Slobodni književni teritorij

Sutradan je izlet. Cetinje: umjetnička i muzička akademija, muzeji, male palače, ambasade i rezidencije, parkovi nekadašnje kapitale. Grad je svečan, mali, tih i svjež, ugođaj kao u nekim klasičnim toplicama. Pijemo espresso pod kestenovima. Imamo osjećaj kao da smo osamsto kilometara sjevernije, negdje blizu Beča – Europa Centrale Claudija Magrisa: tihi šetači, djeca na biciklima. Frenezija ekonomskog uzleta tu se ne osjeća. Bidermajerski grad kao da čeka svoj čas: ulazak Crne Gore u Europsku uniju? Nešto slično desit će se svakako: umjetnica akcionistica svjetske slave Marina Abramović uređuje umjetnički centar na arealu zatvorene tvornice “Obod”. Tko u Jugoslaviji nije imao frižider ili štednjak te marke?

Na kasni, riblji ručak Varja Đukić je pozvala u lučicu i ribarsko mjesto Rijeka Crnojevića na Skadarskom jezeru. Sjedamo na terasu nad bistrom zelenom vodom, ovdje je mir potpun. Ljepota djeluje kao da ju je netko inscenirao. A i je. Turski graditelj pred par sto godina sagradio je ovdje kameni most s tri luka, potpuno uravnotežen, makar je jedan luk dvostruko širi od ostala dva. Kroz njega mogu proći čamci i brodići. Dok traje razgovor za stolom pogled neprestano luta prema turskoj građevini: magnetizam pravog graditeljstva. U slučaju ovog idiličnog jezera, vrhunska arhitektura znači ujedno krajnju diskretnost: most se, naime, doima mnogo manjim no što je.

U opasnoj zoni

Navečer kamere, blicevi, u prvim redovima sjede novinarke i novinari s blokovima i pišu bilješke. Magris govori pred prepunom terasom. Ne govori o srednjoj Europi ili Dunavu, već o dvadesetom stoljeću i nesigurnoj individui bačenoj u kovitlac utopija, diktatura, dostignuća, najčudesnijih sudbinskih obrata. Govori nadahnuto i brzo, slika pred nama tablo koji je mješavina Lucasa Cranacha i informela. Iskren je, ponesen pa slijedi gromoglasni pljesak. To je bilo to.

Varja blista od sreće, ipak je godinu dana radila na tome da Magris stvarno i dođe. On pak, za stolom, između ostalog sažimlje prve dojmove o Crnoj Gori: zemlja je naočigled lijepa. No očigledno je i da njome vlada neki velik novac. Izjavljuje da će u kolumni u “Corriere della Sera” nešto napisati o susretu s Ognjenom Spahićem, s kojim je mnogo razgovarao.

Ja se slažem s prvim i trećim, a što se vladavine novca u Crnoj Gori tiče, ne vidim veliku razliku prema drugim zemljama. Banke i financijske korporacije upravo su opljačkale državne budžete od Amerike do Europe. Koja je razlika između ponašanja “kapitala” ovdje i na Islandu, u Belgiji, Mađarskoj ili Grčkoj? Ovdje “kapital” barem investira, a ne maše nam upravo dobivenim čekom nestajući u virtualnom prostoru “nove ekonomije”.

Dan treći, ujutro coup de théatre. Proglašenje nagrada mladim piscima i primanje kod sponzora, velike vinarije “Plantaže”. U pola jedanaest pred hotelom čekaju dva autobusa i odvoze nas prema predgrađima, u pravcu aerodroma i ogromnog areala bivše jugoslavenske vojske. Idemo u zabranjenu, opasnu zonu koje se sa zebnjom sjećam iz 1999. godine: sivo more tenkova i kamiona, vojnički šatori, žičana ograda. Nakon petnaest minuta autobusi skreću s glavne ceste na jedno potpuno prazno i pusto polje. Rampa, čuvar.

A onda spektakl. Njegovane lijehe cvijeća, hortikulturno posađene palme i pinije. S parkinga puteljkom hodamo prema malom brežuljku – s velikim otvorom izdubenog hangara za ratne avione. No, i taj jezivi ogroman otvor je domesticiran: niz litice teku male kaskade. Voda pljeska i žubori kroz cvijeće i fino aranžirano raslinje. Kad se zakorači kroz ogromno ždrijelo bunkera, termički šok. Vani trideset pet stupnjeva, a unutra u spilji je ledenih petnaest.

Omnipreznetno je: ovdje je stanovala zvijer. Sirovo izbijen tunel ima visok je petnaestak metara i dobrih dvadeset i pet u širinu. Sivkasti svod, na početku blještavo osvijetljen, nakon stotinjak metara počinje se gubiti u polumraku. Pravi zavoj. U tom podzemlju bilo je garažirano dvadeset ili trideset MIG-ova. Iz godine u godinu čekali su da pokrenu mlazne motore, izvezu se na svjetlo dana i vinu se u nebo iznad Jugoslavije – da prognaju neprijatelja. Koji se, međutim, nikada nije pojavio. Pa je ta paklena mašinerija poludjela i samljela vlastitu zemlju. Na kraju, kako se ozbiljni “neprijatelj” nije pojavio, kamo su se ti strojevi povukli? U Srbiju, u staro željezo, ili su prodani kakvoj afričkoj satrapiji?

Obrat dostojan kazališta

Tunel odiše prazninom jedne zemlje koje više nema – i prazninom u stvarnom srcu države koje smo bili podanici. Međutim, Crna Gora si je dozvolila obrat dostojan kazališta. U tunelu vrhunsko halogensko osvjetljenje indirektno osvjetljava grubo oklesane svodove. S desne strane postavljena je duga balustrada od nekog high tech metala. Na jednom proširenju svira jazz band. Dolje se nižu stotine velikih tamnih bačvi. Postavljeni su stolovi s desecima karafa vrhunskog vina i stotinama blistavih čaša. Mlade konobarice i konobari nude nam pršut i sir, dolazeći iz bočnih dvorana, za po jedan avion svaka. Ne mogu vjerovati. Ovdje zapravo prvi puta vidim ono što se zove postmoderna, u svojoj najboljoj izvedbi.

Nakon sata, promrzao izlazim na jarko sunce i iz autobusa vadim stvari. Zadnju noć spavam kod Ognjena i Gordane. Oni su stoga došli svojim kolima. Na putu Ognjen pravi mali zaobilazak – to često radi – do jedne kraške ponornice usred plantaža vinograda. Brzac, jezerce, zatim vodopad. Rijeka nestaje u zemlji. Na drvenoj terasi pijemo kavu, okruženi mirisima divljeg majorana, samonikle mente i divljeg češnjaka. Gledamo ptice na vodi, trijeznimo se, pušimo, odnosno Gordana ne, čeka bebu.

Nakon toga popodne, najvrući dio dana provodimo čitajući i drijemajući u njihovom stanu, iza spuštenih roleta i s uključenim klima-uređajem. Ja u jednoj već napola ispražnjenoj sobi, tu će biti dječja soba.

Navečer, filolog Enver Kazaz i pisac Božo Koprivica zaključuju festival. Sa sat zakašnjenja doduše, jer Božo u knjižari gleda prijenos važne nogometne utakmice. Dotle Enver i ja pijuckamo viski i prisjećamo se neviđenog uzleta mlade bosanskohercegovačke književnosti devedesetih, u doba opsade Sarajeva i Bihaća, što je Enver izdržao i sve vrijeme ostao još i koncentriran. On je bio diskretni promotor Nenada Veličkovića, Muharema Bazdulja, Gorana Samardžića, Semezdina Mehmedinovića.

Možda ponesen tim sjećanjima, poput nekog ruskog pjesnika kasnije gromoglasno zaključuje festival, tražeći da proklamiramo “slobodni književni teritorij Karver”, bez obzira na nacije, države, jezike itd. Kasnije, za stolom, objašnjavamo mu da to i nije potrebno, jer ako se ovdje godinama sastajemo, zona slobode već postoji. Viski je ozbiljno potekao, nabacujemo teme festivala sljedeće godine. Ja se, međutim, dižem i opraštam, jer sutra ujutro me čeka naporna vožnja. Sto konja na dva kotača ne dopuštaju nikakve mamurluke.

Zadnje jutro, osam i trideset. Vrata velike kapije su otvorena, Mirza nam maše s verande, da se popnemo na kavu. Gore je i njegova majka, Ognjen sjeda kao da je kod kuće. Preko puta fotelja biblioteka od poda do stropa. Gledam u sabrana djela Franza Kafke, Ive Andrića i Augusta Strindberga. Kava je prava turska, aromatična, ne pregusta i uz nju su servirani keksi. Sve odiše odnjegovanom kulturom. Razgovaramo, i već je deset i petnaest.

Povratak

Izvlačim natovareni motor natraške iz vrta, na izlazu iz grada punim gorivo i jasno mi je da doma neću stići u jednom danu. Nazivam u Budvu, da se kratko vidim sa Svetlanom Ivanović, organizatoricom (službeno, PR-om) kulturnog ljeta “Grad teatar”, i da osjetim bilo booming towna. S kojom za sat vremena sjedim u kavani skrivenoj u sjenovitom vrtu starog kamenog grada. Vrti se velik novac, rasprodaje svaki pedalj za gradnju, ali kulturni programi ne dobivaju puno. Radila je donedavno na školi. Gimnazijalke su izgubile glavu od glamura koji je preplavio grad. Naličje te prisile na luksuz i egzaltiranu životnu radost je siromaštvo mnogih. Sakrivaju to, očajni su, kako da imitiraju lijepi život? Svetlana: “Oboljeli su od siromaštva.”

Rusi i nova crnogorska dvojezičnost? “Kažu da dolaze zbog svjetla. Uglavnom iz Sibira i sa sjevera. Tamo je mrak, zime su duge. Ovdje blješti sunce cijelu godinu. Sele simo. Ove godine je u prvi razred pučke škole prijavljeno 42 ruske i ukrajinske djece. To su dva razreda.”

Motor leti kroz Konavle. Dug je put, požurite konji moji, dug je put, brže, o brže…, pjevao je bosanski roker Željko Bebek, uz rifove Gorana Bregovića. Dug je put, imam još sedamsto kilometara obuzdavanja guvernala mašine. Iza mene je impresivan mostobran jedne druge, ogromne Europe, koja u Crnoj Gori pokazuje svoju snagu i vitalnost. Zapadna Europa, uključujući odnjegovani Dubrovnik, pričinja mi se sad kao mikrokozam. Shvaćam da Putin i njegovih deset oligarha tek parazitiraju na jednom društvu u usponu.

Opet će trebati prespavati. Ali sad neću u nekoj bezličnoj sobi uz cestu. Na delti Neretve skrećem u unutrašnjost, pravac Mostar – životnoj patnji i rodnom gradu Predraga Matvejevića. Zbog njega je, siguran sam, u svom “Mediteranskom brevijaru” – prevedenom i u Japanu! – napisao da Mediteran seže tako daleko dokle rastu masline. Spavat ću kod prijatelja, a od tamo ću se preko zapadne Hercegovine malim cestama vratiti u Dalmaciju, izbiti negdje na Makarsku.

Vožnja uz prelijepu zelenu rijeku koja u Hrvatsku dolazi iz samog srca Bosne, to uzbuđuje, ide do u želudac. Povremeno strše ostaci srušenih kuća, to samo pojačava dojam. I bezmjerna krivnja Hrvata, koji su ovdje prosuli otrov iz dna duše progoneći Muslimane.

Kad ugledaš Mostar i voziš se četrdeset po širokoj prilaznoj aveniji, čudiš se da taj grad uopće još postoji. I lovi te euforija, tipična ljetnog Mostara.

Jezgro starog, turskog dijela grada već u potpunosti izgleda kako to žele turističke agencije. Famozni Stari most, čiji su teški kameni dijelovi godinama ležali na dnu Neretve, ponovno se propinje prema nebu. Obnovljen od novog klesanog kamena, sad je blještavo bijel, a noću iluminiran na najmoderniji način, kao da smo u Francuskoj ili u Firenci. Turisti u okolnim kavanama s neizbježnim “romantičnim” svijećama na svakom stolu pobožno uživaju u inscenaciji. Turizam i europska volja (novac) pobijedili su provaliju. Godinama su s jedne i s druge strane rijeke stršili samo patrljci podnožja vitke, tridesetak metara visoke elegantne konstrukcije: dokumentirajući svu tugu balkanskog specijaliteta urbicida, pritajenog divljaštva koje čuči u “Europejcima” Hrvatima i “Balkancima” Srbima (itd.), koje samo čeka da bude pušteno s lanca i ognjem i mačem satre sve što nije vruća janjetina pod masnim prstima, rakija i urlikanje tzv. narodne muzike.

Mostar, ljetna večer anno Domini 2010.

Gradovi koji su devedesetih – kad su se naše nacije oslobađale i prema etnologu Ivanu Čoloviću “pucale od zdravlja” – platili račun bili su oni najfragilnije i, doslovno, najljepše fakture. Opkoljeni i demolirani su barokni Vukovar na Dunavu, izbombardiran su stari gradovi Dubrovnik i Sarajevo, a u Mostaru je priređen dugogodišnji inferno, koji je, eto, svoj finale imao u višednevnom gađanju jedne od najljepših europskih građevina. Topovi i minobacači postavljeni su na sto metara razdaljine i tuklo se tako dugo dok se konstrukcija nije sunovratila u rijeku. (Inače, fenomen urbicida opisao je veliki beogradski arhitekt i pisac Bogdan Bogdanović. Sam je bio protjeran iz Beograda Slobodana Miloševića i Vuka Draškovića, umro je ove godine kao austrijski državljanin.)

Turizam je, naravno, grozan, pa sjedeći u kafiću i gledajući obnovljen most čovjek ne zna da li da se smije ili plače. Stari most mogao bi biti obnovljen i iz plastike, kao u Disneylandu, jer bi turisti (i ja skupa s njima) sjedili pod njim isto tako uz svijeće i laganu muziku iz prikladno razmještenih zvučnika na ljetnoj terasi. Treba pričekati sto, dvjesto godina da kamen navuče sivu boju, i da njegovo rušenje potone u zaborav. Moja, rušiteljska generacija tako pod tom ekscepcionalnom građevinom sjedi s osjećajem sličnim onom koji je imao graditelj prije četiri stoljeća. Kad je dovršio most, i njemu se kamen sigurno činio prebijel, i on si je mislio da treba pričekati sto godina da posivi i stopi se sa sivo-plavičastom bojom strmih hridina na kojima stoji.

Od Mostara vozim samo sa stankama za točenje benzina. U lijepoj zapadnoj Hercegovini, ominoznom “srcu hrvatstva”, vidim samo da više nema istaknutih hrvatskih zastava i nacionalnih amblema. U Zagrebu, ratni profiteri i konzervativni političari u zalazu ističu ih još uvijek. Rivijera pak – Makarska, Split, Kaštela, Rogoznica, Primošten, Šibenik, Vodice, Zadar s arhipelagom – zabavljeni su turizmom. Pazim na obitelji koje u kupaćim gaćicama, s ručnicima i zračnim madracima prelaze cestu.

Nakon Zadra, gdje cesta vijuga podno Velebitskog masiva, odahnem: samo još dokoni talijanski kamperi i sjevernjački studenti u prastarim kombijima i raznim furgonima, kao šezdesetih i sedamdesetih. I motoristi, dakako. Holandezi, Austrijanci, Englezi, Irci. Dospjeli su konačno. Na fantastičnu cestu, scenic road. Voze polako, ne saginju se u zavojima.

Na velikoj benzinskoj crpki iznad Rijeke i Opatije. Adio Dalmacija! Gledam veliki otok Cres (Magris: “kiklopski otok”), i na displeju od mobitela neodgovorene pozive i pristigle poruke. Brrr.

Zadnjih devedesetak kilometara Istre vozim automatski, na relaciji Poreč-Zagreb sam stalno. Oko pola šest spremam motor u garažu, odlažem šljem i rukavice. Oblačim kratke hlače i stojim u vrtu. Sunce je već pomalo večernje, meko. Kao uvijek, gledam na Zapad. Točno preko puta je Venecija. Jesam li bio daleko, ili je sve ovo sasvim blizu?

(Kraj)