Robotima više ne možemo vjerovati
Znanstvenici s Tehnološkog instituta u Gruziji stvorili su nov program kojim osposobljavaju robote da detektiraju istinitost izražavanja drugih robota. Osim toga, taj program trebao bi omogućiti robotima da detektiraju koji roboti su lakovjerni i može li im se podvaliti neka laž.
Znanstvenici kažu kako će na sličan način naučiti robote da lažu ljudima. Taj izum mogao bi dovesti do vojne primjene robota koji bi mogli deaktivirati bombe i ranjenog servisera izvući s mjesta opasnosti. Razumijevanje koncepta prijevare osposobilo bi robote da izbjegnu da budu uhvaćeni, kažu znanstvenici.
No, njihovi kolege stručnjaci uplašili su se da bi takva tehnologija mogla nanijeti daljnje štete imidžu robotike i potencijalno dovesti do opasnih izuma kao što su roboti koji love i kockaju. Jedan od najvećih problema robotike je zadobivanje povjerenja javnosti. Ako će roboti biti lažljivci, to bi mogao biti velik problem. Izgleda da se s robotima dešava isto ono što roditelji čine svojoj djeci. U najboljoj namjeri da ih opskrbe potrebnim znanjima za snalaženje u društvu, oni im u umove usađuju programe inficirane greškama koje se ponavljaju kroz brojne generacije. No, kod kreiranja robota takve greške bi se mogle pokazati kobnima i za ljude koji ih koriste, jer je potpuno nepredvidivo u kojem smjeru može krenuti realiziranje programa s laganjem robota. Pogledajmo malo povijest nastanke ideje o robotima.
Robot je automatski vođena mašina koja je sposobna sama obavljati određene zadatke, gotovo uvijek zahvaljujući elektronički programiranim uputama. Druga zajednička značajka je da svojim izgledom ili kretnjama robot često daje dojam da ima svoju volju. Riječ “robot” javnosti je predstavio češki pisac Karel Čapek u svojoj drami “R.U.R” objavljenoj 1920. Drama počinje u tvornici u kojoj se proizvode umjetni ljudi zvani roboti.
Sam Karel Čapek navodi svog brata, slikara i pisca Josefa Čapeka, kao onoga tko je smislio riječ “robot”. U jednom članku u češkim novinama “Lidove noviny” iz 1933. godine, objasnio je kako je zapravo htio ta stvorenja nazvati “labori” (radnici, od latinskog labor). No, ta riječ mu se nije sviđala, pa je savjet potražio od svog brata Josefa, koji je predložio naziv “roboti”. Riječ “rabota” na češkom i mnogim slavenskim jezicima znači “rad”, “posao”, “težak posao”. Tradicionalno, rabota je bilo razdoblje koje su kmet ili sluga morali odraditi za svog gospodara, najčešće šest mjeseci u godini.
Riječ “robotika” skovao je pak pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov. On je isto tako kreirao tri zakona robotike što se kao tema ponavlja u njegovim knjigama. Od tada su tu riječ koristili mnogi kako bi definirali zakone koji se koriste u stvarnosti i u mašti. Predstavljeni u njegovoj kratkoj priči iz 1942. godine “Runaround”, zakoni tvrde sljedeće:
1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće ili kroz nedjelovanje dozvoliti da ljudsko biće bude ozljeđeno.
2. Robot mora izvršiti sve naredbe koje mu daju ljudska bića, osim kada bi se takva naredba sukobila s prvim zakonom.
3. Robot mora štititi svoje postojanje tako dugo dok se takva zaštita ne sukobi s prvim ili drugim zakonom.
Asimov u svojim zakonima nije uzeo u obzir da bi ljudi mogli naučiti robote lagati i varati. Sada se čitava stvar jako komplicira, jer roboti koji lažu mogu izaći izvan sva tri zakona robotike. Stvar je izgleda krenula u potpuno krivom smjeru.