Kakva pitanja, takvi odgovori

Saborsko istražno povjerenstvo za Inu nije se ni nakon ovotjednog trosatnog svjedočenja bivšeg premijera Ive Sanadera približilo odgovoru na glavno pitanje o prepuštanju Ine Mađarima. Podsjetimo, povjerenstvo je prošlog mjeseca već saslušalo bivše SDP-ove ministre Ljubu Jurčića i Slavka Linića, HDZ-ovog ministra financija Ivana Šukera, bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca i Inine čelnike Tomislava Dragičevića i Zoltana Aldotta.

Zahvaljujući politikantskom nastupu i nepripremljenosti članova povjerenstva, kako onih iz vladajućih tako i onih iz oporbenih redova, ni Sanader nije bio prisiljen odgovoriti zašto je izmjenama Ugovora o međusobnim odnosima iz siječnja 2009. godine mađarskom MOL-u prepuštena apsolutna kontrola nad tvrtkom s monopolističkim položajem u energetskom sektoru.

Nije odigrao za Polančeca

Sanader nije bio prisiljen ni pojasniti što je Hrvatska time zapravo dobila, osim nekih koncesija u obliku veta koje Vladu, iako ona i MOL imaju podjednak vlasnički udio u Ini, po svemu stavljaju u defenzivan položaj. Također, povjerenstvo se nije koncentriralo ni na pitanje o tome u čemu se sastoji šteta za Hrvatsku nastala izmjenom Ugovora između Vlade i MOL-a, već je SDP-ovim članovima povjerenstva bilo važnije dokazivati da je u Polančecove pregovore s MOL-om bila uključena cijela Sanaderova vlada, a osobito sadašnja premijerka Jadranka Kosor, dok je HDZ-ovcima bilo najvažnije dokazati suprotno.

Da je izmjenama Ugovora o Ini Vlada dospjela u nepovoljan položaj u odnosu na MOL, jasno je na prvi pogled. Prema originalnom Ugovoru iz 2003. godine, kada je MOL ušao u Inu sa 25 posto plus jednom dionicom i kada je Hrvatska još uvijek držala većinski udio, Vlada je imala većinu i u nadzornom i u upravnom odboru. Prema Polančecovim izmjenama Ugovora iz 2009., MOL je dobio apsolutnu većinu u oba tijela bez valjanog razloga, jer MOL nema većinski vlasnički udio u tvrtci, već drži 47,16 posto dionica, a država 44,84 posto ili samo 2,32 posto manje. Sukladno tim vlasničkim udjelima, razumno je bilo očekivati da upravljački odnosi budu ravnopravni.

Naime, ni originalni Ugovor iz 2003. ni po čemu nije nalagao da je Vlada trebala prepustiti kompaniju MOL-u u kada je njen udio pao ispod 50 posto. Doduše, ona više nije imala pravo na većinsku kontrolu, no s druge strane, nije to pravo dobio ni MOL, jer ni on nije prešao 50 posto. Članovi povjerenstva dopustili su Sanaderu da se po tom pitanju izvuče s općenitim odgovorima, iako je jasno da Vlada zauzvrat nije dobila ništa od MOL-a i da je u cijeloj priči jedini vidljivi ustupak onaj sumnjivi kreditni aranžman za Podravku koji je Polančec dogovorio s MOL-om u vrijeme pregovora o Ini. Sanaderu je zbog toga bilo dozvoljeno da brani izmjene Ugovora s MOL-om kao nešto što je za Hrvatsku bilo prihvatljivo. Kao i Polančec, i Sanader je htio prikazati da su takav Ugovor kao dobar prihvatili i ostali članovi Vlade, uključujući i sadašnju premijerku. No ne čini se da je time, kako tvrde neki komentatori, odigrao za Polančeca.

Povjerenstva bez svrhe

Povjerenstvu je naprosto kazao da o aranžmanu s Podravkom nije ništa znao, čime se ogradio od tog potencijalno kriminalnog aspekta priče, dok je sebe htio zaštititi porukom da su izmjene Ugovora, jednako kao i on, prihvatili i drugi članovi Vlade, što bi u svakom slučaju vodilo samo prema političkoj odgovornosti za gubitak Vladina utjecaja u Ini. Upravo oko toga su se natezali SDP-ovi i HDZ-ovi članovi povjerenstva prilikom ispitivanja Sanadera, kojem je tu odgovornost kao bivšem premijeru sada bilo puno lakše preuzeti nego aktualnoj premijerki. No to, za razliku od one u koju bi mogao upasti Polančec, svakako nije naročito opasna jama koju je Sanader iskopao Jadranki Kosor ili ona njemu.

Također, svi HDZ-ovci, i bivši i sadašnji, nastojali su prikazati da je put prema gubitku Ine postavila SDP-ova vlada Zakonom o privatizaciji Ine iz 2002. godine, kojim je bilo unaprijed određeno da će Hrvatska, što prodajom MOL-u što braniteljima, zaposlenicima i građanima, ostati bez najmanje 54 posto Ine. Istina je da je Hrvatska još tada odlučila da će u perspektivi izgubiti Inu, a kako se stvari odvijaju, za očekivati je da će na koncu završiti s kontrolnim paketom od 25 posto. Stoga se pitanje o šteti koja je počinjena Polančecovim izmjenama Ugovora svodi na to koliko će Hrvatska moći utržiti kada se odluči prodati narednih 19 posto svojih dionica, s obzirom na to da je MOL-u već sada, kada to nije morala, prepustila upravljanje tvrtkom.

Potencijalno kriminalni aspekt priče, aranžman s Podravkom, povjerenstvo nije uspjelo ni dotaknuti, čime se još jednom, nakon slične farse s povjerenstvom koje je istraživalo slučaj “Kamioni” bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića, pokazalo da se svrha osnivanja saborskih povjerenstava svodi na politička prepucavanja.