Mahala seli u novogradnje

– Francuzi ih deportiraju kao u Drugom svjetskom ratu, tjeraju ih iz zadarske okolice, u Lici se žale kako ih redovito pljačkaju, a mi im, eto, stvaramo uvjete za normalan, dostojanstven život i prihvaćamo ih kao potpuno ravnopravne sugrađane, što zapravo i jesu – govore ovih dana mnogi stanovnici Crikvenice, posebno oni u gradskoj vlasti. Ondje će, naime, uskoro započeti gradnja romskog naselja; preciznije, idejno je rješenje budućega stambenog kompleksa gotovo, a ovih se dana privodi kraju i javni natječaj za izradu projektne dokumentacije, koja je tek korak do zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole.

Kao i u mnogim mjestima u Hrvatskoj, i u tom je primorskom gradu svoje stalno prebivalište prije više od pedeset godina našlo nekoliko desetaka obitelj, ali ne, kako se to u narodu običava pojednostaviti, romskih – riječ je, naime, o Aškalijama, narodu koji u najvećem dijelu živi na Kosovu i koji je prije smatran dijelom romskoga naroda, iako to zapravo nije. Potpunu su potvrdu svoje etničke samostalnosti dobili u Srbiji, gdje ih priznaju za poseban narod. Smatra se da su njihovi davni preci na Balkan stigli iz Palestine, iz grada Aškelona u današnjem Izraelu po kojem su dobili ime. Ipak, stanovnici crikveničkoga kraja i dalje ih nazivaju Romima.

Život u nemogućim uvjetima

Po dolasku u Crikvenicu, Aškalije su se smjestili ni kilometar od središta grada, uzvodno uz potok Dubračinu, prema Vinodolu. Da bi im olakšale početak, tadašnje su im vlasti osigurale nekoliko velikih kontejnera koje su prilagodili za stanovanje. S godinama je naselje, popularno nazvano Mahala, raslo: stasale su dvije nove generacije, nabavljani su novi kontejneri, na koje su se – uz tišu ili glasniju suglasnost vlasti – počeli naslanjati i zidani objekti, pa i prave kuće. Aškalije Kirci (Kirci su zbirni naziv za sve stanovnike tog dijela Hrvatskog primorja) prilično su se dobro snašli. Većina se pozapošljavala u gradskom komunalnom društvu, djeca su krenula u školu, a neka su je i završila. Sve u svemu prihvaćeni su od lokalnog stanovništva.

Međutim, nekoliko se detalja nikada nije promijenilo. Naselje, cijela Mahala sa svojih 40-ak objekata, na istoj je adresi, Vinodolska 22. Dakle, svi prijavljeni (a 99 posto Aškalija uredno je prijavljeno i posjeduje hrvatsku dokumentaciju) imaju istu adresu, što navodi na logičan zaključak: Mahala je potpuno nelegalno podignuto naselje. To potvrđuje i uvid u zemljišne knjige, u kojima se gradsko zemljište vodi kao njiva i vinograd, na kojima nema čvrstih stambenih objekata. Drugi golemi problem je infrastrukturna nesređenost Mahale. Struja je, istina, još poodavno uvedena, premda nije jasno kako, s obzirom na to da mahalski objekti pravno ne postoje. Crikvenički Aškalije muku muče s odvodnjom oborinskih voda. U vrijeme kiša velik je dio naselja potpuno potopljen i odsječen, iz kuća i kućeraka uopće se ne može izaći, a vlaga i voda izbijaju iz svih kutaka svake prostorije. Sve je to potaknulo današnju vladajuću gradsku garnituru, prvi put od dolaska Aškalija, da se ozbiljno i sustavno uhvati u koštac s problemom njihova stambenog zbrinjavanja.

– Temeljna je činjenica da je riječ o potpuno ilegalnom naselju. Za katastar i gruntovnicu to je oranica bez ijedne registrirane kuće. Istina, izlazilo se godinama u susret tim ljudima, pa im je uvedena električna energija, ali nezakonito. Pomagalo im se, dakle, u svakodnevnom životu, no izvan zakonskih okvira, što se može gledati i na drukčiji način: takve stvari, naime, nisu bile dopuštene drugim stanovnicima Crikvenice, čime ih se stavljalo u neravnopravan položaj. To moramo srediti, jer sutra može bilo tko na svom ili gradskom terenu podići kuću i zatražiti struju, vodu… Kako da mu ja, kao gradonačelnik, kažem da to ne smije činiti, ako njegovi sugrađani smiju? Ipak, to nije bio glavni cilj pokretanja projekta; bili smo, prije svega, vođeni činjenicom da ti ljudi žive u praktički nemogućim uvjetima. S prvom većom kišom dolazi do potopa, nikakve infrastrukture nema i higijenski su uvjeti nepodnošljivi, pa to područje postaje izvor bolesti za oko 150 stanovnika – kaže gradonačelnik Crikvenice Damir Rukavina.

Odlučeno je da će se za Aškalije graditi stambeni kompleks sa svim pratećim infrastrukturnim i društvenim objektima. Novo će naselje biti smješteno svega nekoliko stotina metara dalje od postojeće Mahale, na prostoru nekadašnje Mesoopskrbe, gdje već postoji dio infrastrukture.

Blizu središta grada

– Treba istaknuti da će, prema idejnom rješenju, naselje biti odlično organizirano, sa svim pratećim društvenim, kulturnim, sportskim i socijalnim sadržajima. Od središta grada bit će udaljeno tek nekoliko minuta hoda. Bit će to kompleks na europskoj razini, a u Hrvatskoj ćemo, uvjeren sam, biti ogledni primjer kako se kvalitetno zbrinjava ugroženi dio stanovništva. Gradit će se vrlo kvalitetne troetažne zgrade s tri prostrana stana, po jedan na svakom katu. U svakom će stanu bez problema moći živjeti sedmero i osmeročlana aškalijska obitelj – govori Rukavina, ističući da je projekt rađen prema trenutačnom broju prijavljenih crikveničkih Aškalija i Roma, prema kojem 33 obitelji mogu računati na “humano preseljenje”. Kaže gradonačelnik da je rješenjem ipak predviđeno i nešto više slobodnih kvadrata, kako bi se u budućnosti mogle zbrinuti nove mlade obitelji.

Svjestan je da tako krupan zalogaj Crikvenica ni u ludilu neće moći financirati iz svog tanašnog proračuna. Stoga se namjeravaju odmah po okončanju priče oko glavnog i izvedbenog projekta razmiliti po Hrvatskoj i Europi te tražiti novce od Primorsko-goranske županije preko resornih ministarstava do raznih fondova Europske unije. Potpuno je uvjeren da će, s obzirom na vrst investicije, naići na sasvim konkretnu i zadovoljavajuću financijsku potporu.

Današnji život Aškalija i Roma uistinu nije nimalo lak. Tragovi prošlotjedne kiše vidljivi su u gotovo svakom kutu naselja, posebno onom gdje do danas nisu položene cijevi za odvodnju oborinskih voda. Vode, blata i kaljuža ima na svakom koraku, baš kao i nezadovoljnih stanovnika. Zamjeniku gradonačelnika Veselku Mutavgjiću, s kojim smo pohodili Mahalu, nije bilo lako preživjeti dva sata koliko smo proveli ondje: deseci pitanja, kritika… Navikli su ljudi da im se obilato izlazi u susret, pa i po cijenu kršenja zakona, a sada se odjednom našao  netko, neka nova vlast, tko ih zakida u njihovim pravima. A, kaže Mutavgjić, stvar je samo u tome što je čvrsto odlučeno stati na kraj bezakonju koje tamo vlada već desetljećima. Posljednji je primjer naoko banalan, pa i smiješan, no zorno dočarava u kakvoj nesređenosti žive stanovnici Mahale.

Problem sa snajkama

Svih ovih desetljeća ovdašnji su mladići djevojke, svoje buduće žene, nalazili na Kosovu, gdje Aškalija ima u najvećem broju. Dovodili su ih u Crikvenicu i bez ikakvih ih problema, uz suglasnost gradskih vlasti, prijavljivali na policiji i ishodovali dokumente na temelju kojih su mlade žene postajale punopravne članice zajednice, koje kao takve ravnopravno konkuriraju i za, primjerice, radna mjesta. Na svim je dokumentima, bez obzira na to u koju su kuću doselile, stajala ista adresa, spomenuta Vinodolska 22. Posljednih su mjeseci u Mahalu došle četiri nove snajke, kako ih Aškalije zovu, i očekivalo se da će se i za njih u kratkoj i neproblematičnoj proceduri dobiti dokumentaciju: predat će zahtjev za prijavu  prebivališta, policijski će službenici zatražiti suglasnost i… sadašnji se gradonačelnik odlučio držati vlasničkih knjiga, u kojima stoji da je na Vinodolskoj 22 gradsko zemljište, njive i vinogradi, pa je odbio dati suglasnost. I eto problema, velikog problema…

– Kako je to moguće? Kako su sve naše snajke do sada bez problema ishodovale sve potrebne papire? Zar mi ne postojimo za ovu državu, a posjedujemo sve dokumente na adresi Vinodolska 22? Vidite, dogradonačelniče, s ove smo adrese krenuli u rat braniti Hrvatsku i uredno je upisana u naše vojne knjižice! Hajde, sada nam potpišite da mi ovdje ne postojimo, jer živimo na oranici i u vinogradu… pa zar smo se za ovo borili? Dobili ste na izborima sve naše glasove, a ovako nam vraćate – pljuštalo je oko zamjenika gradonačelnika Mutavgjića.  Uzalud im je objašnjavao kako su sve ove godine živjeli mimo zakona samo zato što im je netko na svoju ruku to omogućio i da će uskoro situacija biti riješena gradnjom novoga stambenog kompleksa. Istini za volju, njemu se mnogi u Mahali raduju, posebno ženski dio populacije i djeca: žene zato što im je u postojećim uvjetima teško održavati kućanstvo,  pogotovo brinuti o čistoći i higijeni, a djeca zato što za kišnih dana neće morati kroz vodu i blato do škole, gdje im se, tako mokrima i prljavima, drugi učenici samo izruguju.

– Gotovo svi u naselju, posebno muškarci, stalno su zaposleni, žene i djeca u sezoni također rade, djeca nam se školuju, uključili smo se u život grada, ali ipak ne možemo normalno živjeti, jer ovo jednostavno nisu normalni uvjeti! Stalno poboljevamo, gotovo da nema zdravog čovjeka, većina zbog ove vlage ima problema sa srcem i plućima. Djeca su nam

non-stop bolesna, svaki dan netko mora doktoru! Ne može se tako živjeti, ja bolujem od astme, a nedavno mi je dijagnosticiran i tumor. Sve mi je to dao život u ovom naselju, da ne govorim o održavanju kuće, o vlazi koja izbija iz zidova. Ja se veselim tom novom naselju, normalnom stanu. Samo da to doživim i da makar na neko vrijeme osjetim kako je živjeti normalno – kazala je Naida Osmani.

Nepoznat vlasnički model za nove stanove

Ono što izgleda kao hvalevrijedna inicijativa – a stambeno zbrinjavanje sugrađana to svakako jest! – ipak otvara i mnoga bolna pitanja, koja sigurno neće biti lako riješiti.

Blerim Mutiši je tijekom godina od svog kontejnerića stvorio kuću koja se, kaže, prostire na 160 četvornih metara. Za to je morao dignuti desetke tisuća eura kredita.

– Tko će meni dati toliku kvadraturu u tom novom stanu? A nisam u pitanju samo ja nego i mnogi drugi iz ovog naselja, gotovo smo svi mi u kreditima do grla. I sada će nas netko iseliti  jer živimo ilegalno, sravniti sa zemljom cijelo naselje i strpati nas u stanove. U redu, nekima će oni biti dovoljni, ali nekima, bogami, neće. I za što ću onda plaćati kredit koji sam digao da  obitelji omogućim koliko-toliko pristojan život? Nas je u obitelji šestero, pa neka nam isplate procijenjenu vrijednost kuće, neka nam daju sto hiljada eura, pa ću si sam kupiti stan, neće mi ga Grad trebati graditi. Osim toga, ponovit će se ista stvar, grade neko naselje izvan grada i sve će nas staviti unutra, u jedan novi geto… još neka oko njega dignu žičanu ogradu i eto nas u logoru! Zašto mi ne daju mogućnost  da živim među braćom Hrvatima? Ne moraju mi dati novac, ima praznih stanova po gradu, pa neka nas razmjeste po raznim dijelovima grada – zdvaja Mutiši, uvjeren kako nikada neće biti zadovoljan ako ne dobije vlasnički list ili barem puno stanarsko pravo.

Gradonačelnik Rukavina se ne slaže s tezom o novoj getoizaciji domaćih Aškalija i Roma.

– O tome ne možemo govoriti, i ja bih volio biti getoiziran na takav način. Mnogi će, vjerujte,  biti ljubomorni kad vide novo naselje, zgrade i stanove. Bit će to kompleks izgrađen po najvišim europskim standardima.

Ostaje otvoreno i po kojem će modelu budući stanari ući u nove stanove: koliko će ih to u konačnici stajati, hoće li biti vlasnici ili korisnici stanarskih prava, hoće li stanovima moći slobodno raspolagati, prodavati ih… Grad još nema odgovore, no čini se da, barem u prvo vrijeme, stanari neće biti i vlasnici stanova.

– Nismo još precizno razradili model, još ćemo o tome raspravljati, a mogućih scenarija je više. Prema jednom, stanovi će se davati u povlašteni najmam na deset ili više godina, a poslije toga će ih najmoprimci moći otkupljivati po povoljnim uvjetima. No, to je samo glasno razmišljanje, a ne konačna odluka. Sigurno je da će stanarima biti zajamčena maksimalna prava i da će na kraju velika većina naših sugrađana biti zadovoljna – poručio je dogradonačelnik Mutavgjić.