Bungee jumping, što mu to dođe?

Ne znam da li sam takav zato što me je ovo snašlo, ili me je ovo snašlo zato što sam takav. Ovaj pravi ovo, onaj ono, ja pizdarije. Vjerojatno je to posljedica onog, što je djed medvjede vodio po sajmovima i vašarima u Srbiji, pa krv… Dok drugi sve čine u svoju korist, ja sve radim u korist svoje štete. I poslije svake avanture obećavam sebi: neću više! Jedno vrijeme sam miran, a onda opet neki vrag uđe u mene, pa ponavljam stare pogreške.

Tako sam svojedobno u Lescu, kraj Bleda, skočio padobranom na svoju odgovornost, ali se sve dobro svršilo. Dobro, tada sam bio lud i mlad, a onda su me nagovorili da se u gumenom čamcu kotrljam niz kanjone, klisure, bukove i brzake Tare. Kad sam se oženio u Sloveniji, žena me natjerala da se popnem na Triglav, koji je za nju i za sve Slovence neka vrst božanstva. Ona je i inače bila planinarka i skijašica i verala se na skijama tamo gdje i divokoze idu okolo.

Tri dana je trajao moj pohod na Triglav (i isto toliko niz Triglav), a kad sam se konačno dokopao vrha i Aljaževog stolpa, u knjigu dojmova sam zapisao: “Lud je onaj koji se nikad nije popeo na Triglav, a još je luđi onaj koji se peo više od jedanput!” Otad su me prestali zvati. Ni danas ne vjerujem Slovencima, da je Triglav visok tek 2.864 metara, taj je vrh mnogo viši.

A onda ljetos, ne lezi vraže, ponuđen mi je bungee jumping Jauntal. Nisam imao pojma što je to, ali sam ponudu prihvatio. Zar na kraju životnog i novinarskog puta da ispadnem kukavica? Ma kakvi! Skočit ću s tog mosta, 96 metara visokog, pa kud pukne da pukne. Ovaj most je vrijeme vječno. Potvrda da je i život vječan. Ta ruka povijesti, ta glazba trajanja, to ovjekovječenje čovjekovo nad rijekom prolaženja i prolaznosti! Slava graditeljima i stvaraocima njegovim! Slava tom vječniku!

Sagrađen je 1962. i povezuje Korušku i Štajersku, dok jedan krak ide na Bleiburg i povezuje susjednu Sloveniju i Austriju. Most je sagrađen na dva nivoa: onaj prvi namijenjen je željeznici, i najbolje da zažmirite dok prolazite preko njega.

Na svijetu ne postoji mjesto koje nudi više poticaja ljudskoj mašti ili ljudskoj misli. Kad vlak ovuda prolazi, osjeti se huk zanosa neodoljiv, bez obzira na to da li vas on zavodi ili odbija, uspavljuje ili zastrašuje, odvodi u ekstazu ili u vječnost. Drugi nivo namijenjen je pješacima, biciklistima, mopedistima, ali ne i automobilima. Taj drugi “kat” namijenjen je i neustrašivima, s ove visine oni se otiskuju u ponor, na čijem dnu grgolji Drava.

I dok slovenskoj koleginici Gloriji (prvoj novinarki koja je izvela takav pothvat) stavljaju sve one pojaseve, dok je vezuju oko nogu i oko struka, jer morala se odjenuti kao pravi padobranac, pošto i vrag dolazi po čovjeka samo jednom, molim, valjalo se naoružati za taj susret, da ne ispadnu kojim slučajem đavolja posla. Učinjen pothvat daje troje: odvažnog čovjeka, hrabrost i ljepotu. Čovjek sebe upoznaje tek kad se sukobi s preprekom. Uostalom, kome je suđeno, sa šljive gine. Otisnula se i pokazala da i žene imaju svoju šansu u sportu, a ne samo u kuhinji.

Koliko je sve to trajalo teško je reći – meni se činilo čitavu vječnost. Elastični konopi su se zategnuli, zatim vas vrate gotovo do samog ruba mosta, dok se na kraju elastična užad nije smirila, kad po vas dolazi čamac, da vas izvuče.

Za svijet običan sve je to i jedna mala senzacija u obilju raznih senzacija našeg luckastog vremena. Ali to nije kraj, jer “bezumlju smjelih mi pjevamo pjesmu”. Sada se (i već dugo) upotrebljavaju katapulti, koji vas izbacuju u visine, da biste se odozgo, dakle s još veće visine nego što je ova, strmoglavili u ponor. Jest da uvlačeći ga u ovo carstvo, visina od putnika odmah pravi podanika, ali naš narod lijepo kaže: hvali more, drž’ se kraja!

Skočio sam, ali za mene je Jauntal bio svojevrsna Golgota, vrat križnog puta, gdje sam se nahvatao straha za punih pet vagona. Ali sam skočio, a to je još jedna priča za potomstvo: za strah onima koji se peli samo na crkveni toranj ili na krušku u svom dvorištu.