Kriminalna država

Nakon što se Državno odvjetništvo u deset godina od njenog prvog iskaza nije pomaklo s mjesta, Milena Šenator, bivša financijska direktorica Miroslava Kutle, u ponedjeljak je prvi put javno, u intervjuu “Latinici”, progovorila o Kutlinoj crnoj blagajni, iz koje je on sredinom 90-ih u gotovini isplaćivao političare, direktore banaka i druge osobe, između ostalih i bivšeg premijera Ivu Sanadera, navodno na ime provizije za dobivanje kredita od austrijske Hypo banke.

Milena Šenator je, kako je kazala u “Latinici”, sada odlučila o svemu javno govoriti iz dva razloga. Prvi je taj što Sanader više nije premijer, pa ne može utjecati na pravosuđe, drugi što DORH nije postupao nakon njenog prvog iskaza, a njoj se čini očiglednim da neće postupati ni sada, nakon što je ovog proljeća po drugi put ispitivana, pa bi se javnim istupom htjela zaštititi. Da se doista boji za svoj život, pokazalo se kada su nakon “Latinice” mediji otkrili da je prije tri tjedna zatražila i dobila policijsku zaštitu.

Bajić čvrsto zajašio konja korupcije?!

Svoj je prvi iskaz DORH-u Milena Šenator dala u kolovozu 2000. godine, u vrijeme kratkotrajnog mandata Radovana Ortynskog, kojeg je 2002. naslijedio aktualni glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, a iskaz je od nje osobno uzeo Dragan Novosel, tadašnji Ortynskijev i sadašnji Bajićev zamjenik. Iako je DORH u njoj imao svjedokinju iz prve ruke, koja je po Kutlinim nalozima osobno vršila isplate i o njima sastavljala evidenciju, istraga o mutnim odnosima između privatizacijskog tajkuna i tadašnjih visokopozicioniranih dužnosnika s njegova platnog spiska nikada nije pokrenuta. Umjesto toga, njen je iskaz bio zataškan sve dok koncem 2003. javnost za njega nije doznala iz tjednika “Feral Tribune”. No ni tada se DORH nije trgnuo, tim više što je Sanader upravo bio dobio parlamentarne izbore. Tek nakon što se afera Hypo, koja je izbila u Njemačkoj i Austriji, počela prelijevati u Hrvatsku, i tek nakon što je odbjegli HDZ-ov premijer početkom ove godine izbačen iz stranke, Bajić i Novosel dosjetili su se da negdje u svojim arhivima imaju deset godina star spis, u čijoj dokumentaciji, između ostalog, stoji da je Kutle, nakon dobivanja četiri milijuna maraka kredita od austrijske Hypo banke, u dva navrata tijekom 1995. i 1996. godine isplatio Sanaderu ukupno 800.000 njemačkih maraka. Uskok je ovog proljeća pozvao Milenu Šenator da ponovo dade iskaz, no kada su mediji za to prošlog mjeseca doznali, zaključivši da je konačno otvorena istraga protiv Sanadera u aferi Hypo, iz DORH-a su ih požurili demantirati poručivši da je o tome još uvijek “preuranjeno govoriti”.

S obzirom na takvu reakciju DORH-a nekoliko mjeseci nakon što je dala drugi iskaz, a deset godina od prvog iskaza, nije čudno da je Milena Šenator u to vrijeme zatražila policijsku zaštitu. Mnogo je čudnije što je predsjednik Ivo Josipović svojom izjavom nakon “Latinice” uzeo u zaštitu glavnog državnog odvjetnika Bajića koji je, kako je predsjednik kazao, “čvrsto zajašio konja korupcije”, umjesto da je zaštitio svjedokinju koja je deset godina čekala da Bajić prestane glumiti magarca.

Prema izjavama Bajićevog zamjenika Laze Pajića, Uskok se u sklopu istrage afere Hypo sada ozbiljno bavi transferima iz banke koji mogu povezati Kutlu i Sanadera. Autori “Latinice” također su intervju s Milenom Šenator stavili u kontekst velike bankarske afere Hypo, kojoj je bila posvećena emisija, no njen iskaz svjedoči o korupcijskim i kriminalnim zbivanjima znatno dalekosežnijima od jedne, ma kako velike afere, naime o načinu na koji se Hrvatsku organizirano, i to u organizaciji samog državnog vrha, 90-ih godina pljačkalo. Tada se nije govorilo o korupciji kao danas, kada o njoj postoji relativno visoka percepcija u javnosti i kada uprave državnih tvrtki mandate završavaju u Remetincu. Korupcija državnog aparata i samog državnog vrha uzela je takve razmjere da se na njoj temeljio cjelokupan društveni sustav uspostavljen za vladavine Franje Tuđmana. Nakon Tuđmanove smrti doneseno je, doduše, nekoliko presuda za gospodarski kriminal počinjen 90-ih, a nedavno je na manju zatvorsku kaznu osuđen i sam Kutle, no nije pokrenut progon ni jednog političara koji je u tome sudjelovao.

Novac isplaćen Sanaderu, Paviću, Baraču…

Prema dokumentaciji koju je Milena Šenator 2000. godine dostavila DORH-u, osim Sanadera, tadašnjeg predstojnika Tuđmanovog ureda, na Kutlinom isplatnom spisku nalazili su se 90-ih i tadašnji Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić (150.000 DEM), medijski tajkun Ninoslav Pavić (gotovo milijun DEM), general Slobodan Praljak (330.000 DEM), direktor Dubrovačke banke Neven Barač (200.000 DEM), direktor Privredne banke Martin Katičić, hrvatski konzul u Mostaru Ćiro Grubišić, Kutlin namjesnik u “Slobodnoj Dalmaciji” Metod Jurišić (nekoliko milijuna DEM) i mnogi drugi, kojima je Kutle isplaćivao na milijune i stotine tisuća njemačkih maraka u gotovini.

Nitko od njih nikada nije morao odgovoriti čemu su služile te isplate. Kutle i Sanader nedavno su medijima izjavili da ih u vezi toga nitko nikada nije kontaktirao, a nakon “Latinice” javio se i Pašalić, dometnuvši kako ni njega “nitko nije ništa pitao niti zvao”. Umjesto DORH-u, Kutle je tako medijima stao objašnjavati da nikada nije podmićivao Sanadera. S druge strane, Bajićev zamjenik Lazo Pajić, koji je zadužen za aferu Hypo, u izjavi danoj “Latinici” stao je objašnjavati kako Uskok ima svoj način i metode rada, pa je “od toga je li netko službeno pitan daleko važnije je li netko dobio novac i za što”.

No činjenica je da, bez obzira na tek nedavno otvorenu aferu Hypo, u proteklih deset godina Sanader i Pašalić nikada nisu morali pojasniti što su kao službenici predsjednikova ureda radili na isplatnom spisku jednog tajkuna, kao što ni Barač i Katičić, primjerice, nikada nisu morali pojasniti što su kao direktori banaka učinili da im je Kutle uzvraćao pozamašnim gotovinskim svotama. Nešto od toga u međuvremenu je isplivalo u medijima, no Državno odvjetništvo u posljednjih deset godina, tijekom kojih je raspolagalo iskazom Milene Šenator i njenom dokumentacijom o Kutlinim gotovinskim isplatama, nikoga od navedenih nije privelo makar na famozni “obavijesni razgovor”.

Ukupno je, kako je u “Latinici” kazala Milena Šenator, različitim osobama iz Kutline crne blagajne isplaćeno oko 20 milijuna maraka. Bez obzira na to je li dio tog novca povezan s Hypo bankom, njen iskaz važan je prvenstveno zato što zatvara krug, pojašnjavajući zadnju fazu hrvatskog “modela” privatizacije, u kojoj se novac isisan iz privatiziranih poduzeća dobrim dijelom transferira natrag onima koji su tu privatizaciju omogućili. Taj je novac Kutle različitim financijskim malverzacijama, u kojima je dijelom sudjelovala i sama Milena Šenator, izvlačio iz velikih društvenih poduzeća koja je u privatizaciji stekao, te iz svojih tvrtki koje su na druge načine izvlačile novac iz tih poduzeća, što bismo mogli nazvati srednjom fazom privatizacijskog “modela”. Prva je, pak, ona u kojoj je ta poduzeća Kulte stekao po nalogu i uz odobrenje državnog vrha, odnosno samog predsjednika Tuđmana, kojem su u to vrijeme upravo Sanader i Pašalić bili među najbližim suradnicima.

Način na koji je Kutle stjecao tvrtke dobro je opisan na primjeru “Slobodne Dalmacije”, koju je preuzeo 1993., kupivši ispod svake cijene dionice tog lista od Splitske banke. Tadašnji direktor banke Frane Mitrović potanko je u pismu Tuđmanu, koje je slao želeći se valjda i sam zaštititi od prljave rabote u kojoj je sudjelovao, opisao kako je, iako je imao i drugu ponudu, dionice prodao izravno Kutli po Pašalićevom nalogu, koji ga je zbog toga zvao na sastanke u Zagreb. Mitrovićevo pismo Tuđmanu, nakon kojeg se ništa nije dogodilo, ujedno je i dokaz da je predsjednik sve to znao i odobravao.

Afera Grupo

Način na koji je Kutle iz tvrtki isisavao novac također je potanko opisan u optužnicama koje su protiv njega podignute u slučajevima Tisak i Globus holding. Iz Globus holdinga je, primjerice, njegov vlasnik i direktor Miroslav Kutle prozirnim trikom izvukao 15 milijuna maraka tako što je od njega 1995. kao fizička osoba kupio dionice Dione za 14 milijuna maraka, pa mu ih tri mjeseca kasnije prodao natrag po više nego dvostrukoj cijeni. Ta je optužnica 2008. pala na Vrhovnom sudu ne zato što Kutle nije izvukao taj novac, već zato što optužba, odnosno DORH nije uspio dokazati da su Kutlini zaposlenici Milena Šenator, Dražen Mandić i Tibor Kralj, koji su te transakcije proveli, to učinili po njegovom nalogu. Na taj je način, dakle, Kutle crnu blagajnu Globus grupe mogao nakrcati golemim količinama gotovine za isplaćivanje raznoraznih ilegalnih usluga, a iskaz Milene Šenator pokazuje ne samo da ih je doista i isplaćivao, nego i kome. Cijeli taj opisani privatizacijski “model” DORH-u je dobro poznat, no on se njime, osim kroz traljave optužnice protiv Kutle koje su mahom padale kako na nižem tako i na višem stupnju, nikada nije ozbiljno pozabavio.

Lista Kutlinih plaćenika, na kojoj se uz Pašalića i Pavića nalazio i vlasnik OTV-a i Jadran filma Vinko Grubišić, otkriva nam i obrise skupine koja će se tih godina udružiti u tajni projekt ovladavanja hrvatskim medijskim prostorom, odnosno ortake iz afere Grupo, koju je 2000. otvorio dnevni list “Republika” Ive Pukanića, nakon čega su Pavić i Grubišić, ali samo nakratko, završili u pritvoru. Taj je plan možda bio i kruna cijele privatizacije, no mediji koji su ga tvorili postali su suviše moćni da bi Račanova vlast i DORH progonili njihove vlasnike. Plan je, naime, dobrim dijelom već bio realiziran, a finaliziran je upravo za premijerskog mandata Ive Sanadera.

Zašto nije postala krunska svjedokinja?

Državno odvjetništvo moralo bi pojasniti zašto Milena Šenator nije postala krunska svjedokinja u razotkrivanju privatizacijske hobotnice, već je bila odbijena kaznenim progonom pokrenutim protiv nje. Naime, ime Milene Šenator, financijske direktorice Globus holdinga i Globus grupe od 1994. do 1997., našlo se u srpnju 2000. među 12 imena na optužnici koju je DORH podigao protiv Kutle u slučaju Tisak. Ona je nešto prije toga bila saslušana kao mogući svjedok, pa ju je taj obrat vjerojatno motivirao da se ispovjedi DORH-u, kojem se nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza, obratila dopisom, ponudivši, kako stoji u tadašnjem zapisniku, svoju suradnju u “rasvjetljavanju svih privatizacija i transfera iz razdoblja dok je radila u sklopu Globus holdinga”. DORH-u je kazala kako je “sve radila po usmenom nalogu Miroslava Kutle”, pri čemu je svoj posao nastojala raditi korektno, no da je Kutli 1997. dala otkaz jer je već tada uvidjela da zbog odluka drugih može biti izložena kaznenoj odgovornosti.

Unatoč ponudi koja je, dakle, bila usmjerena na otkrivanje privatizacijskih transfera, DORH ju je umjesto u ulogu svjedoka smjestio na optuženičku klupu, pa je 2004. u slučaju Tisak bila osuđena na 20 mjeseci zatvora, izvukavši se samo zato što je viši sud ukinuo tu presudu. Kada je potom u procesu koji se protiv Kutle vodio u slučaju Globus holdinga nastupila kao jedan od svjedoka, više nije htjela svjedočiti da je sve radila po njegovom usmenom nalogu, pa ga je 2008. Vrhovni sud oslobodio optužbi.