Porodica je osnovna ćelija ZFF-a
Od 12 filmova glavnog dugometražnog igranog programa ovogodišnjeg Zagreb film festivala, njih čak osam (uključujući “Cirkus Columbia” Danisa Tanovića koji je prikazan izvan konkurencije) bavilo se obiteljskom problematikom. Ona je redovno bila povezana s većim ili manjim traumama, a samo u dva slučaja, kod Tanovića i u filmu “Boy” novozelandskog autora Taike Waititija, te traume razriješene su (standardnim) happy endom, u oba slučaja u potpunom nesuglasju s prethodećom mu radnjom. Dva najbolja uratka te obiteljsko-traumatske orijentacije svakako su “Zimska kost” Debre Granik i “Medalja časti” Calina Petera Netzera.
Nova rumunjska škola
“Zimska kost” nastala je u američkoj nezavisnoj produkciji i krase je česte odlike indie poetike: provincijska izmještenost, naturalizam s povremenim poetskim natruhama, potmulo prisutno nasilje s primjesama morbidnosti. Zanimljivo je da je na takve osnove nakalemljen čokot detektivske žanrovske tradicije, jer riječ je zapravo o svojevrsnom detekcijskom filmu: 17-godišnja Ree u dubokoj američkoj zabiti kreće u potragu za ocem koji je njihovu obiteljsku kuću i šumu upotrijebio kao jamčevinu da izađe iz zatvora do početka suđenja i onda nestao bez traga. Ree brine za mentalno pomaknutu majku i mlađeg brata i sestru, a potraga joj donosi neugodna sučeljavanja s opasnim ljudima, pa i smrtnu opasnost, ali i zbližavanje s dotad otuđenim stricem. Redateljici je uspjelo ono najvažnije: kreirala je dojmljivu atmosferu krajnje oskudnog života na izoliranom šumsko-brdskom području, međutim žanrovski trilersko-detekcijski sloj ima stanovitu dozu artificijelne dramatičnosti, o čemu dobro svjedoči činjenica da je (gotovo) svaki lik izuzev same Ree i članova njezine obitelji, mistifikacijski predstavljen kao potencijalna prijetnja. Stoga ovo izrazito solidno ostvarenje, odlično primljeno na Sundanceu i Berlinaleu, ipak ne dosiže najvišu kvalitativnu razinu, bez obzira na sjajnu kritičarsku reputaciju.
“Medalja časti” još je jedan sugestivni izdanak tzv. nove rumunjske škole. Debitant Netzer redateljski je suvereno izložio priču o postarijem čovjeku kojem država dodjeljuje medalju časti za podvig iz Drugog svjetskog rata, iako on sam ne zna o kakvom se podvigu radi. Isprva medalju namjerava prodati, no kad mu zbog nje poraste ugled među susjedima te mu ona donese susret s predsjednikom republike, taj pozlaćeni komadić metala za nj postaje prava dragocjenost. Istovremeno, vlastita žena jedva s njim komunicira, a sin, iseljenik u Kanadu, još pamti da ga je otac prijavio policiji kad je pri kraju socijalističkog razdoblja pokušao ilegalno emigrirati. “Medalja časti” sadrži poznate sastojke rumunjske škole: spor ritam i duge kadrove u funkciji stvaranja stvarnosnog dojma, licemjeran i utilitaristički odnos protagonista prema nacionalnoj prošlosti i vlastitom udjelu u njoj, spoj tradicijske važnosti obitelji i dubinskog nerazumijevanja njezinih članova, nepristupačnost birokracije, stambene probleme tranzicijskog razdoblja. I to je jedini, ali važan problem filma: sve smo to više-manje već vidjeli u novom rumunjskom valu, pa vrsnoća izvedbe ne može nadoknaditi odsustvo stilske i motivske svježine. Netzer bi se trebao ugledati na slavnije sunarodnjake Puiua i Porumboiua, koji su u svojim novim radovima radikalizirali realistički stilski temelj te, zadržavajući vezu s prepoznatljivom motivikom, uveli bitno nove tematske elemente.
Poetika surove hladnoće
Iz onog manjinskog dijela filmova iz glavnog programa koji su ostali izvan kruga obiteljske problematike, a gdje su se našle i jedna posve netipična hrvatska produkcija (“Šuma summarum” Ivana Gorana Viteza o kojoj smo pisali prigodom Pule) i izdanak jedne sad već prepoznatljive srpske alternativne produkcije (“Tilva Roš” Nikole Ležaića, dobitnik Srca Sarajeva o kojem smo, tim povodom, također pisali), došao je pobjednik festivala, austrijsko-njemačka koprodukcija “Pljačkaš” Benjamina Heisenberga.
Riječ je o novom prilogu poetici surove hladnoće i distance koju su posljednjih 15-ak godina promovirali austrijski filmski prvaci Haneke, Seidl i Jessica Hausner, nikli iz ranih Fassbinderovih radova. Naslovni je protagonist istovremeno serijski pljačkaš banaka i uspješni maratonac, koji svoje sportske prednosti koristi i za kriminalne svrhe, pri čemu Heisenberg ne propušta priliku diskretno ga usporediti sa stvarnim austrijskim sportskim asovima, s tim da njegov antijunak jednadžbi sport = život dodaje treći član, dakle sport = život = zločin. Sugestivna atmosfera ultimativne alijenacije i beznađa te besprijekoran ritam jake su strane “Pljačkaša”, no ni pobjednički film nije bez mana: sondiranje onog što opstoji iza protagonistove nedodirljivo hladne površine ne bi bilo naodmet, kao ni ozbiljnija motivacija ljubavnih osjećaja koje prema njemu gaji njegova stanodavka.