Damo se sortirati!
U završnom prizoru predstave “Generacija 91.-95.” u Zagrebačkom kazalištu mladih, glumci se gledalištu obraćaju s pitanjem: “Ima li u publici Srba? Ustanite ako ste Srbi!” Od stotinjak gledalaca, ustaje njih petero.
Dvanaestorica mladića, većinom punoljetnih, polaznika dramskog studija Učilišta ZeKaeMa, dali su sve od sebe da prikažu ratnu dramu 1990-ih godina, prema motivima romana “Jebo sad hiljadu dinara” Borisa Dežulovića, da bi na kraju zatražili interakciju s publikom. Autoru predstave Borutu Šeparoviću i samim glumcima bila je važna gesta solidarnosti, koja u ovom slučaju nije naišla na prijem. Dakle, usprkos provokativnim dijalozima, stvarni kontakt s publikom nije ostvaren. Tek su malobrojni, ustajući bez srama, odali koje su nacionalnosti, prihvaćajući igru koju su mlađahni glumci nametnuli, dok su drugi, uglavnom sa smiješkom i ponekim grčem u želucu, tražili pogledom po dvorani tko se sve to digao. Većini ta situacija čak ni u formi igre, čak ni u zaštićenom i sigurnom prostoru teatra, nije dobro sjela.
Neodoljivo nas je sve to podsjetilo na jedan stvarni zahtjev za rasnom i nacionalnom podjelom u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao što se zna, u okupiranom se Zagrebu 1941. godine četiri hiljade srednjoškolaca usprotivilo ustaškom pokušaju rasnog i nacionalnog razdvajanja. Nakon naredbe da na stadionu okupljeni đaci Srbi i Židovi pređu na drugu stranu, s njima polaze zajedno i njihovi drugovi Hrvati, uz uzvike “Ne damo se sortirati!” Situacija je ekranizirana u filmu “Akcija stadion” Dušana Vukotića iz 1977. godine i jasno je pokazala da je, unatoč ogromnom riziku, solidarnost tada bila na djelu.
S obzirom na izostanak solidarne geste u ZeKaeMu, izgleda da bi nas sve skupa, prije ili kasnije, ako nije to preuzetno reći, mogla snaći sudbina iz toliko puta citiranih riječi pastora Martina Niemöllera. Podsjetimo, on je rekao: “Najprije su došli po komuniste – nisam se bunio zbog toga jer nisam bio komunist. Onda su došli po Židove – nisam se bunio zbog toga jer nisam bio Židov. Onda su došli po katolike – nisam se bunio zbog toga jer sam bio protestant. Onda su došli po sindikaliste – nisam se bunio ni zbog toga jer nisam bio sindikalist. Onda su došli po mene. Ali nije više bilo nikoga da se buni zbog toga.”