Folklorni vritnjaci u Saboru

Na dan izglasavanja povjerenja aktualnoj Vladi – u srijedu, 27. listopada – u smjeru parlamenta uputilo se nekoliko desetaka tisuća demonstranata iz čitave zemlje, a koji se u prvom redu protive najavljenim mjerama štednje u javnom sektoru, kao i drugim vladinim antisocijalnim potezima. No, ta se uzbudljiva agencijska vijest ipak odnosi na Rumunjsku, nažalost, dok je nas ovdje zapalo kudikamo manje interesantno razmatranje istovjetnog postupka u vezi s Vladom u Saboru; sve kao i u prijateljskoj Rumunjskoj, dakle, samo bez masovnih demonstracija…

Naravno, to ne znači da bismo na ovome mjestu isti čas supotpisali zahtjev opozicijskih zastupnika koji traže ostavku premijerke Jadranke Kosor. Radije bismo prvo malo vidjeli o čemu su to pričali navedene srijede, na sami dan slanja “Novosti” u tiskaru – s toga razloga odmah napomenimo kako smo i ovaj tekst morali zaključiti u momentu saborske pauze po izlaganju predstavnika stranačkih klubova, a nakon koje se za nastavak rasprave prijavilo 78 zastupnika.

Razmjeri takve hiperaktivnosti što je, inače, već i prije stanke za ručak pogodila narodne poslanike, svejedno se nisu ogledali kroz ponuđenu sadržajnost njihovih istupa. Između početne konstatacije Jadranke Kosor o “oporbenoj frtutmi” i kasnije zgode u kojoj će zapjenjeni Boris Kunst iz HDZ-a počastiti predsjednika SDP-a Zorana Milanovića izrazom “budala”, naime, stalo je uglavnom puno folklornog prepucavanja i malo relevantnih momenata. Jedan od njih jest činjenica da SDP, HNS, HDSSB i drugi nisu na svoju stranu uspjeli skrenuti koalicijske partnere HDZ-a, a drugi se u istom pogledu odnosi na zastupnika Ivu Sanadera koji je izjavio da nikada neće glasati protiv Vlade koju je sam stvorio. Potonji je istup još i bio donekle intrigantan, za razliku od situacije oko HSS-a i SDSS-a, gdje se unaprijed sa sigurnošću znalo da opoziciji nije pošlo za rukom zavođenje HDZ-ovih partnera, ni umiljavanjem niti uvijenim prijetnjama. Štoviše, ako je u tome počivalo glavno opozicijsko ufanje, a bit će da jest, motive za iniciranje preispitivanja povjerenja Vladi možemo na kraju prepoznati samo u području dnevnopolitičkog marketinga.

Međutim, podsjetimo se: HDZ je nedavno, a što je izuzetno rano, zaorao prvu brazdu kampanje za izbore i oporbena bi se taktika na ovaj način mogla brzo iscrpiti. Jer, ipak oni dobro znaju da još ne raspolažu kapacitetom za izazivanje prijevremenih izbora. Da raspolažu, pak, ne bi se ni trebali truditi; to bi značilo kako su već uspjeli nametnuti diskurs o kriznom stanju u koje tone Hrvatska. O zaduženjima, o korupciji, o tzv. borbi protiv korupcije i drugim gorućim temama kakve uslijed politikantskih natezanja dolaze na red samo uvjetno, za prigode nalik ovoj, u kojoj se opozicijski zastupnici ne znaju uvjerljivo obraniti niti od idiotskih podmetanja kao što je ono da uzdrmavanjem Vlade izazivaju “grčki sindrom”.

Negdje između Grčke i Rumunjske – mi se tu valjda nikad nećemo pozicionirati. U nas na građanski neposluh i bunt u vidu npr. generalnog štrajka ne pozivaju ni sindikati, kamoli opozicija. I bolje je da ne pozivaju, SDP i drugi, jer bi za njima malo tko krenuo, i samo bi potrošili još koji kvant društveno-političke energije kojom Hrvatska ionako oskudijeva… Do idućeg preispitivanja povjerenja, teško da možemo konstatirati išta doli jetkog zaključka kako se Vlade nećemo i ne možemo riješiti sve dok se ne uruši sama od sebe.