživjela. Potrebno je da i svi ostali osjete poštovanje prema žrtvama koje su život izgubile na ovim stratištima. No, to ne ide tako lako, jer od 1990. godine o tome se ništa ne uči. Jednostavno ne razumijem kako si današnja omladina dozvoljava ustaško znakovlje – kaže Slavica Kanić Detelić, koja je sa 18 godina bila teško ranjena i spašena u bolnici na Petrovoj gori.

U Glini, mjestu bogate povijesti, ali traumatiziranom događajima od kojih se teško oporavlja, pred nekadašnjim Spomen-domom, sada Hrvatskim domom, ispred kojeg je Augustinčićev spomenik Majke s djetetom, o glinskoj povijesti i ustaškim zločinima govorio je historičar Drago Roksandić. Na mjestu Doma bila je crkva Male Gospojine, srušena u Drugom svjetskom ratu, nakon višenoćnog pokolja Srba od 29. jula do 3. augusta 1941.

Obilazak je nastavljen centrom Gline, do pravoslavne crkve izgrađene 1967. godine, zatim do katoličke crkve srušene u ratu 1991-95, te do Kuće hrvatske himne, u kojoj je Josif Runjanin skladao “Lijepu našu”. Na obližnjem starom glinskom pravoslavnom groblju, kod kosturnice s tijelima dvije hiljade žrtava stradalih u dva glinska masovna zločina, govorio je Igor Mrkalj, savjetnik glinskoga gradonačelnika za evropske integracije.

Studenti željni učenja

Među mladim sudionicima studijskog putovanja bili su studenti Filozofskog fakulteta Ena Šulc i Josip Ivanović.

– Sa ovakvim sadržajima susrećem se i privatno, u svojoj porodici koja se generacijama bavi poviješću, a posebno me zanima židovska tematika. Nažalost, jako malo ljudi interesira učenje ove povijesti, a ne promiče se na državnoj razini. Ukoliko se o nečemu i govori, onda je to jednostrano, na primjer o vukovarskoj tragediji – kaže Ena Šulc.

– Potičem iz Srbije, gdje sam čuo razne priče o borbi ustaša i partizana. Zato sam se lično želio upoznati sa stanjem na terenu, jer o svemu nisam imao kompletnu sliku, a ni vjerodostojne izvore. Ova saznanja su puno bliža mom svjetonazoru, jer su objektivnija. Sada sam naučio više o svemu i pritom osjetio duboko poštovanje – govori Josip Ivanović.

Neizostavan je bio i posjet Banskom Grabovcu, naselju u kojem su spomenik i kosturnica, posljednje počivalište 1.285 žrtava koje su pobili ustaše. Iz Grabovca je krenula oružana akcija pod vodstvom Vasilja Gaćeše, nakon koje je 23. jula 1941. počeo ustanak naroda Banije. Ta prisjećanja kazivao je partizan Adam Dupalo, i sam sudionik zbivanja.

S obzirom na to da se s Petrove gore, gdje je tokom cijelog rata djelovala prva partizanska bolnica, širio ustanak protiv fašizma, nezamislivo je bilo ne obići velebni spomenik poznatog kipara Vojina Bakića. U tamošnjoj kosturnici počivaju tijela 71 partizana i civila. No, samo monumentalno zdanje, zbog devastacije i propadanja, postalo je “ogromna lešina”, kako ga je nazvala Snježana Pavičić iz Hrvatskog povijesnog muzeja.

Do 1960-ih bio partizan

– Ogromni gabariti ovog spomenika svjetske vrijednosti ipak su sačuvani. Zadivljujuće je što je riječ o arhitekturi spomeničkog karaktera, na 545 metara visine, koji je bio ogromni graditeljski zahvat multikulturalnog sadržaja. Potrebno je da se spomenik preventivno zaštiti, a potom krene u renoviranje, jer potencijala ima sa kulturnih, memorijalnih i turističkih aspekata – kaže Snježana Pavičić o spomeničkom gigantu iz 1981. godine, na čijoj se krovnoj terasi danas nalazi bespravno postavljena VIP-ova antena.

– Sva događanja ratnih godina sada proživljavam na drugi način nego 1945. godine. Onda sam se samo držao neposrednih činjenica i nisam mogao uspoređivati. Do 1960-ih bio sam partizan, a onda sam polako postajao građanin koji je tražio uzroke događaja i odgovore. Nakon svega, nameće mi se pitanje do koje mjere bilo koji ekstremizam može paliti i žariti – priča 94-godišnji Đuka Hrženjak, koji je od svoje 14. godine bio zagrebački ilegalac, a od 21. godine borac Velebitskog odreda, zatim Prve hrvatske brigade, a na kraju Prvog hrvatskog partizanskog korpusa.

– U svakoj prilici trebamo prihvaćati ljude kao osnovnu životnu vrijednost. Najveću pažnju moramo posvetiti ljudskosti i ne smijemo mrziti. Samo tako nećemo pasti u ekstremizam – savjetuje Hrženjak mladima.