Optimizam ne stanuje ovdje

Ne bi bilo dobro da nakon izbora u Bosni i Hercegovini sve ostane isto – kazao je, malo prije nego će građani BIH naoštriti olovke i krenuti u juriš na glasačka mjesta, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. I fakat, nije sve, ili baš sve, ostalo isto. Što ne znači da je nakon 3. oktobra bolje. A da može biti gore, barem to znamo iz dvadesetogodišnjeg iskustva.

Eldin Hadžović, novinar i urednik sarajevskog tjednika “Dani”, pored ostaloga, u postizbornoj analizi piše da je nakon prvih rezultata, onih za članove državnog Predsjedništva, jasno kako su opći izbori “dodatno ojačali etničku podjelu zemlje”. Sve drugo što bi se moglo smatrati pozitivnim pomakom upitno je koliko i smisao za humor Ivana Zvonimira Čička. Tako, dakle, treba čitati posljednju manifestaciju građanske volje u BIH: politički ciljevi u tri paralelne nacionalne zajednice, uglavnom, nemaju niti jednu dodirnu tačku.

Bošnjaci glasali shizofreno

Pođemo li od teze da su u višenacionalnim državama najodgovorniji najbrojniji, onda valja reći da su Bošnjaci, kao najbrojniji konstitutivni narod, glasali – blago rečeno – shizofreno. Umjesto Harisa Silajdžića, zagovornika ukidanja entiteta i lidera Stranke za BIH (ubjedljivo najneefikasnije političke partije, bez koje od kraja rata nikada nije formirana vlast?!), bošnjački član Predsjedništva bit će Bakir Izetbegović, kandidat SDA-a i, skoro po zanimanju, sin Alije Izetbegovića. Poražen na unutarstranačkim izborima od Sulejmana Tihića, Izetbegović mlađi je, vjerovatno, i sam bio iznenađen kandidaturom onoliko koliko je Silajdžić iznenađen svojim i porazom politike koja kao prvo traži ukidanje entiteta, pa onda sve ostalo. A to nije malo, o čemu svjedoče snimci nakon objavljivanja rezultata glasanja. Pred kamerama je, naime, bivši ministar vanjskih poslova BIH, jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma (na čijoj je dekonstrukciji radio predano kao i na konstrukciji) i ekspert za albansko-američke odnose između dva svjetska rata izgledao, je li, kao – popišan.

Stranka demokratske akcije BIH se pod Sulejmanom Tihićem profilirala kao partija neograničene spremnosti na dijalog, od kojeg, istina, često nije bilo nikakve koristi, ali se, jednako, nije obećavalo nemoguće. I to joj je, iako su istraživanja raspoloženja birača govorila drugačije, donijelo pobjedu u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva i značajan broj glasova za ostale nivoe vlasti.

SDP se već postavlja ucjenjivački 

S druge je strane – iznad, zapravo – Socijaldemokratska partija BIH kao stranka sa najvećom podrškom među prvenstveno Bošnjacima, čiji lider Zlatko Lagumdžija pokazuje kako njegova partija, iako sastavom pa i članstvom multietnička, nema nimalo osjećaja za neriješene nacionalne probleme u Bosni. Kandidirajući ponovno Željka Komšića za člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda, SDP je zahvaljujući manjkavostima izbornog sistema praktično nametnuo Hrvatima svoga kandidata, ignorirajući činjenicu da većina pripadnika najmalobrojnijeg naroda u BIH Komšića doživljava kao što su Albanci u Jugoslaviji doživljavali Sejdu Bajramovića: dakle, kao nekoga tko nije njihov, ma kako da se izjašnjava. Također, SDP se već postavlja ucjenjivački: ne dobije li Lagumdžija mjesto predsjednika Vlade, najavljuju povlačenje iz državnih, zajedničkih institucija i okretanje Federaciji od koje, kako tvrde, žele napraviti Zapadnu Njemačku, koja će ekonomijom, demokratijom, slobodama, ovako ili onako urušiti Republiku Srpsku.

No, u budućoj Istočnoj Njemačkoj se glasalo tako da je unaprijed jasno kako “zapadna braća” imaju, u najboljem slučaju, minimalne šanse za uspjeh. Možda i manje, jer, prvo, u Republici Srpskoj ne postoji relevantan političar koji bi prihvatio ukidanje tog entiteta ili značajno smanjenje njegovih ovlasti, a drugo, pobjednička srpska stranka je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, koji je u posljednje četiri godine oko osamstodvanaest puta najavio otcjepljenje RS-a. Tanja Topić, politička analitičarka iz Banja Luke, nedavno je pišući o Dodikovom putu od nacionalnog izdajnika do nacionalnog spasitelja, zaključila kako je prije njega samo jedan srpski političar uživao takvu popularnost: Radovan Karadžić.

Istina, SNSD je zabilježio slabiji rezultat nego na prethodnim izborima, a Nebojša Radmanović, Dodikov kandidat za Predsjedništvo BIH, zadržao je svoj stari kabinet na još četiri godine zahvaljujući enormno velikom broju nevažećih glasačkih listića. I pored toga je jasno kako većina građana RS-a doživljava Bosnu i Hercegovinu kao privremeno rješenje, a bivšeg premijera i budućeg predsjednika osobom koja će dokinuti zajedničku državu. Nije, naravno, neistinita ni teza Mladena Ivanića, poraženog od Radmanovića za tek par procenata, da “Dodikovo ponašanje i raspoloženje često ovise o raspoloženju koje dolazi iz Sarajeva, dakle od toga da li će Dodik nastaviti sa svojom razarajućom politikom, zavisi i ponašanje gospodina Bakira Izetbegovića. Ako će on pod uticajem nekih radikalnih krugova voditi negativni politiku, zajedno sa Željkom Komšićem, onda će dati još više povoda Dodiku i Radmanoviću za nastavak njihovoga tvrdoga koncepta”. Bliska prošlost, međutim, govori da je u BIH uvijek lakše stvoriti novi problem, nego naći rješenje za već postojeći.

Na sliku i priliku svojih lidera

Optimizam, dakle, ne stanuje u Bosni i Hercegovini, što su svojim odabirom potvrdili i hrvatski glasači, kako oni u zapadnom dijelu Hercegovine, tradicionalno okrenuti HDZ-u, tako, više nego ikada prije, i oni iz Srednje Bosne. Koncept druge po veličini stranke sa hrvatskim prefiksom, HDZ-a 1990, i njihova kandidata za Predsjedništvo Martina Raguža, po kojem najmalobrojniji narod treba biti spona između druga dva te parola da je BIH i zemlja Hrvata, poražen je od one politike koja i dalje traži teritorijalna razgraničenja, stvaranje novog entiteta i, kako je odmah po dobivanju rezultata izbora kazao predsjednik HDZ-a Dragan Čović, Mostar kao stolni hrvatski grad u BIH. Time se, praktično, zatvara trougao u kojem se pokazuje sav besmisao poruka što su ih k Bosni u prethodnim godinama slali regionalni, ali i evropski lideri; poruka da će biti podržan svaki dogovor o BIH postignut među političkim predstavnicima njenih naroda i građana. Jer dogovor je, kako prije dvadeset godina tako i danas, prosto nemoguć!

U mjesecima što slijede u Bosni i Hercegovini će se sklapati koalicije, dogovarati partnerstva, najavljivati čuda, prijetiti referendumom, lažirati prošlost… A onda će jednoga dana, za pola godine ili godinu, biti formirana neka vlast, novine će objaviti izjave lidera, televizija ih pokazati zajedno uz kakvoga kiselkasto nasmiješenoga međunarodnog predstavnika i BIH će ostati onakvom kakvom ju je, dok se čekao još jedan dogovor njenih političara a slutila katastrofa, opisao Ivan Lovrenović: “Razdijeljena definitivno na nekoliko vlastodržačkih domena (neograničeno korumpiranih, etničkih po karakteru, sa silno pojačanom akceleracijom pražnjenja od ‘manjinaca’ i konačnog etničkog homogeniziranja svake od domena), Bosna i Hercegovina bila bi nekako politički sačuvana, ali bi bila očajno mjesto za život ljudi, ako taj pojam podrazumijeva išta više od vegetalnog opstajanja i biološke reprodukcije. Surovo, duhovno pusto, antikulturno mjesto – baš na sliku i priliku svojih lidera.” I građana, da se ne lažemo.