Kriza socijalističkog samoupravljanja

Neki su već primijetili da nije najgora činjenica to da smo u krizi. Nije najgora ni činjenica da nam to nije prvi put, već vjerojatno treći ili četvrti, u rasponu od isto toliko desetljeća. Najgore je što ne možemo dobro definirati krizu, još manje njene razloge, a najmanje način izlaska iz nje. I ta nesposobnost suočenja sa svakom novom krizom samo raste. Zato je najpogođeniji naslov za dilemu trenutka odgovora na krizu, onaj bivšeg funkcionara EU Jacquesa Attalija, koji je svoju knjigu naslovio “Kriza, a poslije?” Jer, bez krize kao da više nema života – to je nalog vremena – no, što to znači?

U prošlogodišnjem velikom razgovoru s korejskim znanstvenikom Jae-Jung Suhom, američki teoretičar svjetskog sistema Immanuel Wallerstein ukazuje baš na tu nekonzistentnost u upotrebi diskursa krize. Za apstrakciju koju zovemo prosječni konzument globalnih medija, priručna definicija krize mogla bi glasiti da je to “crta koja je išla gore, a sada ide dolje”. Mnogo je elemenata koje tu treba razlučiti, da bismo od financijske krize, opće ekonomske krize, krize proizvodnje, krize neoliberalizma, krize američke hegemonije, došli do krize kapitalizma. A onda se imali s kime odlučiti želimo li krizu kapitalizma razriješiti unutar njega samoga ili želimo iz njega “izaći”?

Vjerujemo li teoretičarima svjetskog sistema i teoriji o Kondratieffljevim ciklusima, ovaj zadnji je toliko opak da nije jasno radi li se još uopće o nečemu cikličkom ili o točki na kapitalističko “i”. Na povijesnom redu su ni manje ni više no tzv. financijski kolapsi u mnogim sredinama. Oni neće prestati. To znači da se, lokalno svugdje drugačije, pred nama upravo odvija globalna depresija, čije će posljedice posvuda biti ozbiljno deflatorne. Za Wallersteina je i moguća galopirajuća inflacija, kojom danas plaše kao jedinim smakom, oblik deflacije. U svakodnevnom opstanku masa to znači da će sve nužno za preživljavanje biti “po deset kuna”. No i to će se slabo prodavati i kupovati.

Zato tako neće ići dovijeka. U slijedećih 20 do 30 godina formirat će se sistem za koji je sigurno samo jedno – on neće biti ovaj današnji! Drugim riječima, ući ćemo u sistem koji će biti bolji od kapitalizma ili u sistem koji će biti gori od kapitalizma. Samo jedna solucija nije vjerojatna, a za Wallersteina ni moguća. A to je da ostanemo u kapitalizmu.

Smanjimo li sliku do naše regije (pitanje je koliko uopće ima smisla govoriti samo o nesamostalnom hrvatskom društvu u njoj), vidimo da ona, kao stara poluperiferija svjetskog sistema – varijanta socijalizma na rubu – sada ne postaje centar (usprkos ili baš zbog euroatlantskog integriranja), nego nova poluperiferija – varijanta kapitalizma na rubu. A to znači da se mi, uvedemo li obje dimenzije svakog ljudskog postojanja, a to su vrijeme i prostor, guramo u dvije u bitnome već dovršene, pa onda i bivše tvorevine. Jedna, “prostorna prošlost”, su nekada svjetski centralne euroatlantske integracije, pod padajućom američkom hegemonijom. No, još bitniji od prostornog je pad u “vremensku prošlost” kapitalizma, u koji se, preko kompradorske vladajuće klase, guramo baš u trenutku njegova urušavanja.

Politički to izgleda kao da je naš jedini zadatak u tim “integracijama” donijeti svježu krv, koja će, gdje god može, poricati krizu globalnog kapitalizma, makar i samo zabranom mišljenja alternativa istome.

Ali iz kapitalizma se na ovim prostorima već izlazilo. Kada se hoće markirati “propast socijalizma”, a ne početi i završiti na “trenutku sloma” (1989., odnosno u nas 1991.), uzimaju se 1968. i 1971. kao prekretničke godine. Prva kao zadnji pokušaj da socijalistička utopija povrati snagu. Druga kao početak do danas nezaustavljenog procesa zamjene reprezentiranja društvenih grupa, slojeva i klasa nacijom, kao lumpen-političkim programom. Zanemaruje se da to što još uvijek zovemo nacionalizmom, a ustvari je identitetsko nasilje, funkcionira samo u paru s puno većom obnovom od one duhovne. Obnovom starih kapitalističkih odnosa proizvodnje. Napisali smo starih, a mogli smo i novih. Jer, neoliberalizam je takva varijanta suočenja s krizom kapitalizma koja nema puno veze sa starim, klasičnim liberalizmom.

Ideolozi “demokratskog prijeloma” ne vole nas podsjećati da je neoliberalizam, koji ćemo sada reducirati na menadžerske ideologije kojima, da bi se rascvale, smeta samo “radnička konzervativnost”, ovdje hegemon još od kraja 70-ih godina. Socijalistička i samoupravna alternativa tada, a pogotovo sa svakim sljedećim desetljećem, nije iščezla samo zato što bi izgubila sve bitke u političkoj idejnoj borbi. Ona je i nasilno i nedemokratski ukinuta. Ali baš zato i ne možemo dovijeka govoriti samo o propasti socijalizma i samoupravljanja. Ono što se stalno nasilno usmrćuje, psihoanalitičkom zakonitošću povratka potisnutog, vraća se u život. Naročito kada prilike to tako očito zahtijevaju.

Zato kada govorimo o prirodi krize s kojom smo ovdje suočeni, pokušajmo s ovom “začudnom” formulacijom: na djelu je kriza socijalističkog samoupravljanja. Ako to nekome zvuči farsično, trebamo se podsjetiti što Marx govori na poznatom mjestu iz “18. brumairea” o socijalnoj revoluciji, tragediji i farsi. On kaže da ponavljanje u buržoaskih revolucija, koje imaju brz vrhunac i dug mamurluk, uvijek ima tragičan karakter. Za razliku od toga, proleterske revolucije stalno kritiziraju same sebe, neprestano se prekidaju u svom vlastitom toku, vraćaju se na ono što je prividno svršeno da bi ga iznova otpočele… Ismijavajući svoje prve pokušaje, revolucije neprestano uzmiču pred gorostasnošću vlastitih ciljeva. Sve dok nije stvorena situacija koja onemogućava svaki povratak.