Sablasni natpiš na Gornjem gradu
“Vaša politika je ričet!” “Ako ne dobijemo ono što nam pripada, onda rat Mađarima!” “Vi ste lakrdijaši!” “Što vi radite, samo je politički ‘švindl'” “Vi nas izdajete i prodajete Švabama iza leđa!” “Vi ste vlaški lopovi!” “Vi ste svinjski špekulanti!” “Ti si svinja!” “Evo druge svinje!” “Ja se ne trebam prati nego ti!” “Ja nisam lopov kao ti!” “Svinjski špekulant!” “Vi ste u švogoriji sa svinjama!” “Vi ste Židov!” “A ti si Vlah!” “Vi varate s vinom!” “Vi spadate u Mitrovicu! U Lepoglavu!” “Vi ste denuncijant!” “A vi hulje!” “Tolike ste ljude povješali!” “Vratite nam našeg prijestolonasljednika!”
Došlo neko vrijeme, da nam se i ovo prastaro dobacivanje uvreda čini nekako domaće, prisno, familijarno. A riječ je o citatu, po stenografskim zapisima, rasprave u Hrvatskom saboru VII. mj. godine 1917., koji je citat Miroslav Krleža uzeo i stavio kao moto svojoj pjesmi “Na Trgu svetog Marka”, napisanoj iste godine, ali je zaplijenjen broj tjednika “Sloboda” (4./1917.) u kojem je trebala biti objavljena (no kako je kasnije uvrštena u sve njegove zbirke pjesama, doprla je i do naših dana). Ispod naslova, a prije citata, Krleža pjesmu posvećuje “Hrvatsko-srpskoj koaliciji” i pitam se kako nastavnici/profesori to objašnjavaju učenicima/studentima. Ako se ne koncentriraju više ili manje isključivo na stilističko-poetološku analizu, onda ne znam kako se mogu raspetljati iz hrvatsko-srpske koalicije, te po mnogo čemu značajne, a i kontradiktorne etape u hrvatsko (srpskom) političkom životu i razvoju. Osim profesora i studenata povijesti (kroatistike), malo će koji laik sa strane lako, logično i obuhvatno predočiti što se zbivalo u ono tamo vrijeme (1905/06.-1918.). No, mene je sada zanimalo ukazati kako je ton diskusije u Hrvatskom saboru danas više ili manje isti/sličan kao i davne 1917. g. Danas više ne moramo čekati stenograme, jer sve pratimo uživo (posredovano TV-om), pa smo svjedoci kako sve ostaje isto, što se više mijenja: i danas se viče “Vi lažete”, “Sjedni”, “Šuti!”, “Vi ste pokrali ovu državu”, “Vama je mjesto u Remetincu”, “Vi trgujete fondovima!” ili, čak, “Vrh ove Vlade je – zločinačka organizacija!” i “Polovicu Vlade trebalo bi – uhapsiti!” Sve je isto, samo nema pjesnika da ovjekovječi takav ton.
No, ako nema pjesnika ima – pišača. To nije kvalitetna zamjena, ali dogodilo se kad je 1. listopada o.g. u svojem “provokativnom performansu”, umjetnik g. Siniša Labrović izveo svoje “Obilježavanje na Trgu svetoga Marka”, tako što se na prostoru među zgradama Vlade RH i Sabora RH, a pod zidom crkve sv. Marka – kružno popišao?! Taj zorni nasrtaj na javni red i moral (na glasovito hrvatsko “ćudoređe”) do sada je prošao nekako slabo zapaženo (tek notirano u dvjema novinama). Zagreb je, bumo rekli, jako tolerantna i moderna sredina, u kojoj se bilo koja performerska zvizdarija pušta na miru, a da se ne bi reklo kako ne razumijemo modernu “umjetnost”. Ako su vađenje spolovila iz hlača, na javnom mjestu, još tolerirali čuvari državnih institucija (?), zadivljuje kako su se u crkvi sv. Marka oglušili i napravili slijepima (a da su iza crkve ili u nju ulazile/izlazile grupice dječaka/djevojčica, njima objasniti što je to “goli” performans, bilo bi jednako teško kao i našem puku danas razjasniti nekadašnju hrvatsko-srpsku koaliciju!). Dok Labrovićevu “animalnu gestu” opravdava autorski tim Urban Festivala u čijem je programu izveden ovaj performans, ja tu gestu smatram stupidnom. Upravo zato jer je – animalna. Jer, kad S.L. objašnjava da će zapišavanjem trga ispred crkve sv. Marka i okolnih institucija “pojačati osjećaj i svijest da navedene institucije i vlasti pripadaju svakom od nas, da su tvoje, moje, naše…”, on ispoljava samo instinkte koji su u ljudskom biću odavno zatomljeni, kompenzirani i ocjenjivani kao – primitivni. Jer, samo životinje (izbliza gledajući, psi i mačke, kao i drugi brojni četveropapkari) obilježavaju svoj teren ostavljanjem traga mokraće. Navedene gornjogradske institucije, kao i crkvu, dotični umjetnik performansa izvrgava jedino preziru svojih diluvijalnih instinkata, a da se to smatra angažmanom u nekakvom “Urban Festivalu” zvizdarija je dostojna ćuške iliti pljuske.
A ovu bi – kad već nije na Trgu sv. Marka – sigurno zaradio da se na tom istom Gornjem gradu prošetao kojih stotinjak metara dalje, do perivoja crkve sv. Franje Ksaverskog, pred kojom su na zid uglavljene spomen-ploče u čast izgubljene endehaške nezavisnosti i u slavu Tuđmanove samostalne države (v. NL, 29. IX. i JL, 4. X. o.g.):
“Hrvati 1941. proglasiše Hrvatsku nezavisnom. U krvavom II. svjetskom ratu izgubiše nezavisnost i od pobjednika bijahu masovno ubijeni i nemilosrdno proganjani.”
“Hrvati 8. listopada 1991. pod vodstvom Franje Tuđmana proglasiše svoju državu samostalnom i obraniše je čudom Božje dobrote i junaštvom svojih sinova.”
Eto, pa pozivam urbane performere neka svoje instinkte izvole zapisati mokraćom (u krugu) na jednom ovakovom posvećenom mjestu, koje župnik te crkve brani riječima: “Nek’ dođe i država, ploča se skidati neće!” Glasovita anafora kojom Krleža inkantira svoju pjesmu (“Na Trgu sv. Marka sablasni napjev se poje”) laički bi se mogla performirati/preformulirati, recimo, kao: Na Trgu F. Ksaverskoga sablasni napjev se poje / Da je ustaško bilo jučer moje, a da je danas i tvoje!