Obnovljena vitalnost bosanskog teatra

Pedeseti po redu međunarodni kazališni festival u Sarajevu, MESS, ne protječe onako svečano kao što bi mogao s obzirom na ovaj jubilej. Prije bi se moglo reći da se radi o nekoj vrsti gorkog dostojanstva zbog svega što je Sarajevo preturilo preko glave u posljednjih pet desetljeća. Rane još uvijek postoje, ali specifičan način života struji i dalje obalom s obje strane rijeke Miljacke. Užurbanost na MESS-u je velika, predstava ima kao na tri festivala zajedno, a neka nova, mlada publika zauzela je mjesta onih kojih više nema.

Za pedeseti MESS popis respektabilnih inozemnih redatelja je impresivan, od Franka Castorfa do Boba Wilsona i od Jana Lauwersa do Andriyja Zholdaka, no mi ćemo se za ovo javljanje ograničiti tek na dvije postjugoslavenske predstave, one koje dobro opisuju putanju jednoga grada koji je morao proći kroz vatru da bi ponovno pokušao pronaći svoj identitet.

Kao djeca razvedenih roditelja

Prva predstava je “Elijahova stolica”, prema romanu Igora Štiksa, u dramatizaciji Darka Lukića, izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta i u režiji Borisa Liješevića.

Glavni junak ove drame rođen je u Beču početkom Drugog svjetskog rata. U svojim zrelim godinama on otkriva da mu otac nije Nijemac, koji se kao SS-ovac ubio 1945, nego Židov iz Sarajeva koji je nestao u ratnom vihoru. Sin u potrazi za ocem dolazi u Sarajevo 1992, u trenutku kada počinje opsada. Pronalazi oca nekoliko sati prije no što će starac poginuti od gelera i proživljava intimnu romansu s mladom ženom za koju kasnije otkriva da je zapravo njegova sestra…

Ova mučna potraga za identitetom izazvala je reakciju sličnu tektonskom poremećaju među publikom na MESS-u: to je autentično sarajevska priča o ljudima razbacanim po svijetu, dvojnog identiteta i tragičnih sudbina. Psihološki gledano, ova izvedba predstavljala je u teatarskom smislu prvu pravu katarzu za građane Sarajeva nakon tolikih godina postratnih trauma, bijede i razočaranja. Pisac Igor Štiks, rođen u Sarajevu i izbjeglica u 90-ima, podijelio je tako sudbinu glavnog junaka sa stvarnim svjedočanstvima većine gledalaca. Zato nije čudno da je te večeri pola dvorane bilo na rubu plača, kao i reakcija jednog starijeg čovjeka iz publike: “Ovo se dogodilo baš meni.” Impresivan glumački ansambl, u kojem su igrali Vlastimir Đuza Stojiljković, Svetozar Cvetković i Renata Ulmanski, samo je pojačao radijaciju ove bolne priče, a sarajevska glumica Maja Izetbegović pridodala je beogradskim kolegama nešto od sarajevske neposrednosti i šarma obojenog tugom. Sarajevska publika ovacijama je ispratila beogradske glumce, bez obzira na rat i današnje nacionalne podjele. Ili kako kaže dramski pisac Almir Imširević: “Ponašamo se kao djeca razvedenih roditelja.”

Druga predstava na temu rata, memorije i identiteta bila je “Sarajevska pozorišna tragedija” prema autorskom predlošku još jednog Sarajlije, Peđe Kojovića, u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta iz Sarajeva i u režiji Gorčina Stojanovića, redatelja iz Beograda koji je mladost proveo u Sarajevu. Radi se o nečemu što je zgusnutije od predstave, nešto što je funkcioniralo kao mračni performans ili košmarni san o životu u Sarajevu prije i poslije rata. Glumci, oboružani gitarama, dok izvode pjesme “Zabava” grupe Kongres i “Moja zemlja” Lene Lovich, evociraju uspomene na dane kada se na Skenderiji ludovalo i kada je Sarajevo bilo svjetski šampion u zezanciji. Paralelno, na stražnjem platnu gledamo do bola poetičan film Ivice Matića o Sarajevu i Bosni. Dok mladi glumci izgovaraju tu pjesmu u prozi Peđe Kojovića, shvaćamo da na sceni gledamo generaciju Sarajlija koja je preživjela iako joj je nož zariven u srce.

Poraz i inat

Redatelj Gorčin Stojanović kaže: “Ova predstava je nastala iz pomiješanog osjećaja poraza jedne sjajne generacije i inata da se u turobnoj stvarnosti ipak nešto može učiniti. Očajanje s kojim živi postratna generacija u Sarajevu, o kojoj svjedoče glumci na sceni, neobičan je vid bosanskog postojanja koji, okrenut na glavu, ipak nudi nebrojene šanse.”

“Sarajevska pozorišna tragedija”, koristeći neobičan scensko-muzički materijal, dobro je pogodila taj pomiješani osjećaj očaja i prkosa, karakterističan za Sarajevo danas. U kazališnom smislu, ta žanrovski neodređena predstava, između kazališne priče, performansa i rock koncerta, predstavlja znak obnovljene vitalnosti bosanskog teatra, koji je u prvim godinama nakon rata tavorio na samom rubu egzistencije i estetskog i društvenog sivila. Danas se definitivno u Sarajevu pojavila nova generacija glumaca i režisera koja putem kazališta želi govoriti o svemu onom jezivom što se u Bosni i Hercegovini dogodilo prije dva desetljeća. Što se tiče jubilarnog MESS-a, on je s ovakve dvije predstave, preko rata, patnje i žrtava, napravio simboličku putanju od 50 godina i ponovno se vratio u Veliku avliju.