Novi udar na sekularizam?

Većina turskih birača, njih 58 posto, podržala je na nedavnom referendumu prijedlog promjena ustava koji je točno 30 godina ranije donijela turska vojska nakon posljednjeg vojnog udara u toj zemlji. Promjenama predloženima od strane parlamenta, koji kontrolira vladajuća stranka Pravda i razvoj (AKP) Recepa Tayyipa Erdogana, drastično će se smanjiti ovlasti vojske, sudova i državnog sudbenog vijeća. Iako je ustav iz 1980. godine, donesen pod egidom očuvanja svjetovne vlasti, nesumnjivo učvrstio autoritarnu vlast vojske i sudova nauštrb demokracije, nove ustavne promjene izazivaju podjednake kontroverze, jer se Erdoganov AKP optužuje da njima podriva bastione sekularizma, kako bi tu istu vlast učvrstio u rukama svoje stranke te na mala vrata Tursku transformirao u teokraciju.

Najdrastičniji udar na nositelje svjetovne vlasti upravo su ove ustavne promjene, no već su ranije izmijenjeni neki temeljni principi turskog sekularizma, od ukidanja zabrane nošenja islamske marame na sveučilištima do, kako kaže vođa opozicije Kemal Kilicdaroglu, “AKP-ovog uvođenja socijalne politike koja se ne temelji na uspostavi socijalne države, nego  distribucije po uputama Kurana”.

Erdogan je uspješni referendum nazvao “prelaskom povijesnog praga prema naprednoj demokraciji i vladavini prava”, a predložene promjene pozdravili su i SAD i Europska unija, na čije se zahtjeve kao preduvjete za pristupanje toj asocijaciji Erdogan poziva. Referendum je ujedno poslužio i kao indikator za parlamentarne izbore iduće godine na kojima će se suočiti dvije temeljne političke ideologije u Turskoj – “umjereni” islamizam AKP-a i sekularizam Republikanske stranke (CHP) Kemala Kilicdaroglua. Iako rezultat referenduma sugerira prevlast AKP-a u srcima turskih birača, činjenica je, tvrde analitičari, da sve više tamošnjih građana AKP ne doživljava kao reformsku vlast, već kao polarizirajuću i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu.

Vojsku pod kontrolu civilne vlasti

Analiza ključnih ustavnih promjena također otkriva da se svako pojedinačno ukidanje pretjeranih ovlasti vojske i pravosuđa reflektira u prebacivanju tih istih ovlasti na civilne institucije u rukama AKP-a, pri čemu se nerijetko krši trodioba vlasti, ali i da se ustavne promjene uopće ne bave ključnim socijalnim problemima Turske, prije svega obespravljenošću i nedovoljnom zastupljenošću žena i etničkih i vjerskih manjina.

Tako promjene predviđaju ukidanje dosadašnje zabrane suđenja pripadnicima vojske na civilnim sudovima, te ukidanje imuniteta vođama vojnog udara 1980. godine. Odluke vojnih sudova koje se odnose na izbacivanje časnika iz vojske odsad će se moći osporavati na građanskim sudovima. Većina analitičara slaže se da su ove promjene dobrodošle, s obzirom na to da je vojska u posljednjih 30 godina prerasla u svojevrsnu “državu u državi”, pa se njima znatno umanjuje mogućnost vojnog udara. Turska je vojska već više od pola stoljeća praktički izvan kontrole civilne vlasti, vojni udari događali su se u gotovo pravilnim razmacima od deset godina sve do 1980., a za njima bi slijedilo izvanredno stanje popraćeno teškim kršenjima ljudskih prava i ograničavanjem građanskih sloboda. Vojska je svoju autonomiju učvrstila i zahvaljujući gušenju pobune Kurda, koja je započela sredinom 1980-ih i s kojom civilna vlast nije znala izaći na kraj, a tek je prije nekoliko godina Erdoganova vlada započela uspješan proces erodiranja snage i ugleda vojske i to kontroverznim slučajem “Ergenekon”, u kojem se vojsku optužuje za planiranje rušenja vlade.

Kada je riječ o građanskim slobodama, ni institucije pravosuđa nisu se oko njih trudile, nego  su, naprotiv, rutinski stajale uz odluke vojske i sankcionirale suce koji su pokušavali procesuirati kršenja ljudskih prava od strane represivnog sustava. Ustavni je sud od svog osnutka 1961. godine ukinuo 24 političke stranke, a sada to više neće biti moguće. No, bitno je spomenuti da je i sam AKP gotovo zabranjen prije dvije godine, kada je Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja (HSYK) istraživalo krši li vlada ustav namećući mu promjene u sklopu usklađivanja s pristupnim kriterijima Europske unije. Stranka tada nije zabranjena, ali je opomenuta zbog “protusekularnog djelovanja”.

Da će vladajuća stranka preuzeti kontrolu nad sudstvom, svjedoči i ustavna promjena koja se odnosi na izbor sudaca Ustavnog suda: od njih 17, samo će trojicu imenovati parlament, a preostalih 14 turski predsjednik. U sudbenom vijeću, koje se bavi imenovanjima sudaca i tužitelja, sjedit će ministar pravosuđa i njegov zamjenik, čime se, tvrdi u dnevniku “Hürriyet” profesor Ümit Kocasakal sa sveučilišta Galatsaray, “krši princip trodiobe vlasti”. U intervjuu njemačkom “Der Spiegelu”, vođa opozicije Kilicdaroglu kaže da ova promjena “erodira ravnotežu vlasti te ide usuprot traženjima EU o povećanju stupnja neovisnosti sudstva”.

Etničke i vjerske manjine izložene represiji

Kritičari tvrde da ustavna reforma ne prevladava nedemokratičnost turskoga poretka i u još nekim aspektima, primjerice onima koji se tiču “skupina koje ne pripadaju etosu koji promovira turski etnicitet i sunitski islam”, kako kaže Gunes Murat Tezcur s čikaškog Sveučilišta Loyola. To su, prije svega, heterodoksna sekta Alevita, koja se broji milijunima, ali unatoč tome nije službeno priznata, te najbrojnija manjina Kurdi, koji su izloženi stalnoj represiji. Za jednu od glavnih prepreka ravnopravnom sudjelovanju ovih skupina u društvenom odlučivanju smatra se izborni prag od čak deset posto, zbog kojeg njihovi predstavnici ne uspijevaju ući u parlament. Unatoč tome, izborni prag ustavnim promjenama nije smanjen, zbog čega su Aleviti mahom glasali protiv promjena. Dio Kurda također je bojkotirao promjene jer se ne bave izravno njihovim problemima, dok su ih drugi podržali jer su usmjerene protiv institucija koje nad njima vrše represiju. Osim općim mjestima u kontekstu obitelji, ustavne promjene ne donose ni unapređenje položaja žena, a ni notorno gaženih medijskih sloboda.

Unatoč pohvalama međunarodnih partnera, kritičari turske politike upozoravaju i da njome dominiraju stranke koje njeguju korupciju i nepotizam, a i sam Erdogan autoritarno upravlja strankom i kažnjava svaki neposluh. Budući da se u turskim zatvorima trenutačno nalazi više od 40 novinara, od kojih neki i bez optužnice, a oko 700 je optuženo za kršenje različitih zakona, kritičari tvrde da će ustavne promjene takvu situaciju dodatno učvrstiti, kao i da će slabljenje opozicijskih institucija, ma kakve one bile, ugroziti umjesto ojačati tursku demokraciju.

Kontroverze oko slučaja “Ergenekon”

Prije tri godine turska je vlada službeno započela istragu “Ergenekon”, u kojoj se na 5.000 stranica brojni državni dužnosnici, novinari, pripadnici sigurnosnih snaga i akademske zajednice optužuju za zavjeru svrgavanja Erdoganove vlade. Ta tajna “ultranacionalistička” mreža navodno je planirala terorističke napade u cilju izazivanja vojnog udara i rušenja vlade, a trenutačno je u zatvoru više od 120 ljudi. Kako navode analitičari, cijeli je “plan” prožet detaljima koji spadaju u domenu fantastičnog, pa je tako navodno planirano i bombardiranje istanbulskih džamija tijekom molitve i rušenje turskog aviona nad Egejskim morem, kako bi se isprovocirao sukob s Grčkom. Fantastično je i samo ime nadjenuto organizaciji, jer Ergenekon označava mitsko mjesto u nepristupačnim Altajskim planinama središnje Azije, značajno za turske nacionaliste. Dugotrajna istraga nanijela je vojsci težak udarac, a u javnosti, tradicionalno naklonjenoj oružanim snagama, nagrizla dojam njezine nedodirljivosti.