Kolateralni likovi

U jednoj sceni “Schindlerove liste”, zapovjednik logora Amon Göth ispituje logoraše tko je ukrao kokošku. Nitko ne želi priznati. On ubija prvoga, s očitom namjerom da nastavi ubijati dok se ne javi krivac. Tada se javlja dječak, istupa iz vrste i, pokazujući prstom na mrtvaca, kaže: “On.” Hrvatsko pravosuđe funkcionira danas, otprilike, na taj način. Dva slučaja, povezana iako dijelom različita, pokazuju da je država zapravo ušla u sezonu političkih suđenja.

Bivši hrvatski veleposlanik u Libiji, Jovan Vejnović, nedavno je osuđen na sedam mjeseci uvjetno jer je prekršio zakon o prohibiciji. Sud je odlučio kako je Vejnović, koristeći veleposlaničke privilegije i nabavljajući alkohol, zloporabio položaj, dok je drugooptuženi Miroslav Krpan osuđen jer mu je pomagao u toj zlouporabi. Obje su kazne uvjetne. Svi malo upućeniji u slučaj znali su da ambasador Vejnović nema stvarne veze sa švercom alkohola. Uvoz alkohola za djelatnike tvrtke Crosco, Inine kćeri, bio je dio dogovora države i Crosca. Za taj dogovor znali su važni čelni ljudi ove zemlje: bio je to posao uz državni blagoslov. Mnoga veleposlanstva tako uvoze alkohol za svoje tvrtke, uz prešutnu suglasnost libijske vlasti. Ona to tolerira dok stvar ne postane javna. A u hrvatskom slučaju, ona je to postala.

Šira odgovornost

Vejnović nije kazneno gonjen zato jer je prekršio zakon, štoviše, čak ni zato što se nekome osobno zamjerio. On je postao meta zato što je pripadao krivoj strani – bio je Mesićev kadar. Kazneni postupak protiv njega pokrenut je u trenutku kada je bivši predsjednik Stjepan Mesić napao Nevena Juricu zbog antilibijskih istupa na Generalnoj skupštini UN-a. Libija je, naime, veliki prijatelj Hrvatske, a njen vođa Gadafi hrvatskim je tvrtkama, nakon ustrajnog Mesićevog lobiranja, velikodušno ponudio poslove vrijedne više milijardi dolara. Odziv naših tvrtki je, uzgred budi rečeno, bio vrlo slab. Kapricioznom i osvetoljubivom Sanaderu teško je palo Mesićevo prozivanje Jurice, pa je na nadležnim mjestima zatražio popis grijeha Mesićevih diplomata. I dobio ga je. Službe uvijek imaju takve popise, Rusi kažu “kompromate”, kako bi u danom trenutku mogle djelovati protiv nepodobnih. Cijeli državni aparat na taj način postaje talac središta moći. Vejnović je vjerojatno prekršio libijske zakone i međunarodne diplomatske konvencije, ali je iza njega stajao raison d’etat. Ovo je sjajan primjer kako sitni privatni motivi mogu, bez imalo krzmanja, ići protiv vitalnih interesa države. Otprilike kao u sceni filma “Diktator” u kojoj Charlie Chaplin, kako bi pokazao svoju moć, gazi globus…

U istom razdoblju odvija se kazneni progon Nevena Jurice. On je u travnju osuđen na godinu i pol dana zatvora uvjetno, jer je potrošio oko sto tisuća eura. Povjeriti Jurici državni novac ideja je slična ostavljanju lisice u kokošinjcu. Čovjek je desetak godina u raznim misijama trošio milijune i davao više nego dovoljne dokaze da nije, najblaže rečeno, rođeni diplomat, ali u njegovu slučaju zanimljivije su dvije opet kolateralne žrtve: Luka Bebić i Petra Sanader. Iz Juričina su spisa, naime, mjesecima nakon presude počeli curiti zanimljivi podaci. Prvo, da je rastrošni ambasador plaćao avionske karte za privatna putovanja Luke Bebića po Americi, potom da je plaćao interkontinentalne letove Sanaderovoj kćeri. Bebić je brže-bolje demantirao točnost tih navoda. Rekao je da je sve sam platio. Kako je Barba Luka okorjela poštenjačina, možemo mu u ovoj prilici vjerovati, no minuli rad pokazuje da nije bio imun na besplatne avionske karte. “Ja sam kao saborski zastupnik imao pravo na besplatne avionske karte, ali Jambo bi uvijek nekako saznao da putujem i onda bi mi ih silom plaćao”, priznao je novinarima “Jutarnjeg lista” u kolovozu 2003. godine, kada su iscurili podaci o tome kako ga je tadašnji prijatelj Jambo “na silu” čašćavao. Ovdje je nemoguće ne primijetiti da su ti podaci mjesecima skupljali prašinu, da bi bili izvučeni na svjetlo dana tek kada je Jadranka Kosor odlučila “čvrsto zajahati konja korupcije”. I Petra Sanader i Luka Bebić nisu dijelovi vladajuće koterije. Oni su, kako bi to rekao Arnold Schwarzenegger u istoimenom filmu iz 2002. godine, tek collateral damage (nakon njega taj je izraz popularizirao Jamie Shea, glasnogovornik NATO-a za vrijeme napada na Srbiju, pa se termin odomaćio i postao jednako razumljiv kao, na primjer, pojam “ćevap” ili “janjetina”).

Ivo Sanader, čovjek koji je instrumentalizirao pravosuđe i dosjee o ljudima, sada i sam postaje metom identičnih progona. Čini se da svi ti podaci cure planski kako bi se Sanadera stjeralo u škripac i prije izbora izvelo na sud. Smatra se da bi to bio dobar politički potez za HDZ. No, bi li? Otvoreno je pitanje – bez obzira na bujanje Polančecovih grijeha, lomljenje Ivana Mravka iz HEP-a i drugih važnih aktera Sanaderove politike – hoće li Jadranki Kosor ta zamisao uspjeti. Izvođenje bivših premijera u osnovi nije europska praksa – izuzetak je Italija – a čini se da ni Amerikanci nisu bivšem premijeru, čovjeku koji je Zapad slušao bez pogovora, kao malo tko (dovoljno je sjetiti se njegova snishodljiva odnosa prema bavarskom premijeru Stoiberu), ostali nezahvalni. Sanader je dobio katedru na Columbiji, na studiju koji se bavi “istočnim pitanjima” (Rusijom i slavenskim svijetom), iako je naša pobjegulja doktorirala na Jeanu Anouilhu, na francuskoj drami, i u ovim je pitanjima teorijski diletant prvog reda, pa se čini prilično izvjesnim da u tome ima neke poruke. Uostalom, da se bivši premijeri sude, Helmut Kohl, Tony Blair i mnogi drugi ne bi mogli mirno spavati. Pa ipak, u vrhu države vjeruju da je Sanaderovo hapšenje predviđeno za naredni kvartal. Tako je bar bilo do angažmana u Americi…

Uži kabinet

Franz Neumann, njemački politolog i teoretičar prava, tvrdi da se politika nikada ne može posve rastopiti u pravu i prepustiti samo zakonima da reguliraju stvari. Uvijek sudstvo reflektira odnose moći u većoj ili manjoj mjeri; naša tragedija ne leži u tome, već u činjenici da je za hrvatske sudove irelevantno sve što nije refleksija odnosa moći.

Nitko inače, u ovim aferama vezanim uz Sanadera, nije podsjetio na jednu prilično bitnu činjenicu. Hrvatska vlada, naime, odlučuje većinom glasova ministara i nije neko tijelo podložno – tako kažu propisi – inokosnom poslodavcu zvanom premijer. Zakon kaže ovako: “Uži kabinet odlučuje većinom glasova svih članova Užeg kabineta. U slučaju podijeljenih glasova odlučuje glas predsjednika Vlade…” Hrvatski sudovi ne odlučuju kao anglosaksonski, uvažavajući činjenicu faktične moći, nego prema slovu zakona – što je na svojoj koži osjetio ambasador Vejnović. A Jadranka Kosor bila je dio užeg kabineta, pa će biti vrlo zanimljivo vidjeti kako će osuditi Sanadera a da ne osudi i samu sebe. Pokuša li preko “Kutline bilježnice”, suočit će se s problemima vjerodostojnosti svjedokinje, zastarnim rokovima i činjenicom da su “kolateralni likovi” u Kutlinoj bilježnici danas puno moćniji od naizgled središnjeg junaka tragedije, onog gorostasa što – čini se s dobrim razlozima – mudruje kako psi laju a karavane prolaze.