Zloduh iz Međumrežja

“Međumrežje”, a ne (više toliko) Međugorje, počelo je, odnedavno, unositi svjetlo istine u razmišljanje nekih vodećih persona naše Crkve. Došlo neko takvo vrijeme, da je u duhu vremena lakše i probitačnije “surfati” po valovima “Interneta” (originalno ponašenoga kao “Međumrežje”), nego lomiti članke po vrletima brdašca. Tako je nama, koji živimo neobasjani svjetlom iz “Međumrežja”, jedno otkrivenje izvolio priopćiti nitko manje nego sam gl.ur. “Glasa Koncila” g. Ivan Miklenić, u uvodniku toga lista od 26. rujna o.g.

“Čije interese promiče hrvatska politika?” retorički se pita cij. kolumnist uvaženoga glasila, komentirajući ono što je pročitao, sredinom rujna, na jednoj internetskoj stranici. Eto, da netko ne bdije – pozvan i zauzet za prosvjećivanje građanstva – mnogi od nas nikada ne bismo doznali kakve se sve politikantsko-spekulacijske i to anonimne blezgarije šire virtualnim svijetom, a koje, ipak, zaslužuju pažnju jednog katoličkog tjednika. S minimalnim ograđivanjem, kolumnist “GK” nam prepričava teoriju zavjere, po kojoj je, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, “na neki način instalirao nasljednike” pokojnoga predsjednika i to tako što je potencijalne kandidate testirao pitanjima: “Jeste li se spremni javno odreći politike F. Tuđmana?; Jeste li spremni udaljiti se od hrvatske dijaspore?; Jeste li spremni napustiti Hrvate u Bosni?; Jeste li spremni koalirati sa strankom hrvatskih Srba?” Premda i sam piše, da tvorci te fantazmagorije ne daju nikakve dokaze u potporu svoje teorije, naš kolumnist više je nego sretan što im je mogao nasjesti.

Jer, “razvitak političkih prilika u desetljeću nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika potvrdio je da je hrvatska politika poštivala i danas poštuje navedene kriterije”. Quod erat demonstrandum: ono što blune kriješte na “Međumrežju”, to su dokazive postavke za naš ugledni katolički tjednik. Točku po točku g. Miklenić potkrepljuje ono što mu je sugerirano, jer premda se pravi kako malo sumnja u ono što (mu) je sugerirano, svejedno kao da je zadovoljan što su se njegove slutnje obistinile (sve su baš pogodili ti đavoli iz “Međumrežja” !). “A što se tiče koaliranja sa srpskom političkom strankom, svima je očito ne samo da takva koalicija stvarno postoji nego i to da Hrvatska zbog te koalicije podupire i plaća čak i neke srpske projekte koji su u biti antihrvatski.” Baš si je na ovoj postavci oduška dao naš don s Kaptola, elaborirajući kako Hrvatska izdržava svoje Srbe koji, dakle, nisu ravnopravni članovi iste građansko-političke zajednice (Hrvatska, naime, “plaća” njihove “projekte”, a neće biti da se pod tim podrazumijeva skromna vladina financijska podrška restauraciji jednoga spomenika).

Ali, da mu Zloduh iz “Međumrežja” ne da mira, dokazom je i to što će se don Miklenić, u svojem uvodniku, još jednom vratiti na “hrvatske Srbe”. Budući da posvuda, u samoj Hrvatskoj, kao i okolo nje, “postoje političke snage” kojima “smeta svaka hrvatska državotvornost”, one ga “ne mogu pomiriti s postojanjem jakog složenog, povezanog hrvatskog naroda pa ne prežu niti od novoga instrumentaliziranja hrvatskih Srba”. Glasnije nego crkvena zvona, bruje ove tlapnje s Kaptola, prizivajući iluziju nekakvoga “jakog, složenog, povezanog hrvatskog naroda”. U situaciji, kad je ova nedovršena država počela sa svojim odumiranjem, kad je sve u raspadu i kad se sve rastače (s vrhunskom poantom u – štrajkanju glađu!), moglo bi se reći kako to nije očito i piscima “GK”. Pa, baš zato, jer je hrvatskom društvu “nametnuta tzv. detuđmanizacija”, zato jer je drastično smanjena “mogućnost utjecaja hrvatske dijaspore na Hrvatsku”, zato jer je napušteno nametanje pitanja “za povrat prognanih Hrvata na svoja ognjišta u Bosni i Hercegovini”, baš zato, možda će reći u “GK”, potrebna nam je vizija o postojanju “jakog, složenog, povezanog hrvatskog naroda”. Zapravo, detuđmanizacija, slabljenje dijaspore i “instrumentalizirani hrvatski Srbi” (a ovi potonji su “remetilački faktor”, kako su bili proglašeni početkom devedesetih godina prošloga stoljeća!), glavni su krivci za izostanak “jakog, složenog, povezanog hrvatskog naroda”… što “nužno nameće pitanje: Čije interese promiče službena hrvatska državna politika?”

Ta bi politika, logično, trebala djelovati na/za opće dobro, ali kako, kad je sa svih strana stiješnjena jadom i čemerom: svatko vuče na svoju stranu (stranke se razmnožavaju kao amebe, sindikati tjeraju svoje, poslodavci/tajkuni njihovo, inteligencija je smušena, radništvo pretvoreno u djelatnike našlo se na cesti, a na vidiku je sveopći – bankrot itd.), a državna politika kao da nema autoriteta. Odgovori na ovo teško pitanje davani su i u nekim ranijim periodima hrvatske povijesti. Bez namjere nasilnoga ukazivanja na sličnosti, iluzija o postojanju “jakog, složenog, povezanog hrvatskog naroda”, kao da je već odjekivala u ovom proglasu Dušana Žanka (1904.-1980.), tj. u njegovom članku o “Etičkim osnovama ustaštva” (1942.): “Hrvatski narod… konačno se rasparčao u stranke i strančice, gubeći sve više iz vida osnovna načela svoga unutrašnjeg jedinstva i konačni cilj svakoga društva – misao za obće dobro. Srbstvo, jugoslavenstvo, židovstvo, masonerija, lenjinizam i stari bolesni liberalizam raztakali su u intelektualnim krugovima sve zdrave sokove za stvaranje jednog hrvatskoga autoriteta, koji bi od svih bio priznat.” (v. “Dokumenti – Ustaše”; “Zagrebačka stvarnost”, 1995.)