Gradonačelnik nisam, gradonačelnik jesam
Već se danima u domaćim medijima provlači vijest o skorom otvaranju novog zdanja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 11. prosinca, a koju svečanost će predvoditi Jadranka Kosor i Milan Bandić. Svi unisono prenose tituliranje spomenutog dvojca: premijerka i predsjednički kandidat. Ne gradonačelnik Zagreba, ne bivši gradonačelnik Zagreba, ne gradonačelnik Zagreba s mandatom u mirovanju, nego baš “predsjednički kandidat Milan Bandić”, i nitko u tome ne vidi problem. Kao ni u tome što uopće jedan predsjednički kandidat, u jeku predizborne kampanje, ima činiti na zanimljivo tempiranom otvaranju najvećeg i najskupljeg javnog graditeljskog pothvata u hrvatskoj kulturi u posljednjih tko zna koliko godina.
Jasno je kako bi sam Bandić opravdao svoj nastup sa škarama, dobro već znamo njegovu retoriku. Oprilike, glasilo bi da je on kao prvi čovjek grada kroz duži niz godina napravio najviše za MSU, u zajedničkom poslu s Vladom, i red je da bude uz premijerku. Pa, zar je nedavno oglašena kandidatura za mjesto predsjednika razlog zbog kojeg bi se itko normalan i dobronamjeran u njegovoj poziciji trebao sramiti onakvoga svog uspjeha, i svojih suradnika, a na jednom tako značajnom projektu, poduzetom u interesu svih građana Zagreba i čitave Hrvatske? Zar bi to trebao prešutjeti, rezultate svog rada kao njegove jedine legitimacije? Čime drugim da se predstavi hrvatskim građanima koje, uostalom, samo to i zanima?
Svečanošću otvaranja muzeja oko čije se gradnje Grad Zagreb i Vlada godinama politikantski natežu, tako odugovlačeći s njegovim dovršetkom i pogodujući stalnom dizanju cijene radova te napose zatrovanim odnosima u likovnjačko-muzealskom cehu, umjetnički će ravnati meštar većine ovdašnjih priredbi u slavu vlasti, a dobacio je čak i do kineskih stadionskih sletova –Krešimir Dolenčić, pogađate. Ceremonijal će poslužiti u svrhu državno blagoslovljene promocije novog privatnog interesa Milana Bandića, za čiji probitak on lično ionako već jako dugo plaća marketing, ali na račun zagrebačkih građana, ne samo onih koji su ga izabrali da upravlja njihovim novcem u zajedničko ime. To je nešto nalik neprijateljskom preuzimanju “Podravke” – krađa novca od poduzeća zbog privatničkog otkupa njega samog.
Putevi novca u kampanji većine kandidata koji se uopće pojavljuju na široko postavljenim medijsko-agencijskim projekcijama krajnje su netransparentni i, reklo bi se, kontroverzni. Ali, doista je Bandić onaj koji u tome daleko prednjači, onaj tko je inovirao mogućnosti da se sama predsjednička kampanja pretvori u korupcijsko žarište i da ne bude ništa doli strukturni moment upravo takve politike koju on nudi publikumu. Bandić ovih mjeseci jednako ulaže zagrebački novac u darivanje ostatka glasajuće Hrvatske, ili za medijsko samoreklamiranje u trci do fotelje koja osigurava imunitet prispodobiv energetskom štitu svemirskog broda u kakvoj SF-sapunici, kao što je crpio grad npr. nepovoljnim direktnim pogodbama u raznim javnim poslovima, na veselje opsežnog kruga privatnika koji će mu, poput Ivice Todorića, znati uzvratiti zrelim voćem marketinške podrške.
Zato, kad se 11. prosinca bude pojavio pred novim MSU-om, bit će to samo još jedan vid prisvajanja i robne razmjene javnih vrijednosti, kao što ministri vole otvarati dionice autoceste uoči izbora za Sabor. Jer, nije predmet slučajnog običaja to što je Milan Bandić, zapravo, morao pristati na zamrzavanje gradonačelničkih ovlasti u vrijeme privatne mu i vanstranačke državničko-predsjedničke kampanje, za koju se samostalno opredijelio, pa tako i na odricanje od svih pogodnosti što ih nudi ta javna funkcija do hiberniranja, nego je to uvjet tzv. demokratskog opstanka i razvoja društva. I nitko nema pravo dotle zlorabiti narodno povjerenje; ustvari, nitko osim tipa koji nas je zadužio ustrajnim razotkrivanjem svih nedostataka ovoga političkog te upravnog sistema, makar i tako što ih je drastično eksploatirao kad god mu je to išlo na ruku.