Uvodnik

Broj 520

Tagovi:

Datum objave: 07.12.2009.
Na svijetu jedva da ima tako podrazumijevajuće stvari kao što su novine na kiosku. To je toliko prirodno, naime to da se novine nalaze na pultu i da ih onda vi kupujete ili ne kupujete, da je upravo banalno. Novine i kiosci, to ti dođe kao prst i nokat. Jer, gdje bi novinama uopće moglo biti mjesto negoli na kioscima? Ono što je tu bilo neobično, a onda i neprirodno pa i nenormalno, bilo je to da novine koje držite u rukama – dakako, ako ste prije toga ostavili deset kuna na trafici – proteklih deset godina, otkad postoje, nisu bile na kioscima. Kako je to uopće moguće? Je li tu posrijedi bila neka vrsta novinarskog mazohizma? Ili su naši prethodni kolege oboljeli od neke tajanstvene bolesti čija je posljedica bila njihov nevjerojatno visok prag tolerancije na temeljnu frustraciju, na zamračenost? Biti novinar i biti anoniman, nespojivo je. To je kao kad si svakodnevno kuhaš ručak, a ostaješ gladan.

Ipak, netko ili nešto ravnalo je ovako bizarnom situacijom. Jasno je i što. Ove novine, naime, dolaze iz miljea “najgore manjine” ili “manjine najgorih”. Drugo, iako ta manjina sama po sebi nije vidljiva (ne vire nam rogovi i nismo crni), njezine medijske sličice potencijalno su vidljive. Jer, ona na kioske vodi i svojih dvadesetak malih vidljivih “crnaca”, koliko se ćiriličnih slova razlikuje od svoje latinične braće. Njih se lako uoči, pa ih se komentira. Stoga se odlučilo da novine neko vrijeme počekaju u medijskom limbu, da ne dobijemo po tamburi prije reda. Tu si i nisi tu. Postojiš, ali te je lako mimoići. Kako bilo, sad bi valjda trebalo biti drukčije. Povratkom iz medijskog izbjeglištva tražimo svoje stanarsko pravo na kioscima, što znači da se sada, valjda, pripitomljujemo, od iritantnih uljeza postajemo iritantni komšije.

Ono što ćemo prakticirati u novinama jest i dalje ta iritacija koja bi kod čitalaca mogla izazvati crvenilo. Tako će na ovim stranicama, među ostalima, do riječi doći i naš ljuti Krajišnik, bio on novinar ili građanin, čija bi neizbrušenost mnogo kome mogla zasmetati. Pa što! Neće se valjda zbog toga ispričavati onima koji stalno viču “sluga pokoran”! Uostalom, gdje on može reći svoje mišljenje ako ne u ovim novinama?! Pa bilo ono i pogrešno. Tu se odmah nadovezujemo i na naš drugi postulat, a on kaže da imamo pravo na grešku. Greška nije grijeh, znamo to još od Konstantinovića, ako ne i otprije, ali je baš zato ona konstitutivna za slobodu. Uostalom, svakog smo petka na trafikama, pa prilika za nove početke i nove pogreške koliko voliš.

I na kraju, postoji i didaktički moment. Nije da baš nitko ništa ne zna, ali da se malo zna, to stoji. Samo jedan primjer. Pred nekih godinu dana bivši ravnatelj jagodnjačke osnovne škole ekspresno je ekspediran sa svog direktorskog mjesta, ne samo zbog tamošnje stranačke manipulacije, već i zbog neviđene hajke zagrebačkih medija na tog čestitog čovjeka. Smetala im njegova “drugost”. A on se samo držao zakona k’o pijan plota. Za uvjeriti se u legalnost njegovih postupaka trebalo je tek pogledati u zakone i pravila, ali koga briga. Mi smo pisali drukčije, jer smo znali. Ne zna puno ni tzv. kontrastrana. Od tamo, iz beogradskih medija, ovdašnji se događaji ionako interpretiraju s nekom kombinacijom sažaljenja i sablažnjavanja.

Dakle, ostaje na nama da pišemo o nečemu o čemu se ne želi znati.