Zašto volim Zagreb

Nema toliko Zagreba koliko ima ljudi koji bi htjeli živjeti u njemu. Živjeti u Zagrebu dokaz je vašeg životnog uspjeha. To je čast, preporuka, ponos, vaš san. Upoznao sam u međuvremenu mnoge ljude koji pričaju o Zagrebu kao mjestu rođenja, premda su rođeni u Kutini, Koprivnici, Virovitici ili Križevcima. U Zagrebu je lakše biti mali, neprimjećen, niži od zemlje koju svi gazimo, u tom se gradu čovjek tako dobro može sakriti, da ni sam sebe nikad ne pronađe.

Zagreb je mnogo izgubio od svog dostojanstva i šarma, a već dugo nikog nisam čuo da je rekao “beli Zagreb”. Nestali su, izgubili se, pomrli oni stari Zagrepčani, oni koji su davali okus, miris i težinu ovom pojmu. Tek tu i tamo možete ih vidjeti u “Gradskoj kavani”, kako prebiru po uspomenama i uzdišu za onim što se zvalo “beli Zagreb”. Došli su neki drugi ljudi kod kojih su brojke najvažnija vrsta riječi, oni uporno nešto množe (a nikad ne dijele), sabiru a ne oduzimaju, poslovno se dogovaraju dvojica kako bi prevarili trećeg, što pomalo postaje stil života. Barata se kvadratima, vilama, skupim automobilima, izletima na neke daleke otoke, do kojih oni stari Zagrepčani ni mislima nisu mogli stići.

MEĐUNASLOV: Magnet

Zagreb je neobičan magnet koji privlači ljude, više nego bilo koji drugi grad u Hrvatskoj. Zubar vjeruje da je bolje u Zagrebu prodavati cigarete nego u Krapini plombirati zube. Živjeti u Zagrebu, to znači plaćati robu na Dolcu ili utrinskoj tržnici dvostruko više nego, recimo, u Desiniću. Koliko u Zagrebu platite dvije obične loze, s tim novcem mogli biste se u Gospiću pošteno napiti. Da nesreća bude veća, u većini zagrebačkih lokala toči se loza 0,3 – kao da su kapi za oči u pitanju. One čaše od 0,5 odavno su protjerane sa zagrebačkih šankova, a nema više ni onih gostiju koji su još s vrata znali viknuti: “Runda za cijelo društvo!” Točno se zna, koja vrsta priča počinje s “bilo jednom…” Svatko brine svoju brigu, igra svoju igru.

Da, vremena su se promijenila, nije više kao nekad kad se subotom odlazilo u goste. Danas je to malo teže. Ne da nema gostiju, oni bi se još i našli, ali nema više onog dobrog i gostoljubivog svijeta, koji je uživao u tome, da mu netko pozvoni na vrata i da ga ugosti. Eventualne pozive hvatam još u letu, ne dam čovjeku mogućnost da se predomisli. A prije sam se branio, kao nemoj, nije zgodno, što će tvoja supruga reći… Baš prije nekoliko dana bio sam kod prijatelja na fišu. Lijepo smo pričali, pojeli i popili, a na odlasku njegova žena je pogriješila – čisti faul.

– Baš nam je bilo ugodno – rekla je – kad ćete opet doći kod nas na večeru?

– Može li odmah? – odgovorio sam.

Zagreb je san koji nam pomaže da lakše podnesemo čamotinju gradova u kojima smo osuđeni da živimo. Agronomu nude Slavoniju – neće, nije se zato mučio i studirao. Radije bi da radi nešto uz cestu, da sadi topole ili jablanove ili da naplaćuje cestarinu. Pristaje i na okolicu, ali ne dalje od Velike Gorice ili Zaprešića.

Zagreb, pa Zagreb! Živjeti u njemu, to znači plaćati parkiranje pred kućom u kojoj godinama živite, prekršaje što ste prešli ulicu izvan zebre ili što niste koristili pothodnik. Ljudi vole Zagreb možda i zato, što je on najzgodnije mjesto da se uhvati autobus za, recimo, Zelinu. U Zagrebu više vidiš, u Zelini više čuješ. Ihtiolozima nude Kupu, Mrežnicu, Dobru – neće, radije se odlučuju za Savu, u kojoj se ne mogu ni okupati, jer kao da su joj ukrali izvore, pa je sada prave u nekoj tvornici od ulja i otpadnih voda. Šumarima nude Velebit – ni da čuju. Neće ni Biokovo. Jest da je Sljeme malo, ali sa Sljemena se vidi Zagreb i sve što se u njemu dešava. Vi imate pravo misliti o Zagrebu što vam drago, ali nema tog roditelja koji ne sanja o tome da mu dijete ne studira u Zagrebu, i tu se kasnije nastani.

MEĐUNASLOV: Specijalitet kuće

Za džepare kažu da su to stručnjaci koji ne dozvoljavaju da im lična primanja ovise od tuđih davanja. Oni sanjaju Autobusni kolodvor u Zagrebu, tramvajske gužve na stanicama, kao što prostitutke sanjaju zagrebačke hotele. Na taksi-stajalištu kod “Esplanade” drijema taksist i sanja putnika koji je zakasnio na avion za Kopenhagen.

Ima u Zagrebu i takvih ugostiteljskih objekata, gdje možete naručiti da nekog premlate ili mu priprijete, što se tretira kao specijalitet kuće.

Svi bi u Zagreb, bez obzira na onu “bolje prvi u selu nego posljednji u gradu”. Seljak nema drugog gazdu osim Gospodina Boga i eventualno župnika, dok ljudi koji žive u soliterima (a u većini su) imaju susjeda ispod, iznad i sa strane. Nije ni čudo što je jedan osnovac pitao roditelje, kada će i oni imati stan na zemlji. Sjetio sam se svog davno upokojenog znanca Duška Radovića (“Dobro jutro, Beograde”) koji je pisao: “Susjed iznad vas možda i ne zna kako je vama, zato zamolite onog ispod vas, da ode do susjeda iznad vas i ispriča mu kako je to, kad vam netko iznad glave lupa, skače, trubi, svira i ne da vam spavati.”

Zato, prije nego krenete tražiti sreću u Zagrebu, provjerite – možda ste već sretni.