Intervju: Rastko Močnik, sociolog

Povodom izlaska “Novosti” na kioske reaktualizirano je pitanje mogućnosti zastupanja, točnije može li jedan medij u javnosti nastupiti kao netko tko promiče, štiti i brani interese jedne zajednice, u ovom slučaju Srba u Hrvatskoj?

– Ovdje odmah nastupa jedna nemoguća dilema: da li samo održavati neko nasljeđe i zatvarati se u geto ili se praviti kao da ne treba ništa braniti pa ući u javni diskurs i tamo nestati? Ili biti diskretno cenzuriran i marginaliziran? Kao u onoj TV igrici – što god da izaberete, pogriješili ste. Možda bi zato trebalo potražiti neke analogije kako se to rješavalo na manje traumatičnim područjima.

Umjesto srpske manjine zamislimo grupu ljudi koja zagovara humanističko obrazovanje i klasične gimnazije. Oko toga postoje dvije teorije. Poznajem jednog austrijskog socijalistu moje generacije, otac mu je bio profesor grčkog i latinskog jezika, koji tvrdi da je to znanje buržoaska predrasuda, da sve to treba uništiti, skinuti iz programa, jer da samo pravi klasne razlike među đacima. Klasičnu nastavu i tako pohađaju samo građanska i malograđanska djeca, dok proleterska latinski i grčki nikada ne uče. Kada sam branio latinski grčki je već bio nestao, a moja je tendencija bila suprotna – latinski za svakog đaka! Kao što je svojedobno slogan bio: rock muziku u svako selo! Ideja je bila proširiti rock na ruralne sredine, a ne ga samo zatvarati u urbane. Dakle, nema nikakvog unutarnjeg razloga da latinski jezik ili rock muzika ne postanu oružje u rukama svjetskog proletarijata. Ako to i ne uspije, ti fenomeni mogu vršiti pozitivnu diferencijaciju. Npr. moj mlađi sin, kojeg smo upisali u klasično odjeljenje, zaključio je s jednom prijateljicom da u takvom snobovskom okruženju neće da žive. Pa su sami, u dogovoru sa školskim psihologom, isposlovali premještaj u drugi razred. A ja sam kao roditelj podržao taj autonomni čin mladih ljudi. Naravno, latinski je jedna pomalo luksuzna stvar, dok su srpski jezik, pismo i kultura važna stvar. Pa zašto onda ne probati s parolom: srpska tradicija u svako hrvatsko selo!

Danas se često može čuti da neki identitet – hrvatski, srpski itd. – čine jezik, pismo i vjera. Kako biste to komentirali?

– Takva pitanja treba odmah obrnuti pa se npr. upitati jesam li ja, kao Slovenac, čovjek katoličke tradicije? Npr. moj je djed htio prijeći na pravoslavlje zato što je bio jugoslavenski orijentiran. A djed moje supruge htio je također prijeći na ortodoksiju, no zato što se htio rastati što kao katolik nije mogao. Tako da ljudi već stotinjak godina imaju vrlo različite razloge zašto mijenjaju vjeru ili zašto se osjećaju dijelom nekog identiteta. Uzmimo suvremeni primjer: baš zato što Katolička crkva u Sloveniji statističkim dokazima broja krštenih želi osigurati svoj povlašteni zakonski položaj, naša je pjesnikinja Svetlana Makarovič demonstrativno objavila da se ispisuje iz te zajednice. Argumentirala je to time da neće oni njezinom dušom stjecati povlašteni položaj. To jest pomalo patetična gesta, no problemi ostaju. Mi jesmo npr. u katoličkoj tradiciji, no za nju se može reći da nije religiozna već više od stoljeća. Sociološki tu se gotovo sve izmijenilo: ostali su sveci iz kalendara, no nisu ostala npr. ista krsna imena. Pa kada netko navodi vjeru kao dio tradicije, tome odmah treba dodati kranjsku kobasicu i pečenicu.

Entiteti koji ne funkcioniraju kao države

Općenito, tajna identiteta je u tome da on nema fiksnih sastojaka. Svako svojstvo koje se predloži kao identitetsko odmah može biti podložno kritici, dokazu da ono to nije. Da bi se na kraju opet zaključilo da, usprkos svemu, identitet postoji. Identitet je poput straha. Postoji slovenska poslovica koja, u slobodnom prijevodu, glasi: strah je u sredini šupalj, a na rubovima ga nema.

No što kada identitet postane politički program? Ili kada se na način pravnog reguliranja većine i manjine “samo” ugrađuje u zakone države? Koliko je samo bilo i ima interpretacija da se neke zajednice raspadaju, jučer Hrvatska, danas BiH, navodno zato što se ne mogu dogovoriti koji su narodi u njima tzv. konstitutivni a koji tzv. manjinski?

– Podsjetimo se, dok su Srbi bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, ljudi koji su bili Srbi u političkom i kulturnom životu zemlje nisu sudjelovali kao Srbi, nego kao pojedinci ovakve ili onakve političke, kulturne ili umjetničke orijentacije. U trenutku kada su izbačeni, oni su (p)ostali samo Srbi. Njihova mogućnost participacije radikalno se suzila. A kada su mogli participirati, mogli su nastupiti samo kao Srbi. Što je jedan paradoks. Drugi, još gori paradoks jest to što su Hrvati u vlastitom konstitucionalnom poretku odjednom počeli participirati kao Hrvati, a ne kao građani. Dakle, to uvijek treba gledati kao batinu s dva kraja. U tome su naravno žrtve Srbi, ali i Hrvati, jer su od građana i građanki postali pukim Hrvatima i Hrvaticama. Da se nadovežem na slovensku situaciju. Veliki slovenski sociolog Veljko Rus rekao je da slovenski nacionalizam nije opasan jer da nije agresivan, ekspanzionistički. A ja sam mu stavio primjedbu da je zaboravio prvu žrtvu slovenskog nacionalizma, Slovenke i Slovence.

To je povezano s općenitim problemima kako se konstitutiraju države i društva. Prijašnja zajednička nam država nastala je iz socijalističke ideje, što joj novi vulgarni antimarksisti pripisuju u totalitarno zlo, jer da je bila ideokratski poredak. Nove države su naoko antiidejne, pa tu svoju ideološku “prazninu” pune identitetskim politikama, u raznim organizacionim oblicima, od nacije kao civilnog društva preko parlamentarnih stranaka s nacionalnim predznakom do narodnih vijeća. Ako potrebu za nevladinim organizacijama s etničkim predznakom tumačimo ratnim podjelama i poratnim obnovama, argumenti za stranke s etničkim predznakom idu iz sljedeće logike: dokle god postoje stranke s velikim “H”, potrebne su i one s drugim etničkim slovima.

– To je zatvoreni krug. Pridjev hrvatski, srpski, slovenski znači nešto sasvim drugo kada nema te etničke konstitucije države. Da je država neetnička, onda bi se to odnosilo samo na teritorij. Kada je situacija etnička, kada u Hrvatskoj postoji hrvatski, srpski, mađarski itd. politički subjekt, onda to znači postojanje etničkih grupa. Ja izbjegavam pridjev slovenski jer je dobio tu etničku dimenziju, pa sada namjerno govorim u rogobatnoj genitivnoj konstrukciji.

U Hrvatskoj je borba za ukidanje genitiva bila dio nacionalističkog programa, a omiljen dodatak institucijama sada nije samo hrvatski, već i u Hrvata, npr. za Crkvu. Sve to tragično je zbog reartikulacije političkih sukoba u kulturalne. Zbog, kako na tragu Judith Butler u nas piše Boris Buden, “rada kulturalnog prevođenja” koje prerađuje antagonistička no rješiva proturječja u neantagonističku suprotnost, neke navodno vječne kulturne razlike. Sve to priječi političku analizu i stvarni uvid u raspad Jugoslavije.

– Tada smo izgubili političku dimenziju i pravu državu. Nastale su neke nove pravno-političke jurisdikcije, neki entiteti koji su sposobni kontrolirati teritorij i stanovništvo na njemu, ali koji ne funkcioniraju kao države. I to je veliki problem. A ne mogu funkcionirati kao države zato što su konstituirani na drukčiji način. Sve više sam mišljenja da je identitetska konstrukcija, pod kojom živimo, zapravo neokolonijalna konstrukcija. Ne mislim da je to bila svjesna intencija u doba razbijanja Jugoslavije, u smislu nekakvog kolonijalnog projekta jednog think-tanka u centrima moći. Ali su procesi s vremenom poprimili baš takvu prirodu. Na djelu su male jurisdikcije koje ne mogu igrati nikakvu ulogu na svjetskom tržištu, gdje su periferne.

Ideologija lokalnih elita

Negdje ste napisali da identitetsko nasilje nastupa kada se izgubi vjera u moć nacionalne države.

– Da. Kada nacionalna država više nema potreban legitimitet, rađa se nešto što izgleda arhaičnije, a zapravo je nova vrsta konstrukcija, na kraju 20. stoljeća. To je paradoksalno jer ulazi u kontekst svjetske regresije, koja se počela zbivati s tzv. konzervativnom revolucijom i s razbijanjem socijalne države u Zapadnoj Evropi, a onda i s razbijanjem socijalne države u Istočnom bloku, što je tzv. realni socijalizam bio. Imajući na umu te silnice, posebnu tragičnost našem raspadu daje činjenica da Jugoslavija nije bila blokovski svrstana. Zato mislim da su se ovdašnji sukobi mogli i morali izbjeći, iako je stvarnost izgledala brutalnije no u SSSR-u, da ne spominjem Čehoslovačku.

Etniciziranje politika čini da usprkos omiljenom ideologemu civilnog društva, onom o suočavanju s prošlošću, mi plovimo sve dalje od političke istine svoga vremenovanja.

– To nije čudno, pogledamo li što se dogodilo. Cijeli su narodi bili eksproprirani, narodno bogatstvo prešlo je u privatne ruke. Za to je potrebna jedna jaka ideologija koja će to događanje prikriti, što se i dogodilo. Ponavljam, to nije djelo nekog masterminda, već je to spontana ideologija lokalnih elita. Zbog pravnog uređenja Jugoslavije, društveno vlasništvo nije se moglo privatizirati prije negoli se etatiziralo. A već u federalnoj Jugoslaviji subjekt državnosti bile su republike. Elite su dakle bile republički, a ne federalno konstituirane. Federalna je bila samo administracija, koja je bila samo nekakav produžetak republičkih vlasti.

Neki teoretičari države primijetili su u formulacijama hrvatskog ustava nedosljedno izveden prijenos suvereniteta s naroda na državu. Kao da se hrvatski politički narod još usteže da prizna svoju političku državu. Tu leže dvije opasnosti za manjinu. S jedne strane prigovara joj se da se ne želi do kraja integrirati, a s druge strane koristi je se kao alibi strategiju, da se ne bi razvilo ono što se nekada dogmatski zvalo dijalektikom klasnog i nacionalnog. Tako se grupna, slojna i klasna dinamika u društvu može vječno potiskivati?

– Sve se to naravno lakše uočava u manjinama, kao u malom uzorku klasnog ugnjetavanja. Stvore se neke male etničke elite koje upravljaju “svojom” manjinom i u nju mogu uvoditi pretkapitalističke tipove eksploatacije, baš po etničkom načelu. To se dosta izučavalo na manjinama u SAD-u: zašto su japanska ili kineska manjina jako privredno uspješne, a crnci nisu? Pa zato što su crnci autohtoni, dok su ovi prvi doseljenici. A svi doseljenici upadaju u tu shemu da postaju jeftina radna snaga za svoje biznismene. Tako ethnic business računa na veću eksploataciju, a to znači veći višak vrijednosti, profit, akumulaciju.

To se događalo nekim srpskim izbjeglicama iz Hrvatske u Srbiji. Valja primijetiti da takvi odnosi za državu znače idealno pacificirane radnike.

– Naravno, država tako socijalni problem evakuira u etnicitet.

Klasna borba bez klasa

Grupna dinamika, draga i novim pokretima, funkcionira drugačije od klasne. Zato danas imamo problem da uopće uočimo klasnu strukturu društva, iako je svima na individualnom planu jasno da se događa ogorčena klasna borba?

– To je u biti invencija liberalnog kapitalizma. U situaciji 19. stoljeća nadničarski odnos težio je hegemoniji nad društvom. A to znači da je industrijski odnos – klasičan proleter prema klasičnom vlasniku – bio model prema kojem su se profilirali drugi društveni odnosi, pa i oni koji nisu bili kapitalistički, npr. u agraru. Zato Marx u “Temeljima slobode” (“Grundrisse”) kaže da kada industrija postane ekonomski dominantna grana u društvu, i agrar će postati samo jedna grana industrije, a agrarni radnici proleteri. Kada postoji takav trend homogenizacije društvenih odnosa, naravno da mogu nastajati i klase. A te se klase onda mogu i osvijestiti i organizirati baš kao klase. Najprije kao radnička udruženja i razna društva, zatim kao sindikati, a na kraju kao političke partije s klasnim programom. Danas toga više nema. Danas su industrijski radnici sa stalnim zaposlenjem sve rjeđi, a sve je više onoga što se naziva nestandardnim oblicima zapošljavanja, koji zapravo postaju prevladavajući. Ta zaposlenja nisu pravno jednakovrijedna, pa onda ni socijalno homogena. Tako da danas proleteri mogu biti i ljudi koji su formalno samostalni poduzetnici. Čak i radnike u tvornicama menadžment gura prema poduzetništvu, jer se onda s njima da drugačije razgovarati negoli kada su sa svojim sindikatom. A naši današnji studenti sutrašnji su kognitarijat…

No i kognitarijat se dade sindikalno organizirati. Nedavno je u Ljubljani o tome govorio bivši operaista Sergio Bologna.

– Da, on to upravo radi. On je star čovjek, ali politički aktivan, pa kaže da se ovi autonomni radnici, kako ih on naziva, isto trebaju organizirati u sindikat. Problem s autonomnim radnicima je što su oni nevidljivi, što rade kod kuće. A onda i to što su veliki individualisti, koji svoje produkte internetom šalju gazdi, bez da se međusobno sreću. Pa čak i da se sretnu, teško je zamisliti da će dogovoriti neku zajedničku političku platformu, budući da je cijeli njihov lifestyle idiosinkrastički i individualistički. Oni misle da je to nešto značajno i dobro. Tako da su oni politički sasvim sterilni i neoperativni, što je veliki problem. Možemo reći, zajedno s Engelsom i tradicionalnim marksizmom, da su oni klasa po sebi za koju je malo vjerojatno da će postati klasa za sebe.

Što na kraju onda ostaje od manjine, a da nije samo tzv. kulturna autonomija, u ovoj krizi kapitalističkog ciklusa? Mlađi rumunjski teoretičar Ovidiu Tichindeleanu govori kako smo mi iz nekada socijalističkih zemalja promašili, pomalo shematski govoreći, već tri tranzicije. Prije tri desetljeća bila je to tranzicija u socijalističku tržišnu privredu i s njom povezana refleksija o krizi. Tvrdilo se da na putu u tržišne rajeve smetaju samo dogmatske partijske snage. Zatim je došla druga tranzicija, ona u tzv. nacionalne države, čiju cijenu će otplaćivati i buduće generacije. A sada smo u trećoj koja obećava izlaz iz neoliberalnog ćorsokaka povećanjem doze istoga.

– Ono što je u svemu tome dramatično jest da mi znamo da su svi ti recepti krivi! Ali nemamo niti jedan koji bismo mogli predložiti kao moguću alternativu. Stara Evropa živi od minulog rada, od kolonijalizma. A mi, kao nova Evropa, (ne) živimo od ničega. Imamo društva koja su formirana u vremenu kada je još postojala ideologija solidarnosti. Jedino što preživljava i održava tenziju jesu tradicionalni modeli koji su u doba socijalizma bili marginalni. Tradicionalna porodica raspala se već u 60-im godinama prošlog stoljeća. Cehovsko-korporacijskih veza nije bilo vjerojatno još od Austro-Ugarske. Subkulturne komune su propale, tamo je frojdizam učinio svoje. Tako da nema mnogo alternativnih obrazaca koje bismo mogli koristiti. Samoupravljanje je diskreditirano, uspješno povezano s komunističkom rigidnošću.

Postoji i problem ponavljanja. Dva puta isto nije isto. Ovidiu kaže da je prinuda ponavljanja intelektualistički problem. Radnici nemaju problema s time je li neka forma organizacije, npr. plenum, već postojala ako je djelotvorna u sadašnjosti…

– Iako tu ima i puno shizofrenije. Kada se ljude pita kako su prije živjeli, kažu dobro. No kada kažete riječ socijalizam, kao da sve staje… Problem je što se manipuliranje prošlošću još uvijek tako dobro koristi u propagandne svrhe.