Crnogorski rat za mir

Prije 19 godina iz Crne Gore u agresiju na Dubrovnik dobrovoljno je krenulo na hiljade rezervista Jugoslovenske narodne armije podržanih oklopnim jedinicama, teškom artiljerijom, avijacijom i pomorskim jedinicama. Invazija je počela nakon mjeseci medijske i političke pripreme terena. Jedinstveni DPS, potčinjen Slobodanu Miloševiću, sa Milom Đukanovićem, Momirom Bulatovićem i Svetozarom Marovićem na čelu, aktivno je učestvovao u mobilizaciji javnosti upozoravajući na navodnu ratnu opasnost koja dolazi sa druge strane granice.

Đukanović “nije znao”

Napad na Dubrovnik bio je i medijski dobro pripremljen. U tu svrhu je iskorišćena i zloupotrijebljena tadašnja državna televizija kada je, dva dana pred napad, objavila informaciju u trećem dnevniku da se u Dubrovniku nalazi 30 hiljada naoružanih ustaša koji su spremni da napadnu Crnu Goru. Tadašnja ratna propaganda je tvrdila i da JNA vodi pravedan rat kako bi se zaštitila od ustaške fašističke agresije. Ista ratna propaganda je bombardovanje Dubrovnika nazivala “blokadom” umjesto onog što je stvarno bila – opsada drevnog grada.

Politički nalogodavci su sa skupštinskih govornica poručivali kako je došlo vrijeme za prekrajanje avnojevskih granica, dok su oni ekstremniji pozivali da se krene direktno na Zagreb. Pripadnici manjinskog antiratnog saveza, okupljenog oko Liberalnog saveza na čelu sa Slavkom Perovićim, najsurovije su šikanirani i označeni kao izdajnici. Perović je javno u skupštini iscijepao državno glasilo “Pobjedu”, koja je veličala napad na Dubrovnik i pozivala na učešće. On je sa tadašnjim aktivistima SDP-a i brojnim antiratno nastrojenim intelektualcima pokazivao da je u Crnoj Gori, u tadašnjem ratnom ludilu, postojao tračak svjetlosti. Tako je ostao upamćen poklič “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, koji je odjekivao sa trga ispred Dvorca kralja Nikole na Cetinju, i postao simbol otpora ideologiji krvi i tla.

Tadašnja vladajuća elita, Bulatović, Đukanović i Marović sa Kilibardinom podrškom iz “opozicije”, postigla je nezvanični a svima dobro poznat konsenzus oko ratnog cilja koji je bio jasan: proširenje Crne Gore u rejonu Konavala i Dubrovnika. Sve do danas ova se ekipa trudi da sakrije ili umanji svoju odgovornost za to što su Crnu Goru poveli stranputicom.

Godinama kasnije predstavnici crnogorske civilne vlasti, koja organizovala mobilizaciju rezervista i Jugoslovenskoj narodnoj armiji potčinila i rezervne jedinice MUP-a koje su bile pod njihovom komandom, promijenili su priču. Tadašnji i današnji premijer Milo Đukanović, koji se 1997. godine odmakao od Miloševića, desetak godina nakon agresije na Dubrovnik je ustvrdio da tada nije znao šta se zapravo dešava u dubrovačkoj regiji koju je, kako se kasnije ispostavilo, od armade sa crnogorske strane branilo oko 700 ljudi pod oružjem.

– Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva. Mislim da je objektivniju sliku o tome šta se dešavalo imao vojni vrh u Beogradu, ali naš problem je bio u tome što smo isključivo upućeni na taj izvor informisanja. Tu je ležala opasnost, a rekao bih da se pokazala i realnost manipulacije ne samo crnogorskom ukupnom javnošću nego i samim crnogorskim vrhom u tom vremenu – izvlačio se Đukanović, čija je izjava “da igram šah, omrznuo bih ga zbog šahovnice”, odjekivala iz medija devedesetih.

Mašina za pranje prošlosti

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i danas tvrdi da je pohod na Dubrovnik bio jedini način da se zaustavi prelivanje sukoba u Crnu Goru. Međutim, i on se, kako je kazao u intervjuu televiziji Vijesti, usaglasio sa tadašnjim saradnikom Đukanovićem u tvrdnji da je vlast u Crnoj Gori od vojnog vrha u Beogradu dobivala pogrešne informacije o stvarnom stanju.

– Pitao me je Stjepan Mesić 1993. godine: “Šta pobogu uradiste, što nas pregaziste? Da li ste imali informaciju koliko je nas bilo?” Ja sam mu odgovorio da je meni Kadijević rekao da njih ima 30 hiljada, a na njih toliko blizu naše granice mi moramo da odgovorimo sa 60 hiljada. Ali onda mi je Mesić rekao da je njih bilo svega 700. E, to smo tek kasnije saznali – tvrdi Bulatović u svom nedavnom intervjuu.

Tokom invazije na Dubrovnik poginulo je više od 300 ljudi sa hrvatske strane, 33 hiljade je pobjeglo iz svojih domova, a u logore u Bileći i Morinju odvedeno je 336 osoba. Na tom ratištu poginulo je i 166 crnogorskih rezervista koje je crnogorska vlast poslala u rat za mir. Sa dubrovačkog aerodroma je, tvrdi se, odnijeta oprema vrijedna deset miliona eura, a vojska je sa sobom nosila sve dragocjenosti na koje je nabasala, uključujući i stoku.

Normalizacija odnosa sa Hrvatskom počinje nakon 2000. godine kada je premijer Milo Đukanović izrazio žaljenje zbog agresije na Dubrovnik. Zbog granatiranja Dubrovnika u Hagu su na po sedam i sedam i po godina zatvora osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, dok niko od državnih čelnika, propagatora i organizatora rata nije obuhvaćen optužnicom.