Kako zaobići uzroke siromaštva

Prošlotjedni samit Ujedinjenih naroda o takozvanim Milenijskim razvojnim ciljevima (MDG) pokazao je da je taj dugoročni projekt UN-a još jedan koji će gotovo sigurno završiti neuspjehom. Milenijski razvojni ciljevi doneseni su prije točno deset godina, a njima su se sve članice UN-a složile ispuniti do 2015. godine deset osnovnih ciljeva koji bi svi zajedno trebali doprinijeti razvoju globalnog društva. Prošlotjedna rekapitulacija, međutim, pokazala je da nijedan od ciljeva neće biti ispunjen do zadanog roka za pet godina.

Prvi cilj, kojim se prošlotjedni samit najviše i bavio, bio je prepoloviti broj ekstremno siromašnih u odnosu na 1990. godinu. Te je godine u svijetu gladovalo 1,25 milijardi ljudi, a danas 980 milijuna, pa će taj cilj teško biti ispunjen. Omogućavanje osnovnog obrazovanja svoj djeci također je ispunjeno samo djelomično jer 100 milijuna djece još uvijek ne ide u školu. Nije iskorijenjena ni diskriminacija žena, smrt dojenčadi smanjena je sa 12,7 na 9,2 milijuna, što je manje od ciljane dvije trećine, nije znatnije reducirana ni smrtnost rodilja, a nije ni zaustavljeno širenje AIDS-a, malarije i drugih teških bolesti. Što se tiče cilja održivosti okoliša, on sadrži i jedan od rijetkih podciljeva koji su ispunjeni, a odnosi se na činjenicu da danas 87 posto ljudi ima pristup pitkoj vodi. Međutim, očekuje se i da će do 2015. godine još uvijek biti više od dvije milijarde ljudi bez pristupa osnovnoj sanitarnoj infrastrukturi.

Cilj pod nazivom “partnerstvo za razvoj” najmanje je mjerljiv, a podrazumijeva suradnju država, civilnog društva i privatnog sektora u cilju ispunjenja MDG-a. Nije ispunjen ni preduvjet da sve zemlje daju 0,7 posto svog BDP-a za ispunjenje ovih ciljeva, pa je tako prosjek sedam najrazvijenijih država 0,22 posto, a najbogatijeg SAD-a samo 0,17 posto.

Tokovi novca: iz siromašnih zemalja u bogate

Zbog toga su uoči i nakon samita napisane stotine tekstova, analiza i komentara u kojima se traže radikalne izmjene ne samo cijelog koncepta MDG-a, već i definicije “ljudskog razvoja”, budući da ovakav pristup, tvrde kritičari, opisuje razloge siromaštva i orijentira se na praktično rješavanje problema, ali zaobilazi njegove ključne uzroke, poput nejednakosti. Kako kaže David Sogge, neovisni savjetnik donatorskih agencija, pristup usvojen od strane UN-a prije deset godina “obična je vanilija prihvatljiva svima”, jer se “fokusira na mjerenje stvari koje ljudima nedostaju nauštrb razumijevanja zašto tih stvari nema”, pa je u tom smislu MDG zapravo “odvlačenje pažnje”.

Prema podacima britanskog Instituta za studije razvoja, nejednakost je ključni problem siromaštva ne više samo u siromašnim zemljama, već i u srednje bogatim državama, pa je tako 1990. godine devet od deset siromašnih živjelo u nerazvijenim zemljama, a danas ih čak dvije trećine živi u zemljama poput Kine, Indije, Nigerije, Pakistana i Indonezije, a četvrtina u Africi. Ovi podaci pokazuju da je ukupan ekonomski razvoj tih zemalja za posljedicu imao veliko klasno raslojavanje društva. No, ovakvo bavljenje uzrocima siromaštva prilikom donošenja MDG-a nije bilo moguće jer bi to značilo zadiranje u neupitnost globalnog ekonomskog sustava i definiranje “razvijenog društva” ne samo kao onog koje ispunjava uske mjerljive ciljeve, već kao onog u kojemu svi imaju jednak pristup pravdi, sigurnosti, političkom i ekonomskom sudjelovanju. Zato Deborah Baksh i Phil Vernon iz organizacije International Alert smatraju da je u koncept razvoja “potrebno vratiti politiku i ideologiju, jer je ideja razvoja i politički i intelektualni konstrukt”, a ne samo analitički i tehnički, kako je bio postavljen da bi uopće bio prihvaćen od strane svih država svijeta.

Redefiniranje koncepta razvoja za sobom bi povuklo i promjenu funkcioniranja međunarodnih financijskih institucija, budući da su one sredstvo distribucije financijske pomoći siromašnim državama. No, institucije koje upravljaju novcem bogatog globalnog sjevera, poput Međunarodnog monetarnog fonda, iako nominalno posvećene MDG-u,

zapravo u svojim politikama, poput mjera kojima se smanjuju socijalni izdaci, forsiraju tržišni fundamentalizam koji doprinosi nejednakosti. Svi podaci pokazuju da globalni tokovi novca, kada se isključe direktne strane investicije, međunarodna pomoć i remitende, idu iz siromašnih zemalja u bogate, a ne obratno, a dobitnici takve raspodjele upravo su te iste institucije i financijski sektor općenito, te političke elite siromašnih zemalja. Zbog toga se vlade siromašnih zemalja, čak i kada bi htjele, ne mogu posvetiti ispunjavanju MDG-a, nego uvjeta koje im postavljaju svjetski kreditori.

Na panelu koji je moderirala njemačka kancelarka Angela Merkel premijer Etiopije Meles Zenawi upravo se na to žalio, rekavši da im MMF “ne dozvoljava ulaganje u tehničko obrazovanje”, te ih “kažnjava jer odbijaju liberalizirati financijski sektor”. Ukupno gledajući, Afrika je posljednjih godina dobivala deset milijardi dolara razvojne pomoći godišnje, ali je vraćala 14 milijardi dolara kredita po uvjetima “strukturnih reformi” MMF-a i Svjetske banke.

S druge strane, pozitivni primjer Vijetnama pokazuje da za smanjenje siromaštva bolje šanse imaju disciplinirane razvojne politike koje su u potpunoj suprotnosti s tržišnim fundamentalizmom donatora. Pozitivan primjer Vijetnama, Brazila i nekih drugih zemalja ukazuje i na još jednu promašenu stavku MDG-a, a to je da su njegovi ciljevi postavljeni na globalnoj razini i fokusirani na stranu pomoć i vanjske faktore, dok se razvoj uvijek događa na lokalnoj razini. Tako je u Brazilu prije sedam godina trećina od 178 milijuna ljudi bila siromašna, a 11 milijuna ljudi je gladovalo. S dolaskom na vlast predsjednika Luiza Inacija Lule da Silve pokrenuti su različiti projekti kojima je broj siromašnih smanjen za 20 milijuna.

Obama najavio novu politiku globalnog razvoja

Upravo projekti poput MDG-a, drže kritičari, koče istinske reforme, jer političarima omogućavaju da daju obećanja koja nisu obavezni ispuniti, a umjesto toga upumpavaju novac u sustave koji nisu osposobljeni konstruktivno ga koristiti. Za ispunjavanje ciljeva MDG-a, osim toga, države bi trebale poštovati i neke druge obaveze o kojima UN raspravlja, poput reforme trgovinske politike i mjera za sprječavanje klimatskih promjena, no ta nastojanja sustavno sabotiraju upravo najbogatije zemlje svijeta. Ipak, vođe tih zemalja na nedavnom su se samitu mnogo više bavili krivnjom zemalja primateljica međunarodne pomoći, nego njih samih i institucija koje zastupaju njihove interese.

Tako su i Angela Merkel i američki predsjednik Barack Obama, unatoč tome što njihove zemlje ne daju dogovorenih 0,7 posto BDP-a, kritizirali siromašne zemlje jer nisu pametno iskoristile novac. Obama je najavio i “novu američku politiku globalnog razvoja, prvu takve vrste neke američke administracije”, dodavši da nacionalna strategija sigurnosti SAD-a “prepoznaje razvoj ne samo kao moralni, već i kao strateški i ekonomski imperativ”. Naglasio je, doduše, da je dosadašnja razvojna politika “stvarala odnos ovisnosti, a ne razvoja”, zbog čega treba “dokinuti princip prema kojemu strani kapital diktira razvoj”. S ovim posljednjim mogli bi se složiti i najžešći kritičari sustava međunarodne pomoći, no Obamina najava uključivanja razvoja u američku vanjsku politiku ne ostavlja previše mjesta nadanjima da će se neke reforme ključne za iskorjenjivanje siromaštva, poput reformi trgovinske i poljoprivredne politike, uskoro mijenjati u pravcu koji bi bio pravedniji za stanovnike globalnog juga.