Davor Krile: Vukeliću, tko nam je srušio MiG-ove?

Potpaljeni fitilj

Nakon što su uništili supstancu ove države, poharali je strašću najgoreg tuđinca, u pepeo pretvorili njezino gospodarstvo i uništili joj obrambenu moć, bilo bi poželjno da dežurni krivci pogrešne krvne slike za sve to, umjesto njih, ponesu odgovornost.

Skandal koji se izrodio oko parodiranja bizarnog pada dvaju hrvatskih MiG-ova na vojnoj vježbi i jednog popularnog pokliča iz zadnjeg rata na naslovnici tjednika srpske nacionalne manjine svjedoči o zabrinjavajućim procesima ispod glazure ovoga društva, a plastičnije od ičega o nepromijenjenoj, malignoj, naravi HDZ-a kojemu ministar obrane kao glavni akter ove sramote pripada.

Makar je fitilj i ovaj put potpalio redikul – njih gotovo uvijek nađu da bace prvu iskru – priča o “srpskom ruganju hrvatskim svetinjama” koja je proizvela osuđujući napad Ministarstva obrane na jedne novine, najilustrativnija je po puzajućem fašizmu koji se iz HDZ-a stane širiti svaki put kad počnu gubiti tlo pod nogama.

Kako im se vlast, po svim dostupnim parametrima, neće baš lako stabilizirati, ne treba biti Vakula za prognozu da će taj stranački trend iz devedesetih uskoro ući u razdoblje pune renesanse.

A problem se, defakto, svodi na par pučkoškolskih pitanja: jesu li dva skupa, supersonična i dragocjena hrvatska MiG-a 21 na nedavnoj vojnoj vježbi u okolici Slunja srušili novinari tjednika “Novosti” ili nemar, javašluk i neodgovornost aktualnog ministra obrane i njegovih suradnika?

Jesu li ovu zemlju upropastili Srbi ili pokvareni i nekompetentni Hrvati? Rugaju li se “hrvatskim svetinjama” dužnosničke štetočine ili pošteni hrvatski građani srpske nacionalnosti koji prakticiraju slobodu kritičke misli i govora u svojoj zemlji?

Jesu li svi hrvatski građani jednakopravni u izrugivanju nesposobnim državnim činovnicima ili je to pravo možda ograničeno pojedincima drukčije etničke strukture?

Lupeži na miru

Temelje li hrvatski mediji slobodu svog djelovanja na Ustavu ili je ona omeđena ustašoidnim tendencijama da se kritičnije novinare zabrani i otjera preko Drine kako hrvatskim političkim lupežima ne bi ometali koncentraciju dok uništavaju i kradu?

S obzirom da su i ovako formulirana pitanja prekompleksna za ministra koji fotelju u kojoj sjedi voli puno više od zemlje u kojoj živi i posla koji radi, budimo u zaključku krajnje banalni: Da, gospodine Vukeliću, obadva su Vam pala! A past će i preostala dva ako Vi s kolegama nastavite upravljati državom i vojnim kompleksom.

Ono što je puno tužnije i teže za shvatiti od šovinističke farse koja se izrodila oko jedne novinske naslovnice, nerazumijevanje je suštine ovoga slučaja od strane one druge, navodno bolje polovice hrvatske politike.

Izjave šefa SDP-a Zorana Milanovića i predsjednika Republike Ive Josipovića, kojima su naslovnicu tjednika s MiG-ovima proglasili neukusnom, odišu dubokim nepoznavanjem smisla slobode medija kao temelja svakog demokratskog društva, te političkim oportunizmom posve neprimjerenim trenutku.

Da su dva muža hrvatske ljevice makar plagirala Voltairea – “Naslovnica tih novina nam se osobno ne sviđa, ali borit ćemo se za njihovo pravo da kažu ono što misle!” – puno bi bolje zvučali.

Kako bi shvatili da pitanje novinarske slobode nije pitanje ukusa ni krvnih zrnaca, nego isključivo prava da se javno iznese stav, preporučujem im zajedničku projekciju filma “Narod protiv Larryja Flynta”, te celuloidne Biblije žurnalističkog poslanja.

Toplina krda

Kontroverzni urednik američkog pornografskog časopisa “Hustler” po svim je malograđanskim kanonima živi spomenik neukusu, ali mu to nije smetalo da kroz duga desetljeća pravosudno-medijskih bitaka s američkim puritancima postane neizbrisiva slobodarska i medijska ikona te velike zemlje.

Flynt svoju rugalačku misiju nikad nije umatao u oblandu nacionalnih ili državnih interesa, nego najčešće u guzice i sise preko kojih je ratovao s moćnicima i institucijama te rušio najtvrđe društvene tabue. Provokacija je, draga gospodo, temeljno oružje novinarske slobode, a pogotovo onda kad grešnike lišava spasonosne topline krda.

Davor Krile

(Slobodna Dalmacija, 8. listopada 2010.)

Potresno pismo kćerke pokojnog branitelja

“Ovo mi je drugi put u životu da izvan svojih uobičajenih radnih zadataka istupam u medijima. U oba slučaja se radilo o nečijem grkljanu. Prvi put se to dogodilo kada mi se ubio otac, koji je bio ratni veteran. Optužili su mojeg kolegu novinara da je izravno kriv za njegovu smrt, na što je dobio gomilu prijetnji herojski nastrojenih sugrađana. Tada sam demantirala da mi je novinarstvo ubilo oca.

Sada imam potrebu reći da me nije uvrijedila naslovnica ‘Novosti’ na kojoj stoji ‘Obadva su pala’. Također, mislim kako ljudi koji telefonski prijete klanjem nisu nikakvi heroji, to je društveni šljam s kojim bi se trebalo, da ova moralno izopačena zemlja za to ima imalo snage, najodlučnije i najoštrije obračunati. 

Sve bi bilo u redu da se Rade Dragojević lijepo naslonio na iznimno čvrste državne jasle, i shvatio gdje mu jest, a gdje mu nije mjesto. A on je umjesto toga umislio da je ravnopravan građanin Republike Hrvatske. I da može biti ironičan prema svetinjama Domovinskog rata. Da je njemu volu dozvoljeno isto što je dozvoljeno Jupiteru, to jest Branimiru Glavašu. Koji je prije nešto više od godine dana sintagmu ‘oba su pala’ upotrijebio za svoje političke protivnike. Ali taj masovni ubojica-psihopat, zbog kojega se obitelji njegovih žrtava još i dan danas moraju oprezno kretati osječkim ulicama, naš je čovjek. Hrvat. 

Valjda iz tog razloga i nije zapeo za oko Ivanu Zvonimiru Čičku, valjda jedinom predsjedniku Helsinškog odbora na svijetu koji je nacionalist, beskrupulozni karijerist i osuđeni lažov. Unatoč svim tim svojim kvalitetama, dosad nije smijenjen. U ovoj je zemlji moralno savršeno prilagođen, i zapravo uopće ne strši.

Ovdje se kod sudskih procesa najvišim državnim dužnosnicima ne postavlja pitanje jesu li krivi ili nisu, nego po čijim su uputama radili i s kim su sve dijelili plijen. Nemoral je normalno stanje stvari. Tako je moguć i svojevrsni ideološki šah, u kojem se od Dragojevićeve naslovnice ograđuje i predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, nekadašnji visoki funkcioner fatalne SAO Krajine. 

Kao u nekoj komornoj kazališnoj drami, Dragojevića, tog običnog hrvatskog novinara, koji se ponadao da bi mogao oformiti kritičko glasilo nalik na propali ‘Feral Tribune’, osudio je jedan u najmanju ruku neupotrebljiv, a povremeno i štetan klevetnik, zbog šale koja je dopuštena samo psima rata, a od njega se ogradio glavešina jedne krvave i na leševima oformljene paradržave, koji je nad jednako tako krvavom janjetinom svojedobno osigurao svoju amnestiju, i novu i probitačnu stranačku pripadnost. 

Ono što je ipak najmorbidnije i najstrašnije od svega jest da je naslovnica ‘Novosti’ uvrijedila MORH. MORH čiji su generali krali dijamante dok su ginuli vukovarski borci i u skloništima sjedila petogodišnja djeca, ili po zagorskim brežuljcima proganjali ljude kao divlje svinje i potom im pucali u čelo. Zbog takvih stvari MORH nikad nije patio od tremora ili aritmije, jednako kao što nije dovoljno omekšao da u svoj helikopter s pilotima utrpa šezdesetdevetogodišnju Mariju Klipu, u čijem je tijelu završilo toliko dijelova metalnih čuvara našeg neba da ih u nekoliko dosadašnjih operacija liječnici nisu uspjeli povaditi. 

Velika je šansa da gospođa Klipa odsad za kopanje krumpira neće imati na raspolaganju dvije ruke, nego samo jednu, a slunjskoj sirotinji na koju padaju MIG-ovi uglavnom su neophodni svi ekstremiteti, jer inače ne bi na pragu sedmog desetljeća bili prisiljeni crnčiti u polju kako bi se prehranili. 

Osjetljivi ministar Vukelić, koji nema novaca za bolje avione, jer je država temeljito pokradena, otkazao je posjet ženi kojoj je na glavu pao jedan od njegovih old timera, i umjesto toga joj poslao delegaciju s promotivnim materijalom praktično nepostojećeg zrakoplovstva. ‘Obadva su pala’ je svetinja. Ruka Marije Klipe, i njezini krumpiri, nisu nikakva svetinja. To je potrošna roba. Kao što su potrošna roba i ratni veterani, čija su mjesta u raznim udrugama zauzele ove kukavice koje se ne usuđuju suprotstaviti pljačkašima zemlje za koju tvrde da su se borili, nego se okomljuju na Radu Dragojevića, razoružanog, bezopasnog i potpuno nevinog.” 
Slađana Bukovac, književnica

(Danas.hr, 7. listopada 2010.)

Obadva, obadva su spala! Na Glavni stožer HHO-a!

Priopćuju onaj Lucić i onaj Vukelić da je čitavu Vojsku hrvatsku, kompletno Ministarstvo obrane, sve hrvatske branitelje i svakog dobronamjernog građanina uvrijedilo što je tjednik Novosti, svojom naslovnom stranicom s obadva, obadva MiG-a koja su pala iznad Plaškog, “u isti kontekst stavio Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Vazduhoplovstvo JNA”.

Ne znam tko je Glavni stožer HV-a s tim Lucićem na čelu ovlastio da Hrvatsku, umjesto od vanjskog neprijatelja, brani od domaćih novina niti znam kad je Vukelićeva firma promijenila ime u Ministarstvo dobronamjernih građana. Ali znam da vojske koje drže do kakve-takve časti nikada ne koriste civile kao živi štit. Stoga se nadam da će netko, Hrvatski helsinški odbor naprimjer, zaštititi dobronamjerne građane ove zemlje od zloupotrebe u vojno-propagandne svrhe.

Valjda će netko zaštititi i to zlosretno Hrvatsko zrakoplovstvo od onog Lucića i onog Vukelića, jer ga njih dvojica, a ne “Novosti”, trpaju u isti kontekst s jugovazduhoplovstvom. Jedino što bi general i ministar trebali zamjeriti “Novostima”, a eto nisu, jest činjenica da ni tamo nije kontekstualizirano da su i oni MiG-ovi nad Šibenikom 1991. i ovi nad Plaškim 2010. oboreni zaslugom HV-a.

U ovom strašnom času netko bi trebao priskočiti u pomoć i HHO-u: pretplatiti ga na novine, spojiti ga na internet, te za njegove aktiviste prirediti kratki tečaj čitanja po zadatku. Jer ako je zadatak HHO-a – kako sugerira pogromaški istup njegova bossa Ivana Zvonimira Čička – razotkrivanje ljudi poput Rade Dragojevića i “cijelog tog društva” oko “Novosti”, koji “ne mogu skriti svoju mržnju prema hrvatskoj državi”, nedopustivo je da tako odgovoran posao trpi zbog neupućenosti ili siromaštva, bilo materijalnog, bilo duhovnog.

Da se HHO-u na vrijeme pomoglo, valjda bi reagirao i na sve zajebancije s obadva-obadva objavljene po našim i stranim novinama danima prije no što su “Novosti” izašle s MiG-ovima na naslovnici. Nemojte mi reći da Čičak ne bi uputio prosvjednu notu vlastima BiH da je znao da se isti štos prethodno vrtio po nekim herceg-hrvatskim listovima i portalima. Ali da bi se nešto znalo, treba to pročitati, a da bi se pročitalo, valja opet i to znati…

Kad bi nešto čitao i nešto znao, Čičak ne bi tvrdio da je u slučaju danskih karikatura proroka Muhameda “cijeli svijet ustao protiv vrijeđanja muslimanskih svetinja”, jer tada je dobar dio svijeta ustao u – obranu medijskih sloboda. Kao što bi, da je nešto čitao o poslu kojim se bavi, znao da organizacije za zaštitu ljudskih prava ne služe niti smiju služiti huškanju fiskalne i etničke većine protiv slobode izražavanja kojom se – ma zamislite samo! – koristi i list nacionalne manjine.

Ali ako ne čitaš i ne znaš, ostaje ti da se u borbi za svoje budžetske ideale osloniš na ono što imaš. Na isto ono sitno i doušničko u sebi što ti je šaptalo da drogu šverca Laptalo. I da “Novostima” podmećeš mržnju kao zatvorenom kapetanu kokain.

Predrag Lucić

(Novi list, 7. listopada 2010.)

Između razuma i osjećajnosti

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči “diskriminacija!, diskriminacija!”, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući “Vuk!”, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka – tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom), svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe “uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem”, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje “Što je diskriminacija?” odgovara ovako: “Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).”

Ključ leži u tim “ostalim osnovama”. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim “ostalim osnovama”. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao “totalitarna”.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

Andrej Nikolaidis

(žurnal.info, 6. listopada 2010.)