Eko-bomba umjesto eko-raja

Poslije tri godine apsolutne tišine ponovno oživljava ideja o odlagalištu nuklearnog otpada na Trgovskoj gori u općini Dvor. Naime, ovog je ljeta Slovenija odredila lokaciju za zbrinjavanje svoje polovice nisko i srednje radioaktivnog otpada u naselju Vrbini pokraj Krškog te je za to odlagalište već ishodila lokacijsku dozvolu. Kao suvlasnica NE Krško, Hrvatska je u dogovoru sa Slovenijom još 2001. preuzela obavezu zbrinjavanja svojih 50 posto nuklearnog otpada, a ove bi jeseni morala odlučiti hoće li tu svoju polovicu zbrinuti u vlastitom odlagalištu, u samo 13 kilometara udaljenom, ali puno skupljem slovenskom ili je izvesti u treće zemlje, koje time naravno nisu oduševljene.

Odluči li se za gradnju vlastitog odlagališta, potencijalna lokacija u Programu prostornog uređenja RH je Trgovska gora, svega deset kilometara udaljena od susjedne BiH. Vlada još nije donijela odluku, ali je osnovala povjerenstvo koje će razmotriti prijedloge. Dok vladajući ne smisle kuda će s radioaktivnim otpadom, mještani Dvora i Banije, koji žive u neposrednoj blizini potencijalne lokacije, pitaju zašto je Trgovska gora uopće još u Programu prostornog uređenja države. Naime, u Prostornom planu općine Dvor lokacija za odlagalište nije predviđena, kao ni u županijskom, a Sisačko-moslavačka županija je (uza zakonsku obavezu uvažavanja plana višeg reda) uložila amandman na ovo rješenje.

Gdje ste sad, dušebrižnici?

Kada je Trgovska gora 2007, prilikom usvajanja prostornog plana općine Dvor, od strane županice Marine Lovrić Merzel i tadašnje zamjenice županice Marijane Petir iskorištena za dobivanje jeftinih političkih poena od građana Dvora, bivši premijer Ivo Sanader javno je obećao da će biti izbrisana iz Programa prostornog uređenja. Općina Dvor dva puta je, 2001. i 2007, pokretala inicijativu za brisanje Trgovske gore kao lokacije odlagališta, ali nikakvog odgovora s viših instanci nije bilo.

– Bliži se zatvaranje NE Krško 2023. godine i rješenje se mora naći. Stav građana Dvora je poznat: ne, ne i ne ikakvom otpadu i ikakvom odlagalištu! Stoga je moja obaveza da to provedem u djelo. Poznato je da je dvorskoj općini prije tri godine obećano da će u saborsku proceduru ići izmjene i dopune Programa prostornog uređenja, ali dosad se nije ništa desilo. Ne znam zašto, jer je Dvor pokrenuo inicijativu prema nadležnom ministarstvu. Isto tako, nije mi jasno zašto pojedini saborski odbori ili stranke koji su optuživali, pa i pozivali na ostavku tadašnje općinske vlasti nisu u međuvremenu ništa uradili – kaže dvorski načelnik Nikola Arbutina.

– Sjećamo se tadašnjih izjava i brige za našu općinu. Zato pozivam sve te dušebrižnike da dođu i pokažu koliko su novca osigurali, koliko je infrastrukturnih objekata izgrađeno, gospodarskih subjekata pokrenuto i koliko je ljudi zaposleno u Dvoru njihovom zaslugom. U Prostornom planu općine Dvor Trgovske gore nema ni u tekstualnom niti u kartografskom dijelu. Dvor je jedna zdrava ekološka sredina, bogomdana za ekološku proizvodnju, uz projekt regionalnog parka Una i zaštićeni krajolik Zrinske gore. Stoga ovdje nema mjesta za odlagalište otpada, koji treba smjestiti tamo gdje je nastao – zaključuje Arbutina. 

Predsjednik županijskog odbora HDZ-a Sisačko-moslavačke županije i saborski zastupnik Ivan Šantek smatra da ta tema uopće nije aktualna te tvrdi da je brisanje Trgovske gore “čista tehnička stvar”. S njim se ne slaže Marijana Petir, predsjednica Odbora za zaštitu okoliša, koja ističe da je već u dva saborska mandata zatražila reviziju Programa prostornog uređenja i brisanje Trgovske gore kao potencijalne lokacije, ali još na tu inicijativu nije dobila odgovor.

Kako doznajemo iz Ministarstva zaštite okoliša, izmjene i dopune Programa prostornog uređenja ne rade se samo zbog Trgovske gore, a u proceduru su uključeni svi subjekti, od jedinica lokalne i regionalne samouprave i nevladinih organizacija do saborskih odbora i nadležnih ministarstava. Također, potvrdili su da je nova Strategija prostornog uređenja u izradi. Trgovska gora usvojena je u Strategiji iz 1998, koja je na snazi do 2015, pa je pitanje hoće li u novoj Strategiji biti izbrisana ili potvrđena. 

Postupak odabira lokacije odlagališta započeo je još 1988. godine, a velik dio posla obavljen je ratnih devedesetih, dok je Trgovska gora bila van kontrole hrvatskih vlasti. Kako saznajemo u Agenciji za posebni otpad, do 1991. podrobno je “razrađena metoda, kao i izlučni te usporedbeni kriteriji izbora”, koje je Vlada službeno objavila ratne 1992. 

Ugroženi izvori pitke vode

“Od samog je početka u savjetodavni nadzor projekta bila uključena i Međunarodna agencija za atomsku energiju, koja se pozitivno očitovala o toku postupka”, ističe se u saopćenju Agencije za posebni otpad, čiji ravnatelj Damir Subašić kaže da je Trgovska gora kvalitetna i dobra lokacija.

Međutim, svih ovih godina ovdašnje stanovništvo nitko ništa nije pitao, a poslije 1995. taj je kraj doživio egzodus, pa se 1998. Trgovska gora našla u neravnopravnom položaju s još dvije slavonske lokacije, Papukom i Psunjom, te Moslavačkom gorom u Sisačko-moslavačkoj županiji, koje su uslijed jakog političkog lobiranja eliminirane. U tadašnjoj je antinuklearnoj kampanji posebno glasna bila HSS-ovka Marijana Petir, saborska zastupnica rodom iz Moslavine. Njezina je borba dala rezultate, pa je Moslavačka gora brisana kao potencijalna lokacija. Sabor 1999. bira Trgovsku goru kao najpovoljniju lokaciju.

– Kada se donose odluke o realizaciji visokorizičnih i štetnih projekata, političari bez iznimke biraju ona rješenja od kojih će imati najmanju političku štetu. Očigledno je Sisačko-moslavačka županija u ovom slučaju procijenjena kao lak zalogaj i mjesto gdje će otpor takvom projektu biti najslabiji – objašnjava nezavisni energetski stručnjak Robert Faber.

Dodaje da je cijela procedura oko izbora lokacije obilježena političkim lobiranjem i izbjegavanjem vlasti da u njega uključi zainteresiranu javnost.

– Takav demografski deficit u donošenju životno važnih odluka bio je prisutan kod svih dosadašnjih vlada, a dodatno je eskalirao posljednjih godina, otkad nadležnim Ministarstvom upravlja ministrica Marina Matulović Dropulić – naglašava Faber. 

Dodatni problem je blizina BiH, koja je također izrazila neslaganje s gradnjom odlagališta na ovoj lokaciji. No, kako ističu u Agenciji za opasni otpad, Hrvatska je sukladno međunarodnim konvencijama dužna obavijestiti susjedne zemlje o izgradnji takvog objekta, ali nije dužna tražiti dozvolu za izgradnju: to je, kako kažu, “samostalna odluka svake suverene države”.

– S obzirom na to da je riječ o projektu štetnom za cijelu Hrvatsku, nadam se da solidarnost ostalih dijelova Hrvatske u cilju njegova zaustavljanja neće izostati – kaže Faber i dodaje da bi Trgovska gora trebala biti pošteđena odlagališta i zbog dobro očuvanog okoliša, izvora pitke vode i blizine porječja Une. Ovaj kraj ima puno potencijala za razvoj organske poljoprivrede i turizma, što bi gradnjom odlagališta bilo ugroženo, a lokalnom stanovništvu uskraćena mogućnost održivog razvoja.

Međutim, kako tvrdi predsjednik ekološke udruge Kostajnička alternativna scena Danijel Pavličić, cijela je procedura provedena bez istraživanja, osobito geoloških, koja bi dokazala da se radi o poroznom tlu punom izvora pitke vode.

– Trgovska gora izabrana je na osnovi nekog starog istraživanja i starih geoloških mapa sistemom eliminacije, a svemu je kumovao i jak politički lobi. Sve što želimo je realno, stvarno istraživanje područja. Nije riješeno ni pitanje infrastrukture: kojim cestama će se voziti otpad, koliko košta ta investicija i čemu tako veliko odlagalište? Ako je sve to tako bezopasno, neka se odlagalište napravi  u Istri ili u okolici Zagreba, što je bliže Sloveniji, pa ne treba trošiti novac na transport – kaže Pavličić, napominjući da se njegova udruga generalno protivi odlagalištima radioaktivnog otpada u Hrvatskoj. Smatra da ga sami ne proizvodimo mnogo te da ga je jeftinije legalno izvesti u kvalitetno izvedena i osigurana odlagališta.

Jedva dobili struju, a sada bi im dali otpad

– Dosta nam je poigravanja s našim životima i sudbinama. Kruže priče da tamo gore već nečeg ima! Nama Trgovska gora nije samo lokacija na papiru, nego mjesto na kojem želimo dočekati starost, da u ovoj čistoj prirodi živi i naša unučad. Ovdje život treba obnoviti, a ne nuklearnim otpadom zatrti i uništiti svaki trag postojanja – revoltiran je Đuro Lončarević, mještanin sela Majdana, čija je kuća od potencijalne lokacije odlagališta udaljena svega četiri kilometra.

– Ma kakav nuklearni otpad! Pa ljudi moji, mi ovdje poslije “Oluje” nismo imali ni električne energije, sve do prije dvije godine. Jedva smo je dobili i sada bi nam taj otpad utrpali. Neka ga uzmu oni koji uživaju u blagodatima nuklearne energije, a nama neka ostave našu čistu majku prirodu – nastavlja protestirati dok nas šumskim vijencima vodi do centralne bušotine nekadašnjih rudnika, gdje bi trebalo biti smješteno odlagalište radioaktivnog otpada.

U tim su se rudnicima od srednjeg vijeka, preko 19. stoljeća, pa sve do Drugog svjetskog rata eksploatirala bogata nalazišta olova, cinka, željeza i zlata. Ranih osamdesetih godina, kada je Đuro bio radoznali srednjoškolac, u Majdan je stigla ekipa stručnjaka, koja je nekadašnji rudnik istraživala dvije godine: nitko, doduše, nije znao što točno istražuju, jer se njihov rad odvijao pod strogim osiguranjem. Tek kada su odlazili, rekli su da je na 180 metara pronađena zlatna žica, prisjeća se Đuro Lončarević. Ali od tada pa sve do sredine devedesetih, nitko više nije spominjao nekadašnje rudnike.

Od odgovornosti ne možemo pobjeći

Do 2023, kraja radnog vijeka NE Krško, Hrvatska će proizvesti svega 53 kubična metra nisko i srednje radioaktivnog otpada, i to kao posljedicu različitih medicinskih istraživanja i liječenja. Razgradnjom nuklearke u Sloveniji proizvest će se čak 18.000 kubičnih metara radioaktivnog otpada, od čega Hrvatska ima obavezu zbrinuti polovicu, što ne znači da odlagalište mora biti u Hrvatskoj.

– To je pitanje dogovora između Slovenije i Hrvatske, jer je NE Krško zajednička. Nije točno da Hrvatska nema nisko i srednje radioaktivnog otpada: ne može struja biti i slovenska i hrvatska, a otpad samo slovenski. To je neodgovorno i apsolutno neprihvatljivo ponašanje. Mi smo suodgovorni za otpad iz NE Krško, to se znalo kada je Hrvatska ušla u projekt gradnje nuklearke i od te odgovornosti ne možemo pobjeći. Osim toga, Hrvatska ima svoj otpad iz zdravstvenih ustanova i Instituta “Ruđer Bošković” i mislim da je u interesu države da se problem sigurnog i odgovornog zbrinjavanja što brže i kvalitetnije riješi – ističe Mirela Holi, saborska zastupnica SDP-a i potpredsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša.  

Novac za NE Krško potrošili na posrnuli HPB

Robert Faber ističe da Hrvatska iz mnogo razloga treba odbaciti korištenje nuklearne tehnologije u energetske svrhe, ponajprije zato što na cijelom njezinom teritoriju ne postoji adekvatna lokacija rješenje za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, zbog stalnih seizmičkih aktivnosti i bogatstva podzemnih voda.

– Naši se političari prema tom problemu odnose kao netko tko skoči iz aviona bez padobrana, pa tijekom pada traži rješenje. Primjer takvog ponašanja jest i to što je dio sredstava iz ionako prekasno osnovanog i siromašnog fonda za razgradnju nuklearke Krško početkom 2010. iskorišten za dokapitalizaciju posrnule Hrvatske poštanske banke. K tome, Vlada kroz izradu energetske strategije nuklearnom lobiju nudi mogućnost utiranje puta za gradnju nuklearke u Hrvatskoj, pa tako odgovorni umjesto snošenja posljedica dobivaju mogućnost da, radi financijskog interesa, loše stanje učine još lošijim.