Nikako iz arhiva u pismohranu

Kada se u domaćim medijima povede razgovor o postupku sukcesije zajedničke imovine federativnih jedinica u sastavu pokojne SFR Jugoslavije, a to nije baš najrjeđi slučaj, gotovo se isključivo priča o nekretninama u funkciji nekadašnjih diplomatskih predstavništava po svijetu – o tome kojoj bi novonastaloj državi mogla pripasti koja vrijedna zgrada. Vulgarnost takvog javnog diskursa povremeno je garnirana dodatnim interesom za filmsku građu, jer je posrijedi također atraktivan materijal u komercijalnom smislu.

Pisana građa, međutim, kao da je zaboravljena, i čini se kao da ovdje nikoga više ne zanimaju arhivirani dokumenti saveznih i republičkih te regionalnih institucija ili, pak, banovinskih, zavnohovskih, endehazijskih; ukratko rečeno, sve iz razdoblja od 1918. do 1991. godine. Upada u oko činjenica da se radi o povijesnom razdoblju koje danas izaziva najviše tzv. kontroverzi, mada je već po prirodi stvari iz njega preostalo najviše sačuvane pisane historijske građe.

Relativno malen broj profesionalnih istraživača iz Hrvatske, poput kakve bizarne sekte, stoga redovno pohodi Beograd i tamošnje arhive što čuvaju dotičnu materiju, dok većini koju više privlači kampanjski pristup poslu, takva otežana dostupnost građe – zbog fizičke udaljenosti izvora, a ne praktične nemogućnosti korištenja istih, kao što ćemo vidjeti – pa, recimo da njima to stanje možda čak i odgovara…

Aneks D

Ujedno je malo poznato da je postupak sukcesije pisane arhivske građe sastavni dio ukupnog procesa razdiobe zajedničke imovine bivše SFRJ. Po reguliranoj inerciji iz onog doba, dokumenti o kojima je ovdje riječ završavali su mahom u centralnim, metropolskim arhivima poput Vojnoistorijskog instituta i Arhiva Jugoslavije, ili u saveznim upravnim tijelima stacioniranim u Beogradu; bila je to konvencija nalik istovjetnoj praksi starijih režima na ovim geografskim širinama, dakle, bilo da su posrijedi Beč, Velika Porta, Mleci… U svoje vrijeme je najviše toga na licu mjesta zadržao suvereni Dubrovnik, bez čijeg bi arhiva npr. Fernand Brodel kasnije teško ostvario epohalne historičarske rezultate.

Ali, u Beogradu su pohranjene i određene cjeline po isključivoj snazi centralizirane političke volje u danom trenutku, a ne s razloga okupljanja istorodnih dokumentacijskih komponenti na jednome mjestu; gotovo sva pisana zaostavština iz Nezavisne Države Hrvatske, recimo, još uvijek je u nekadašnjem glavnom gradu Jugoslavije. A koliko će Zagreb još iščekivati povrat tog oblika svoje imovine – da ne ostane sve na posjedu simboličke baštine ustaštva – ovisi o daljnjoj provedbi Ugovora o pitanjima sukcesije zemalja bivše SFRJ, odnosno Aneksa D, jednog od sedam pripadajućih ugovoru.

Sam je sukcesijski proces već toliko dugotrajan da i običan novinarski uvid u nj, standardno paušalan, malčice podsjeća na povjesničarsko istraživanje, osim što se u međuvremenu nije zbilo puno toga, pa taj posao i nije osobito zahtjevan… Drugim riječima: nakupilo se tu povijesti, no svedene uglavnom na čekanje. Pripreme za sukcesiju obavljene su još tokom ovdašnjeg rata iliti ratova u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća i temeljile su se na Bečkoj konvenciji iz 1983. godine. Netom po svršetku rata započeli su pregovori između zemalja sljednica, te su izrađeni inicijalni popisi materijala koji se potražuje od bivših zajedničkih centralnih arhiva u Beogradu. Ovdje treba napomenuti da su liste tih dokumenata zasnovane po načelima teritorijalne provenijencije ili funkcionalne pertinencije, što će reći da predmet interesa današnje Hrvatske uključuje građu nekoć proizvedenu u Hrvatskoj te odnesenu u Beograd, i građu nastalu izvan Hrvatske, mahom u zajedničkim institucijama federacije, a koje se odnose isključivo na Hrvatsku i potrebne su za rad njezinih suvremenih javnih institucija.

Spomenuti ugovor sklopljen je 2001. godine, a Hrvatski sabor ratificirao ga je tri godine kasnije. Aneksom D predviđena je zatim dinamika sukcesije arhiva s čitavim nizom kon-kretnih rokova čije bi nepoštivanje od strane zainteresirane države – izuzev Srbije kao posjednika građe – značilo svojevrsno odricanje od prava na povrat u skladu s dogovorom o “pravičnoj međusobnoj raspodjeli”, i pristanak na zadržavanje dokumenata u Beogradu, uz mogućnost slobodnog i besplatnog uvida, pretraživanja i kopiranja za ostale sukcesore. Budući da se nije pročulo kako je Hrvatska digla ruke od svega, a čekanje na iole osjetan pomak se, rekosmo, već odužilo, to smo zatražili neke odgovore od nadležnih.

Neinformirana ministarstva

Ministarstvo kulture uopće se nije potrudilo da nam odgovori, dok su nas iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija uputili na Hrvatski državni arhiv kao nadležnu instituciju; uzgred kazano, ona ipak nije formalno-ugovorno odgovorna, već je isključivo stručno-servisnog karaktera. Ali, dojam je kako u rečenim ministarstvima nisu odviše informirani o specifičnim zahtjevima i realizaciji toga dijela sukcesije, pa su se uznastojali izmaknuti i skrenuti nam pažnju na one koji se time sustavnije bave.

Srećom, u Hrvatskom državnom arhivu ljubazno su nas primili te nas obavijestili o dosad (ne)postignutim koracima. Ravnatelj te ustanove Stjepan Ćosić pojasnio nam je kako dioba arhivske građe ustvari ovisi o bitno širem kontekstu ukupne sukcesije, a potonja o delikatnim odnosima između dviju zemalja koje su prije desetljeća i pol ratovale, pa ni njihovi recentni odnosi nisu uvijek idealni.

– Da se to tiče isključivo sukcesije arhiva, mogli smo odavno završiti posao. Uostalom, suradnja između samih arhivskih institucija u te dvije države iznimno je uspješna. S druge strane, logično je da se u postupku sukcesije Srbiji najmanje žuri, jer ona ne potražuje arhivsku građu, nego čeka da određeni dio iste vrati drugim zemljama. Tako možemo protumačiti i činjenicu da Srbija još nije odredila svog ministarskog predstavnika za provedbu Aneksa D, pa smo se u međuvremenu posvetili detaljnijem upotpunjavanju popisa građe koju potražuje Hrvatska. Nedavno sam obaviješten da će se u dogledno vrijeme predstavnici zemalja sljednica ipak okupiti u punom sastavu, te će postupak konačno zaživjeti. Ali, želio bih vas podsjetiti da svejedno nije posrijedi nikakva izvanredna situacija, jer čak i postupak disolucije Austro-Ugarske još uvijek traje – rekao nam je Ćosić.

Dok smo razgovarali s njim, prepisali smo nekoliko jedinica iz navedenog popisa građe čiji obim – arhivari se izražavaju u mjerama standardiziranih kutija širine deset centimetara – iznosi “par kilometara”, kako smo doznali.

Evo primjera, dakle, po teritorijalnoj provenijenciji: “Stenografske bilješke sa suđenja zagrebačkim teroristima 1930. (podaci o komunističkom pokretu u Hrvatskoj)” – tri bilježnice, pohranjeno u Arhivu Jugoslavije; “Druga pionirska pukovnija Karlovac (1929-1941)” – pet kutija, u Vojnoistorijskom institutu; “Druga proleterska dalmatinska udarna brigada 9. udarne divizije NOVJ” – tri kutije, u VI-ju; “Baza NOVJ u Bariju” – 137 kutija, u VI-ju; “Ministarstvo vanjskih poslova NDH” – 174 knjige, u Saveznom sekretarijatu inostranih poslova; “Dojavni ured Kroacija (bilteni i spisi iz rada državne izvještajne agencije NDH)” – 18 svežnjeva, u SSIP-u; “Dinarska četnička divizija” – deset kutija, u VI-ju…

Što se tiče načela funkcionalne pertinencije, ilustrativni su primjeri građe koja se odnosi na Hrvatsku, a nalazi se i dalje u, recimo, bivšem Saveznom sekretarijatu za financije, Vojnogeografskom institutu, Saveznome meteorološkom zavodu ili Savezu organizacija kompozitora Jugoslavije.

Neometan pristup

Obratili smo se i ravnatelju jedne od beogradskih ustanova s prve liste, Miladinu Miloševiću iz Arhiva Jugoslavije; iz Ministarstva inostranih poslova Republike Srbije nismo dobili nikakav odgovor na poslani upit, pa će biti da je s njima slučaj kao i u opisanim hrvatskim ministarstvima…

– Na osnovu odredbi Aneksa D slobodan je i neometan pristup “Državnoj arhivi SFRJ” nastaloj u periodu od 1918. do 1991. godine, a u njoj je moguće istraživati i praviti kopije zavisno od potreba država sukcesora. To one preko ovlašćenih predstavnika i čine već više godina – rekao nam je Milošević, ne upuštajući se u prognozu nastavka sukcesije.

Uspješnu suradnju s beogradskim arhivima potvrdili su i naši sugovornici, hrvatski historičari koji se bave novijom poviješću, a čije izjave objavljujemo zasebno uz ovaj tekst. Konačna sukcesija kakvu i oni – doduše, samo uvjetno – zazivaju, ostat će još neko vrijeme neizvjesnom. Možemo se samo nadati da čitav taj složeni te mnogostruko uvezani proces u naznačenomu širem okviru, neće kao dosad toliko biti zastiran nekim višim interesima dviju strana. I jasno, da nas u međuvremenu neće omesti neki novi “zapadnobalkanski” rat.

Hrvoje Klasić, Filozofski fakultet u Zagrebu

Uvjeti za rad bolji su u Beogradu nego u Zagrebu

– Pri izradi svog magisterija i doktorata u 90-postotnom dijelu posla služio sam se građom iz beogradskih arhiva. Uvjeti za rad su tamo izvanredni, osoblje je izuzetno susretljivo, što me automatski tjera na kritičnost prema situaciju u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je sve skupa veoma komplicirano i nesređeno, pa nam je i građa teže dostupna nego u Beogradu. Da bismo radili u Beogradu, međutim, moramo platiti put do tamo, smještaj, kopiranje itd. To ne bi bio problem da ne znam kako je riječ i o mojoj imovini, kao građanina Hrvatske, pa očekujem da ona jednom stigne u Zagreb. Ali, to me saznanje opet navodi ka činjenici da svaki put u Arhivu Jugoslavije nailazim na marljive kolege iz Ljubljane i Skopja, koji uporno kopiraju materijal, da ne bi čekali sukcesiju skrštenih ruku, te se pitam zašto naši ne učine to isto. Možda se u nas na razdoblje socijalističke Jugoslavije gleda potcjenjivački, a tako i na pripadajuću arhivsku građu. Općenito govoreći, ponavljam da mi je stalo da se ta građa dostavi u Zagreb, no s obzirom na sve nedostatke koje ovdje bilježim, nerijetko mi pada na pamet da bi možda ipak bilo bolje da ostane u Beogradu. Putovanje do Beograda često je jednostavnije i prihvatljivije od uvjeta za rad u Zagrebu.

Igor Graovac, Hrvatski institut za povijest

Slično otezanje bilo je i s Austro-Ugarskom

– Ne čudi me što postupak sukcesije arhivske građe traje tako dugo, jer smo se na slično otezanje naviknuli i s Austro-Ugarskom. A da je pomalo komično to što je cjelokupna građa NDH u Beogradu, i to je istina. Međutim, radi se o praktičnim problemima koji se dadu riješiti dogovornim putem, što i nije neko naročito političko pitanje, ako ćemo pravo. Pritom treba voditi računa da se pod svaku cijenu ne razbijaju neke cjeline, jer je u nekim slučajevima bolje da stvari ostanu na okupu. Katkad je načelo dostupnosti cjeline važnije od partikularnih interesa, pa valja dobro odvagnuti prije negoli se upustimo u krajnje dijeljenje građe. U međuvremenu bismo se mogli pobrinuti da korištenje izvora u Beogradu bude donekle olakšano, pa bi se naše odgovorne institucije mogle pobrinuti da, primjerice, kupe nekoliko stanova u Beogradu kojima bi se koristili naši istraživači. To bi svakako bilo jeftinije od hotela, a vlak ionako nije jako skup. Tako je svojedobno Josip Kolanović, bivši ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, s kolegama organizirao neke praktične okolnosti za rad u Budimpešti, pa se i danas samo treba ugledati u već uspješno realizirane primjere.