Četnici atakiraju na pijedestal

Političku scenu Srbije i čitav region uzburkao je postupak za rehabilitaciju četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića, započet pred Višim sudom u Beogradu 16. septembra.

Mihailović je zbog izdaje, suradnje s okupatorom i odgovornosti za brojne ratne zločine počinjene po njegovom ili naređenju njegovih komandanata, strijeljan 17. jula 1946. prema dva dana ranije donesenoj odluci Vojnog suda, kojom su mu istodobno oduzeta sva građanska prava. Zahtjev za poništenje te presude podnio je još 2006. njegov unuk Vojislav. Priključili su mu se Srpska liberalna stranka, Udruženje pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima i profesorica međunarodnog prava Smilja Avramov.

Da suđenje ne bude jednostrano, pobrinuo se nekadašnji učesnik NOB-a Risto Vuković, koji traži da bude druga strana u postupku. Tome su se usprotivili podnosioci zahtjeva za rehabilitaciju, ističući da je Mihailović osuđen pred Vojnim sudom bez nepristranog suđenja, prava na odbranu i žalbu, dodavši da se postupkom za rehabilitaciju ne utvrđuje krivična odgovornost. Do naredne rasprave zakazane za 29. oktobar, sudac Aleksandar Ivanović treba odlučiti hoće li i Vuković učestvovati u postupku.

Prekrajanje istorije

Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), Društvo za istinu o Narodnooslobodilačkoj borbi i Savez antifašista Srbije zatražili su da zahtjev za rehabilitaciju bude odbijen.

– Uticaćemo na javnost, sudske organe, domaće i međunarodne, ali i na vlast da se spreči prekrajanje istorije – kaže Slavko Popović, predsjednik SUBNOR-a u Srbiji.

– Nijedna zemlja Evrope nije rehabilitovala osuđenog kvislinga. Ukoliko se Srbija odvaži da to učini, oslobodiće odgovornosti ceo četnički pokret, a ne samo Dražu Mihailovića – dodaje Popović.

Borci Srbije dobili su podršku svojih kolega iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Crne Gore. Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH) najoštrije osuđuje takvu namjeru.

– Rehabilitacija takve osobe značila bi da se Srbija svrstava među one države koje su u ratu bile pobijeđene zbog glorifikacije fašizma i provođenja krvoprolića te da odbacuje žrtve boraca i nevine žrtve fašizma, pale za slobodu ne samo Srbije nego i drugih danas samostalnih država – kaže predsjednica SABA RH Vesna Čulinović Konstantinović.

– Činom rehabilitacije, za što već prijedlog izaziva zaprepaštenje jer su četnici na području Jugoslavije počinili mnogo zla, otvorila bi se mogućnost za izjednačavanje četnika i njihovih žrtava. Četnici i ustaše zajedno su ubijali, to starije generacije ne mogu zaboraviti, a mlađima je na raspolaganju obilje dokumenata – dodala je predsjednica SABA RH.

Protivljenje pokušaju rehabilitacije izrazili su i u Sloveniji.

– Nakon promene sistema piše se neka druga istorija. Nju treba da istražuju istoričari, a ne političari ili oni kojima bi to služilo za promovisanje. Najgore je kada je neko za interes tuđina okrutan prema svom narodu, a takvi su bili svi kolaboracionisti: četnici, ustaše i belogardejci koje, kao i biskupa Grigorija Rožmana, krugovi Katoličke crkve danas pokušavaju rehabilitovati u Sloveniji – ističe Andrej Šušterčič, generalni sekretar boračkog saveza Slovenije.

– Činjenica da je Draža Mihailović bio ratni zločinac, o čemu nema dvojbe, ne protuslovi činjenici da je proces na kojem je bio suđen proveden ispod svakog minimuma pravne prakse. Stoga se može poništiti proces, a da ga se ne prestane opravdano smatrati ratnim zločincem – kaže Žarko Puhovski, naglasivši da je zapravo riječ o htijenju da se Mihailovića politički rehabilitira, a ne o pravnim finesama.

– Interesantno je da oni u Hrvatskoj koji smatraju da je jasno kako je Mile Budak 1945. osuđen na nepravedan način djelovanjem komunističkog suda, skaču na stražnje noge kada čuju da se tako što kaže za Dražu Mihailovića i u tome je problem – govori Puhovski.

– Procese vezane uz suđenje Mihailoviću moram ocijeniti apsolutno negativnom ocjenom –  kaže profesor povijesti Ivo Goldstein.

– Osim toga, proces odvodi srpsku javnost i društvo na potpuno krivi put i to iz više razloga.  Ne samo da će eventualna rehabilitacija opterećivati odnose u regiji, pritom mislim na odnose Srba s Bošnjacima, Albancima i Hrvatima nego, što je još važnije, ona u srpsko društvo u cjelini unosi jedan relativizirajući odnos prema zločinima koji su tobože počinjeni u srpsko ime. Neposredno nakon rata, suđenja po današnjim normama nije bilo niti ih je moglo biti, ali odgovornost i krivnja Draže Mihailovića za mnogobrojne zločine genocidnog karaktera u toku Drugog svjetskog rata, koje su počinili četnici pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom, nisu sporne – ističe Goldstein, koji smatra da bi već samo poništenje osude bilo politički štetno.

Katastrofalne posljedice po region

– Proizvelo bi katastrofalne posljedice po odnose u regionu i vratilo nas sve u neke neslućene revizionističke vode. Četnički pokret počeo je kao antifašistički, ali već i tada s jasno izraženim zločinačkim namjerama, da bi vrlo brzo, prvenstveno pritisnut jačanjem partizana, posve prešao na stranu okupatora i tako funkcionirao dobar dio rata, provodeći masovne zločine nad ne-Srbima i Srbima koji su mu se protivili. To su povijesne činjenice, sve ostalo je politika – zaključuje Goldstein.

O savezništvu ustaša i četnika s okupatorima u Hrvatskoj govori i jedan od vodećih ljudi SABA RH-a Vinko Šunjara.

– U svojoj suradnji s NDH i ustašama četnici su najviše zločina počinili nad Srbima, članovima porodica onih koji su otišli u partizane. Bez obzira na to što se priča, čak je i kninska krajina u većoj mjeri bila partizanska nego četnička – kaže Šušnjara.

Citirajući izjavu Ive Josipovića da ustaše i četnici nikada nisu imali veći sukob jer su radili za istog gazdu, Šunjara podsjeća da je ujesen 1944. Knin mjesec dana branilo 22.000 Nijemaca, 3.500 četnika pod komandom Momčila Đujića i dvije ustaške pukovnije s oko 1.200 ljudi. Kasnije su se četnici nesmetano uz ustašku zaštitu kretali kroz NDH i na kraju rata otišli u Italiju.

O primjeru intimnog savezništva četnika i Talijana govori i Ivo Goldstein.

– Nedavno sam pisao o zločinu u Dugopolju kod Splita, koji su počinili četnici u režiji Talijana. Ušli su u selo iz kojeg je dio ljudi otišao u partizane i uz izgovor da traže oružje pobili sve što hoda, od osamdesetogodišnje starice do djeteta od tri godine, spalili sve kuće s ljudima koji nisu izišli i selo temeljito popljačkali. Izbrojeno je 137 žrtava – kaže Goldstein.

Uz ocjenu da bi se i Srbi u Hrvatskoj trebali suprotstaviti idejama o Dražinoj rehabilitaciji jer su četnici u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim krajevima, u ime srpstva pobili najviše Srba, Goldstein zaključuje da su “i same ideje o rehabilitaciji pogubne po mentalno zdravlje svih Srba, ma gdje živjeli, i oni sami prvi moraju reagirati”.

Puhovski: Žrtvama malo znači jesu li koljači fašisti ili nefašisti

Na pitanje da li bi se, uvažavajući izdajničku i zločinačku politiku četničkog rukovodstva, trebalo upustiti u pisanje nekog objektivnijeg prikaza o četnicima ili, kako je to napisao novinar Vlado Vurušić u “Jutarnjem listu”, u redefiniranje njihove uloge, Žarko Puhovski podsjeća da su ga odmah napali u “Novom listu”.

– Pokazalo se da su te stare omraze još uvijek sasvim aktualne. Vurušić ima pravo ako se hladne glave kaže da su četnici bili koljači, ali nisu bili fašisti, jer njihova ideologija nije bila fašistička. Za razliku od njih, ustaše su bili koljači koji su imali inačicu fašističke ideologije kao svoju osnovu i koji su, za razliku od četnika, imali državu. Treba uzeti u obzir i veoma kompliciranu situaciju u Srbiji u trokutu četnici-ljotićevci-nedićevci. Svima je bilo zajedničko to što su imali inačicu nacionalnih programa i što su sudjelovali u ratnim zločinima. Moram reći da mi, da me netko kolje, zadnja pomisao ne bi bila da je dobro da me kolje fašist ili da me kolje nefašist, ali u analizi političkih procesa to je značajna razlika. A jesu li četnici između ustaša i domobrana u našim kategorijama, to je stvar precizne analize: ono za što sam siguran jest da se mora reći da su četnici bili koljači koji nisu bili fašisti. Meni kao profesoru znanstvene discipline to nešto znači, iako je to tada na terenu sigurno značilo nešto manje. Osim toga, one koji to propuštaju uzeti u obzir, treba stalno podsjećati da su ustaše i četnici bili intimni saveznici sve do Bleiburga, bez obzira na to što su jedni drugima klali civile – kaže Puhovski.