Haške stranputice

Nešto ne razumijem. I predstavnici Gotovininog braniteljskog tima (Luka Mišetić) i predstavnici Haškog suda (Nerma Jelačić), a to su u neku ruku ako ne suparničke ono nesrodne strane, izjavljuju da je nedavno završeno suđenje tom i još dvojici hrvatskih generala bilo puno jednostavnije od drugih. Dobro, ako se usporedi s nekim suđenjima na kojima su optuženi umirali ili se ubijali, što uz ostalo spominju, to stoji. Ali, neke druge stvari ne razumijem, pa makar netko stavio na razmatranje moju sposobnost logičkog povezivanja i rasuđivanja, čemu se rado stavljam na raspolaganje.

Jer, ako je suđenje bilo tako jednostavno kako tvrde, onda bi čovjek morao lako razumjeti i njegovu unutrašnju logiku i relevantne popratne činjenice, a ja to, eto, nikako ne razumijem. Ne razumijem, recimo, zašto je Gotovinina obrana, koja je za njega u završnoj riječi tražila oslobađajuću presudu uz obrazloženje da je riječ o “časnom vojniku” koji “zaslužuje poštovanje cijelog svijeta”, čak “zahvalnost Haškog suda”, zašto se, dakle, ta obrana sastoji od gomile od pedesetak ljudi? Pa, kvragu, tako bjelodano nevinog, čak uzornog generala, mogao bi s lakoćom obraniti tim od, brat bratu, troje-četvoro ljudi, pa i tu bi bilo viška. Dovoljan bi bio jedan prosječno nadaren i uspješan advokat, hajde neka budu i dva, plus nešto pomoćnog osoblja svakako, ali to je i dalje puno manje od pedeset.

Važni dokazi pali u drugi plan

Drugo što ne razumijem jest zašto su Gotovinini tužitelji – a i tu se, bez brige, našlo na okupu što tužitelja što sudskih asistenata što vojnih eksperata, skoro dvadeset i pet duša – tako magarećom tvrdoglavošću inzistirali na “prekomjernom” pa “neselektivnom” granatiranju Knina i drugih gradova u Krajini? Na taj način doista su jako pojednostavili suđenje, ali po cijenu da u drugi plan padnu puno jači i važniji dokazi, od kojih s punim razlogom prednjače egzekucije više stotina srpskih civila i spaljivanja ili miniranja više tisuća srpskih kuća. Sve to bilo je u očitoj funkciji istjerivanja ili sprečavanja povratka Srba iz Hrvatske, ali, badava ti, tu funkciju tužiteljstvo je osvijetlilo tako slabašnim svjetlom kao da je kraj svih čuda istražiteljske tehnike koristilo – lojanicu.

Već to dovoljno je da se obori mišljenje rasprostranjeno u Hrvatskoj da je tužiteljstvo, kao, pokazalo neviđenu pristranost u terećenju njenih generala. Sasvim suprotno, ono je pokazalo neviđenu aljkavost u pribavljanju i prezentiranju krunskih dokaza protiv pripadnika “udruženog zločinačkog pothvata”, a tu uključujem i nešto što je promaklo oku svih, tužiteljskom naročito. Tužiteljstvo je moralo, to je čvrst stav koji ovdje zagovaramo, uvrstiti u svoju dokaznu građu i stanje u Hrvatskoj nakon 1995. godine, pa ako hoćete i u ovom trenutku. Kako, zašto, otkud ti to, nesretniče?! Savršeno sam svjestan tih uzbuđenih pitanja s prebujne hrvatske patriotske scene, a odgovaram im na jedini mogući način: ako se već sudi za zločine u “Oluji” i nedugo poslije nje, logično je pogledati kakve su tekovine te “Oluje” u širem, državnom kadru, kakvu dakle imamo Hrvatsku petnaest godina poslije. Pa, to znači staviti cijelu hrvatsku državu u dokazni materijal, reći će netko. A zašto ne? Oko te države cijelo se vrijeme sve i vrtjelo, a usto čemu strah, ona se primakla debelo ispod puškometa Evropskoj uniji i ništa više ne može zaustaviti njen ulazak. Što je, dakle, priječilo tužiteljstvo da pronjuška čega tu ima? A ima itekako zanimljivih stvari.

Prije svega, ima toga da je Hrvatska s “Olujom” i postolujnom dekadom i pol potvrdila dvije amblematske točke u svom psihološkom profilu, a to je snažna želja da se dobije vlastita država i, praktički istodobno, nagon da je se izgubi. Ovo drugo, razumije se, vezujem uz masovnije ispoljavanje gubitničke ideologije ustaštva, a tu u novije vrijeme ima vidljivih novosti. Nakon odlaska Ive Sanadera, koji je izgurao s javne scene najdrastičnije manifestacije novoustaštva, pa se prešutno toleriralo da se ono istutnji samo u oborima “folklornog” fašizma (Thompson), s vrha države više ne dolaze tako jasne upute. I odmah se vidi razlika.

Na vanjskom rubu nekadašnje srpske Krajine u posljednje se vrijeme užgala ognjica najotvorenije nostalgije za NDH, ponegdje provučena kroz tanki filter Tuđmanove pomirbe, a ponegdje i bez njega. Za prvi slučaj najbolji je primjer Dugopolje u splitskom zaleđu, gdje su mjesne vlasti (HDZ) čvrsto naumile ukloniti spomenik tamošnjim partizanima i pobijenim civilima i umjesto njega podići spomenik svim poginulima u Drugom svjetskom ratu, “po abecednom redu, bez ideoloških oznaka”. Dakle, zajedno partizani, ustaše i domobrani. Predsjednik Ivo Josipović suprotstavio se tome i uputio protestno pismo dugopoljskim općinarima, a kopiju proslijedio, tražeći od njih podršku, i na adrese predsjednika Sabora Luke Bebića i premijerke Jadranke Kosor.

Gdje ima četnika, tu su i ustaše

Bebić se poslije nepuna dva tjedna, koliko je očito trajalo njegovo nećkanje i znojenje, pridružio Josipovićevom protestu, dok ni do danas nema znakova da je to učinila i premijerka. To je ono što ovdje nazvasmo nedostatkom “jasnih uputa”, što možda nije najpreciznije, jer su se mnogi izvještili tokom svih ovih godina da i u nedostatku bilo kakvih uputstava odlično čitaju s usana. Tako je nekoliko dana kasnije, vidjevši kako je Josipovićeva interpelacija koju su Dugopoljci glatko odbili jadno prošla, katolički svećenik Ivan Turić u zabiokovskom selu Rašćanima odlučio sasvim dotući šefa države. Odgovarajući na njegovu izjavu prilikom otkrivanja ustaničkog spomenika u Srbu da je “partizanska kapa lijepa”, poklopio ga je da je njemu “ljepša ustaška” (pa mu jednu baš šiju), izvukavši, vrag zna otkud, da je Pavelić bio “dobročinitelj hrvatskog naroda” jer je, biva, spriječio Hitlerov plan “brisanja Hrvatske s lica zemlje”.

Rečeno je to prilikom otvorenja još jednog spomenika “svim žrtvama” Drugog svjetskog rata, a dok su se odjeci Turićevog govora još sređivali, iz crne zemlje iznikao je još jedan takav primjer. Ovaj put u ličkom selu Bilaju, gdje je misa standardno održana kraj spomenika žrtvama “komunističkog i četničkog terora”, ali sada uz jednu zanimljivu inovaciju. Bila je to komemoracija za, kako je rečeno, žrtve pale između 1941. i 1995. godine, a tu smo u srcu teme za koju rekosmo da je sasvim izmakla interesu haških tužitelja. Jer, time se rat u Hrvatskoj 1991-95. tretira kao drugo poluvrijeme rata 1941-45., a kada znaš iz čijih usta to dolazi, ne možeš promašiti ako zaključiš da se i prvi drži ratom za ustašku državu koliko i ovaj drugi. Netko će reći da to ništa ne znači. Ako nekolicina buncavih popova ili lokalnih HDZ-ovaca izvali ovako nešto, to naprosto treba tretirati kao lupetanje dok god središnja vlast nijednom izjavom ili zakonom ne da povoda za takav zaključak.

Hm, na prvi pogled zvuči uvjerljivo. Ali ni srbijanske državne vlasti nikada nisu proglasile velikosrpsku ili četničku ideologiju svojom, pa se u Hrvatskoj ipak tvrdilo da je tako, a time je priznato pravo i drugima da na isti način prosuđuju. Uostalom, gdje ima četnika tu su i ustaše, gdje su ustaše tu su i četnici, i još nije zabilježeno da je ta ljubazna gospoda viđena u samostalnoj šetnji, a da onaj drugi nije bio tu negdje iza prvog ugla. Znam da ovo može biti pročitano kao da izjednačavam današnju Hrvatsku s NDH, ali najveća je ironija u tome da sve kada bih to i htio, ne bih morao na to trošiti vrijeme. Jer, sama Gotovinina obrana to je uradila puno izravnije i sugestivnije nego što bih sam mogao, tvrdeći da je Hrvatska imala po međunarodnim regulama puno pravo prognati “neprijateljske strane državljane” (Payam Akhavan).

Radić prepisao uredbu NDH

Samo ova jedna rečenica mogla bi zapečatiti sudbinu Gotovine, Markača i Čermaka, s čime ništa nemam, ja samo, rekoh, neke stvari ne razumijem. Ne razumijem kako Payam Akhavan ne vidi da je ovim praktički amnestirao ne samo Gotovinu nego i ustaške progone Srba. A nije mi jasno ni zašto se tužiteljstvo nije potrudilo pribaviti više nego dostupne činjenice da se i u užem vrhu hrvatske vlasti devedesetih razmišljalo na isti takav način. Recimo izjavu Gojka Šuška da se ova vlast razlikuje od ustaške samo “u pristupu” – “Naši su roditelji”, veli, “tjerali Srbe iz Hrvatske, a oni su ostali, mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli.” Ili to da je Jure Radić, potpisavši uredbu da izbjegli Srbi mogu dobiti natrag svoju imovinu samo ako se osobno jave u nemoguće kratkom roku, doslovce prepisao istu takvu uredbu ustaških vlasti (vidi knjigu Joze Tomasevicha “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945”, str. 436). Hej, prepisao je jednu odluku vlasti NDH gotovo od slova do slova! Pa, ako to nije bilo dovoljno tužilaštvu da se probudi, što jeste, je li mu možda trebalo ispaliti pored uha plotun topništva kojeg se veći dio suđenja držalo kao pijan plota?!

Treba li dalje crtati što se želi ovim tekstom? Ne to, da budem jasan, da je današnja Hrvatska ustaška, jer čovjek u takvoj ne bi mogao a bogami ni htio ostati. Ali, poricati da je takvih bilo u vrhovima vlasti pa naniže tokom devedesetih i da im se ni do danas ništa nije dogodilo sudski, a još manje politički, značilo bi ostati bez zadnjeg zrna zdrave pameti.